Dodjelom nagrada završena je najveća regionalna smotra sedme umjetnosti
Petnaesti po redu Sarajevski filmski festival okupio je više od 2.000 gostiju iz čitavog svijeta. Na njemu je u 10 kategorija prikazano više od 200 filmova. Projekcijama je prisustvovalo više od 100.000 posjetilaca.
O značaju ovog festivala razgovaram sa Miletom Stojićem, književnikom, publicistom i novinarom, dugogodišnjim urednikom kulturne rubrike Oslobođenja, a trenutno BH Radija 1.
Stojić: Mislim da je to značajan festival koji se već u regiji afirmirao kao relevantan. Dolazi dosta značajnih ljudi, ali ne bih precjenjivao njegov značaj, obzirom na to da u ovoj neimaštini i bijedi dosta ljudi ide na festival jer ne može otići na more, ili na planinu.
Stojić: To je jedan od problema svih siromašnih tranzicijskih država. Naime, ljudi teško žive i onda bilo kakvo trošenje novca oni doživljavaju kao neko vrstu svetogrđa, zločina i kriminala. Mislim da je taj festival nama potreban, ne samo zbog prestiža Sarajeva i mogućnosti da vidimo filmove, nego i da se sazna šta se dešava u regiji, a da ne govorimo u Evropi. Vjerovatno bi se moglo i tu malo više ekonomizirati, štedjeti, malo manje glamura a više kvaliteta, ali mi smo takvi. Kada imamo, to se troši, a kada nemamo, onda se ništa ne događa. Mislim da festivali nisu najbolji način artikuliranja stvaralaštva. Oni su jedna od formi, ali nama nedostaje puno bitnijih stvari, a festivala imamo na sve strane. Sarajevski festival je ipak napravio svoje mjesto i dosta ljudi ga prati. Prate ga i mediji susjednih država i međunarodni mediji. Nisam protiv festivala, ali sigurno da bi se i on mogao uhvatiti više sa našim mogućnostima i sa našim realnim potrebama.
Stojić: Pa jeste tako jer mi smo već dugo odvojeni od Evrope i svijeta, na žalost i od naših susjeda i od naših susjednih država. Onda je festival prilika da se na neki način saberu ta sva iskustva koja su se dogodila u tim tranzicijskim zemljama, da se vidi šta ljudi rade, da se malo sretnu i da se ponovo, na neki način, možda utone u iluziju nekadašnje sreće, nekadašnje zajedničke moćne države jer svi smo očito na svoj način bez kompasa. Film, kao jaka medijska umjetnost, okuplja više novca, ljudi i interesa, nego neke druge umjetnosti. Ta iluzija traje svega desetak dana i onda ponovno upadamo u naše klasično sivilo.
Stojić: Potpuno se slažem. Festivalska forma kulture je samo jedna manifestativna forma. Nisu riješene elementarne stvari kada je u pitanju umjetnost, kada je u pitanju kultura, život umjetnika, problem finansiranja kulture. Neoliberalni kapitalizam je izašao sa tezom da sva kultura mora biti isplativa i da mora donositi novac, što nije tačno jer kultura bez pomoći države ili struktura države uvijek je osuđena na preživljavanje, i u mnogo bogatijim i mnogo moćnijim zemljama nego što je naša. Nedostatak kulturne politike, koje je ovdje pravilo, a ne incident, još više stvara kaos u kome živimo. S jedne strane umjetnici, glumci, pisci, slikari gladuju, a s druge strane imamo neke glamurozne predstave, neke svjetske ili pseudo-svjetske manifestacije u koje se ulažu mnogi novci.
Dok se god ne riješe ta elementarna pitanja ekonomije, kulturne politike i pitanja države, mi ćemo biti u situaciji da će uvijek kultura biti neka vrsta iznimke, možda čak i incidenta, a ne način na koji bi svi ljudi trebali da žive u jednoj evropskoj modernoj državi.
Stojić: To je proizvod novog vremena u kojem nisu određena pravila igre. Jedan pisac, romanopisac ili pjesnik, za svoju knjigu, ako dobije 1000 eura, može se osjećati sretnim, a ne dobije možda ni toliko, možda ni pola. Film, u neku ruku pozorište i teatar, su stvari koje su masovnije i možda komercijalnije i oni privlače više sponzora i više publike.
Ne postoji neka politika koja bi sve to skupa artikulirala i dovodila u ravnotežu. Tako smo u situaciji da nemamo nijedan književni časopis u državi, a jedan od tih festivala košta toliko da bi se moglo finansirati od toga 10 ili 15 časopisa, da pokrijemo sve oblasti. Buduće da je to sve jedna stihija, jedna neorganizirana i krivo orkestrirana stvar, onda smo gdje jesmo, idemo na festivale, a kada prođu festivali onda godinu dana opet čekamo da se oni pojave.
Stojić: To nije pitanje samo kulture, već je to pitanje generalno politike. Dok god mi ne dobijemo jednu normalnu, demokratski orijentisanu Vladu i vlast, dok god nacionalisti budu diktirali sve tokove prema svojim fiksnim idejama, koje su sumjerene prema zaštiti nacije i naciona, a u pozadini se radi samo o interesima određenih grupa i grupacija, mi nećemo moći govoriti o nekoj normalnoj politici, a pogotovo ne o kulturnoj politici jer kultura na žalost još uvijek služi samo kao paravan za određene prezentacije određenih ideja ili moći.
Mi smo država koja nema na nivou države Ministarstvo kulture. To je spušteno na nivo entiteta. Svaki entitet ima neke svoje interese i svi se bore za zaštitu nacije, a nacija koja nema kulturu, nema nikakvu šansu. Sva ta priča je prilično tegobna i u ovom trenutku pesimistična, bez nekog jačeg izlaza.
Sve su oči uprte prema Evropskoj uniji, a mi sami to ne možemo riješiti, niti se ponašamo kao Evropljani. I dalje se ponašamo kao Balkanci, u najgorem značenju te riječi - kao partikularisti i ljudi koji misle samo na sebe, na svoju neki background, privatni i nacionalni. Bojim se da će situacija biti još gora jer novca je sve manje, a kada se kreše budžet, onda se prvo kreće od kulture i prvo se ukida izdavačka djelatnost. Sve te smotre, pa i ova filmska, su dragocjene i lijepe, ali ako iza njih ne stoji kulturna produkcija, i filmska i književna, bojim se da su oni samo Potemnikova sela neke važne predodžbe nas o nama samima, koje sve manje imaju pokrića.
Stojić: Moramo vjerovati jer optimizam je jedina nada siromašnih. Vjerujem da će biti bolje.
O značaju ovog festivala razgovaram sa Miletom Stojićem, književnikom, publicistom i novinarom, dugogodišnjim urednikom kulturne rubrike Oslobođenja, a trenutno BH Radija 1.
RSE: Iza nas je desetak dana velikog uzbuđenja, za neke i iskušenja, u vezi sa filmom i oko filma. Kako bi ti ocijenio doprinos ove smotre našoj kulturi?
Stojić: Mislim da je to značajan festival koji se već u regiji afirmirao kao relevantan. Dolazi dosta značajnih ljudi, ali ne bih precjenjivao njegov značaj, obzirom na to da u ovoj neimaštini i bijedi dosta ljudi ide na festival jer ne može otići na more, ili na planinu.
RSE: Nije beznačajan broj naših ljudi koji misle kako se ovdje radi o ludo potrošenom novcu u korist male grupe ljudi, u promociju umjetnosti koja, unatoč evidentnim uspjesima, i nije baš perspektivna.
Stojić: To je jedan od problema svih siromašnih tranzicijskih država. Naime, ljudi teško žive i onda bilo kakvo trošenje novca oni doživljavaju kao neko vrstu svetogrđa, zločina i kriminala. Mislim da je taj festival nama potreban, ne samo zbog prestiža Sarajeva i mogućnosti da vidimo filmove, nego i da se sazna šta se dešava u regiji, a da ne govorimo u Evropi. Vjerovatno bi se moglo i tu malo više ekonomizirati, štedjeti, malo manje glamura a više kvaliteta, ali mi smo takvi. Kada imamo, to se troši, a kada nemamo, onda se ništa ne događa. Mislim da festivali nisu najbolji način artikuliranja stvaralaštva. Oni su jedna od formi, ali nama nedostaje puno bitnijih stvari, a festivala imamo na sve strane. Sarajevski festival je ipak napravio svoje mjesto i dosta ljudi ga prati. Prate ga i mediji susjednih država i međunarodni mediji. Nisam protiv festivala, ali sigurno da bi se i on mogao uhvatiti više sa našim mogućnostima i sa našim realnim potrebama.
SFF veza sa Evropom
RSE: Kada se malo reducira poplava velikih, ponekada neodmjerenih atributa, prežestokih emocija, koje su odgovor na ove brojne frustracije koje imamo, čini mi se da se radi o festivalu koji na izvjestan način nadima grudi, pomaže da se uspostavi kakva-takva veza sa onomadnim Sarajevom.
Stojić: Pa jeste tako jer mi smo već dugo odvojeni od Evrope i svijeta, na žalost i od naših susjeda i od naših susjednih država. Onda je festival prilika da se na neki način saberu ta sva iskustva koja su se dogodila u tim tranzicijskim zemljama, da se vidi šta ljudi rade, da se malo sretnu i da se ponovo, na neki način, možda utone u iluziju nekadašnje sreće, nekadašnje zajedničke moćne države jer svi smo očito na svoj način bez kompasa. Film, kao jaka medijska umjetnost, okuplja više novca, ljudi i interesa, nego neke druge umjetnosti. Ta iluzija traje svega desetak dana i onda ponovno upadamo u naše klasično sivilo.
RSE: Osim ovog festivala, ima i MESS i Džez festival. Oni su incidenti i sa njima se ne može pokriti ovaj sramni položaj ovdašnje kulture. Da li možda pretjerujem?
Stojić: Potpuno se slažem. Festivalska forma kulture je samo jedna manifestativna forma. Nisu riješene elementarne stvari kada je u pitanju umjetnost, kada je u pitanju kultura, život umjetnika, problem finansiranja kulture. Neoliberalni kapitalizam je izašao sa tezom da sva kultura mora biti isplativa i da mora donositi novac, što nije tačno jer kultura bez pomoći države ili struktura države uvijek je osuđena na preživljavanje, i u mnogo bogatijim i mnogo moćnijim zemljama nego što je naša. Nedostatak kulturne politike, koje je ovdje pravilo, a ne incident, još više stvara kaos u kome živimo. S jedne strane umjetnici, glumci, pisci, slikari gladuju, a s druge strane imamo neke glamurozne predstave, neke svjetske ili pseudo-svjetske manifestacije u koje se ulažu mnogi novci.
Dok se god ne riješe ta elementarna pitanja ekonomije, kulturne politike i pitanja države, mi ćemo biti u situaciji da će uvijek kultura biti neka vrsta iznimke, možda čak i incidenta, a ne način na koji bi svi ljudi trebali da žive u jednoj evropskoj modernoj državi.
RSE: Ima dosta ljudi koji smatraju da se na SFF ili na MESS-u potroše sve pare, koje bi trebale da se ulože u stvaranje jednog kulturnog prostora. Sjetim se vas književnika kako se zlopatite da napravite barem Sarajevske dane poezije.
Stojić: To je proizvod novog vremena u kojem nisu određena pravila igre. Jedan pisac, romanopisac ili pjesnik, za svoju knjigu, ako dobije 1000 eura, može se osjećati sretnim, a ne dobije možda ni toliko, možda ni pola. Film, u neku ruku pozorište i teatar, su stvari koje su masovnije i možda komercijalnije i oni privlače više sponzora i više publike.
Ne postoji neka politika koja bi sve to skupa artikulirala i dovodila u ravnotežu. Tako smo u situaciji da nemamo nijedan književni časopis u državi, a jedan od tih festivala košta toliko da bi se moglo finansirati od toga 10 ili 15 časopisa, da pokrijemo sve oblasti. Buduće da je to sve jedna stihija, jedna neorganizirana i krivo orkestrirana stvar, onda smo gdje jesmo, idemo na festivale, a kada prođu festivali onda godinu dana opet čekamo da se oni pojave.
Kultura kao paravan
RSE: Smiješ li se, kao čovjek koji je duboko u kulturi, kao istinski stvaralac i čovjek koji po prilici svoje profesije prati kulturnu politiku, upustiti u kratki naputak kako da se što prije okrenemo u drugom pravcu kada je kultura u pitanu?
Stojić: To nije pitanje samo kulture, već je to pitanje generalno politike. Dok god mi ne dobijemo jednu normalnu, demokratski orijentisanu Vladu i vlast, dok god nacionalisti budu diktirali sve tokove prema svojim fiksnim idejama, koje su sumjerene prema zaštiti nacije i naciona, a u pozadini se radi samo o interesima određenih grupa i grupacija, mi nećemo moći govoriti o nekoj normalnoj politici, a pogotovo ne o kulturnoj politici jer kultura na žalost još uvijek služi samo kao paravan za određene prezentacije određenih ideja ili moći.
Mi smo država koja nema na nivou države Ministarstvo kulture. To je spušteno na nivo entiteta. Svaki entitet ima neke svoje interese i svi se bore za zaštitu nacije, a nacija koja nema kulturu, nema nikakvu šansu. Sva ta priča je prilično tegobna i u ovom trenutku pesimistična, bez nekog jačeg izlaza.
Sve su oči uprte prema Evropskoj uniji, a mi sami to ne možemo riješiti, niti se ponašamo kao Evropljani. I dalje se ponašamo kao Balkanci, u najgorem značenju te riječi - kao partikularisti i ljudi koji misle samo na sebe, na svoju neki background, privatni i nacionalni. Bojim se da će situacija biti još gora jer novca je sve manje, a kada se kreše budžet, onda se prvo kreće od kulture i prvo se ukida izdavačka djelatnost. Sve te smotre, pa i ova filmska, su dragocjene i lijepe, ali ako iza njih ne stoji kulturna produkcija, i filmska i književna, bojim se da su oni samo Potemnikova sela neke važne predodžbe nas o nama samima, koje sve manje imaju pokrića.
RSE: Nadam se da ćemo jednom moći progovoriti malo ljepšim riječima o našoj kulturnoj politici i sa mnogo više optimizma gledati na nju.
Stojić: Moramo vjerovati jer optimizam je jedina nada siromašnih. Vjerujem da će biti bolje.