Novinarstvo najcrnja rupa u BiH

RSE: Alija, šta se zapravo krije iza omotnica „Hercegovačkih novina“?

Lizde: Želja nam je da „Hercegovačke novine“ postanu ozbiljne političke novine u Bosni i Hercegovini (BiH). Naziv „Hercegovačke“, kao geografska odrednica jednog teritorija, možda je malo nespretan. Često se u zadnje vrijeme suočavam sa činjenicom da veliki broj ljudi misli da su to novine namijenjene samo Hercegovcima. „Hercegovačke novine“ predstavlja grupa iskusnih novinara, „starih vukova“, koje sam pokušao na neki način iskordinirati. Novine izlaze u Mostaru, svakog petka, i dostupne su na svih 956 prodajnih mjesta u BiH. Bavimo se ozbiljnim političkim temama sa prostora cijele BiH.

RSE: Mada kod nas obično ima i identifikacija druge vrste, u dijelu javnosti se pojavljuje mišljenje da se radi o nacionalnom, a ne o regionalnom predznaku, pa dosta ljudi podrazumijeva da je u pitanju hrvatski tjednik.

Lizde: Evo jedan mali primjer sa Čaršije tamo kod vas u Sarajevu. Kao urednika i vlasnika me je zanimalo kako „Hercegovačke novine“ u Sarajevu idu – imaju li ih, kako se prodaju i tako dalje. Međutim, kad sam pitao za „Hercegovačke novine“ na kiosku, prodavačica mi je odgovorila: „Žao mi je, ali još nam nije došao hrvatski tisak“.

RSE: Ljudi po navici misle da će prozrijeti uređivačku politiku preko vlasničke strukture nekog medija. Šta možemo zaključiti, ili barem naslutiti, iz popisa financijera „Hercegovačkih novina“?

Lizde: Nema tu financijera.

RSE: Jedno vrijeme su Ujanovići ašikovali sa „Hercegovačkim novinama“.

Mislim da u BiH novine čita poprilično mali broj ljudi. Internet je preuzeo popriličan broj čitalaca.

Lizde: Dobro, sada ašikuju Ujanovići, ašikuje Eronet, ašikuje BH Telekom… Sa Ujanovićima imamo ugovor na godinu dana o poslovnoj saradnji, kao i sa Hipo-bankom i tim velikim oglašivačima. Ako napraviš dobar ugovor, dobru reklamu, to ne mora da znači da si se prodao. Međutim, ono što je moja želja, kako mislim da novinar jedino može da opstane i potrudiću se da to tako uradim, to je da odvojim novinu od radija, da se novina registruje kao zasebno preduzeće i da onda svi zaposleni u novini, prije svega oni stalno zaposleni, budu dioničari novine. To je formula koju ja vidim kao jedinu moguću, s obzirom na situaciju koja je jako teška, i da nije recesije. Mislim da u BiH novine čita poprilično mali broj ljudi. Internet je preuzeo popriličan broj čitalaca. Na kraju, dati tri marke za novine svakog petka, moram priznati da je ipak trošak.

RSE: „Hercegovačke novine“ zaista krasi puni kolor, ali isto tako i mnogo teksta. Bojim se da prosječan čitalac ne može konzumirati toliko štivo. Ovo nemoj uzeti kao zamjerku, nego kao upućivanje na štednju.

Lizde: Apsolutno se slažem. Međutim, nisam zadovoljan dizajnom novine, nisam zadovoljan izgledom novine. Možda bismo mogli imati malo više žutila. Možda bismo mogli imati malo više provokativnijih i izmišljenih sadržaja, kao što to imaju neke novine. „Hercegovačke novine“ nemaju tih neprovjerenih informacija. Veliki je broj starih novinara-komentatora, a komentari nisu baš svima dragi. Slažem se da ima previše teksta, ali možda bi malo drugačiji izgled novine, malo drugačiji prelom novine, to malo razbio.

Ali ono što je autorsko pravo, ono što je poslao autor teksta, ja kao urednik, i Božo Kijac kao izvršni urednik novine i Ahmed Burić kao zamjenik urednika novine, nemam pravo da mijenjam. To nisu novinari-početnici, već ljudi koji taj posao rade 20-30 godina. Tako da ja ne mogu sebi dozvoliti da uzmem i da im „išaram“ komentar. Mi se možemo dogovoriti koliko komentar treba da bude dug i ako umjesto 30 redova napiše 50, jedino što mogu da uradim je da mu komentar skratim i to je sve. Možda si u pravu, ljudi bi vjerovatno voljeli malo više slika. Jednom smo imali jednu temu o prostituciji i imali smo na naslovnici ilustraciju zgodnih, dugonogih djevojaka. Momak na kiosku mi je rekao da su se tada „Hercegovačke novine“ najbolje prodale. Iz toga proizlazi da je najbolje da izdajemo porno časopis. S jedne strane neću prihvatiti da budemo slikovnica, s druge strane se slažem da ima previše teksta.

RSE: Već petnaestak godina vodiš radio „Stari most“, a sada i „Hercegovačke novine“. Kako se snalaziš kao lider ta dva, vrlo značajna medija?

Lizde: Elementarna stvar za ljude koje rade neki posao je da ga vole. Tu nema nikakve dileme. Znači, prvo, volim posao koji radim. Novinarstvo sam diplomirao 1982. godine u Sarajevu, na Fakultetu političkih nauka, i malo znam o novinarstvu, za razliku od mnogih koji su utrčali u novinarstvo s ulice i „sve znaju“ o novinarstvu. Najveći problem medijske kuće, koju sam gradio 15 godina, su kadrovi – ljudi koji su novinari ili koji sebe zovu novinarima. Ima jako puno nepismenih ljudi. Nije problem ni novac. Siguran sam da kad bi ljudima koji rade na radiju i u novinama dao deset puta veću platu, kao poslodavac, njihov rad bi bio isti, možda i gori. Mostar ima sedam-osam radio stanica. Kad bismo sad pravili novu radio stanicu u Mostaru i držali se donjeg nivoa kriterija, mislim da je ne bismo uspjeli napraviti.

RSE: To je pogled iznutra. A kako doživljavaš ovaj politički ambijent? Kako doživljavaš pritiske, i na lokalnom nivou, jer radiš lokalni radio, i na entitetskom i državnom nivou, jer radiš novinu koja pokriva čitav prostor BiH?

Mislim da mi novinari po vokaciji moramo biti opozicija vlasti. Međutim, šta se ovdje desilo? Po meni, veliki broj ljudi je ušao u novinarstvo upravo da priča i piše ono što vlast voli da čuje i pročita.

Lizde: Pritisaka je uvijek bilo. Možemo se mi zavaravati ovako ili onako, ali uvijek je bilo komiteta koji su sve čitali i slušali. Činjenica je da sam imao na radiju dvije-tri neugodnosti. Prije dvije godine su mi čak komplet razvalili radio i stavili bombu na moj sto. Međutim, to me nije obeshrabrilo. Mislim da je to i dobro. Mislim da mi novinari po vokaciji moramo biti opozicija vlasti. Međutim, šta se ovdje desilo? Po meni, veliki broj ljudi je ušao u novinarstvo upravo da priča i piše ono što vlast voli da čuje i pročita. Imamo i taj problem da nas „ne žuljaju“ iste stvari. Moj kolega, kojeg je neko postavio i koji ima dobra i redovna primanja, uglavnom „svira“ po poznatim taktovima. Međutim, pitanje je sad ko je tu u pravu. Imam osjećaj da su me u porodici i školi učili stvarima koje više ne postoje. Učili su me da ronim, a sad treba planinariti. Imam osjećaj da je takva stvarnost oko nas. Pristalica sam teorije da stvari u našem esnafu moramo raščistiti, moramo napraviti čistku u našim redovima, pritisak-ne pritisak. Sjećam se, recimo, vremena kad sam dobio diplomu, na koju sam jako ponosan, da bih postao član Saveza novinara BiH, pet godina sam bio pripravnik, pa sam podnio zahtjev, pa su me tek onda primili u neko udruženje, pa sam dobio novinarsku legitimaciju i kad dođeš negdje kao novinar s legitimacijom, onda si uvažena ličnost. Međutim, danas novinari, za koje niko nije ni čuo, imaju po dvije-tri legitimacije. Najcrnja rupa u BiH je po meni novinarstvo. Mi to moramo priznati.

RSE: Zapravo misliš da treba sve da počistimo pred našim vratima, da se udružimo i onda ćemo se zajednički moći oduprijeti svim pritiscima koji dolaze izvana.

Lizde: Apsolutno. Jer, ne može nas očistiti niko sa strane. Mi smo poprilično „zaraženi“. „Zarazili“ smo struku, sami smo je devalvirali. Mislim da bismo trebali imati jedno jako novinarsko udruženje i jedan jak sindikat, a ne samo da kad neko umre da se porodici odnese kilo limuna, već jak sindikat i da budemo neki faktor. A kad bi bili faktor, onda bi nas uvažavali i plašili nas se. Davno je Napoleon rekao: „Da bi te neko poštovao, mora te se plašiti“.

RSE: Ja se nadam da će neko ovaj razgovor čuti i iz njega izvući ono što je suština.