U Sarajevu će povodom održavanja 49. MESS festivala narednih dana boraviti gosti iz 13 zemalja.
Dino Mustafić, direktor sarajevskog MESS-a, jednog od najznačajnijih regionalnih festivala, koji se održava po 49 put i jedan od najuglednijih na prostoru jugoistočne Evrope, za Radio Slobodna Evropa govori o tome šta ne smijemo propustiti na festivalu, kao i o pratećim festivalskim sadržajima.
Mustafić: Ovo je festival koji je uspio da preživi recesiju. Mi u direkciji festivala ćemo ga pamtiti po tome da smo sačuvali kontinuitet festivala u iznimno teškim vremenima, kada je zaista u Bosni i Hercegovini, na kraju ove teške kalendarske godine, bilo šta organizirati, bio jedan mali svojevrsni podvig. Činjenica da je u naš grad već došao veliki broj umjetnika iz cijeloga svijeta, njih oko 650, i da ćemo vidjeti 26 predstava sa više od 40 izvedbi u četiri bosansko-hercegovačka grada - Sarajevu, Zenici, Goraždu i Srebrenici - govori da je to festival koji nije dozvolio da posrne u ovako teškim vremenima, mada je sve ovo jedna mala svojevrsna uvertira pred pola stoljeća festivala, koji će biti 2010. godine.
Mustafić: Sa zadovoljstvom mogu da najavim nekoliko vrlo renomiranih pozorišnih trupa i autora. Među njima je predstava koja je otvorila ovogodišnji festival - sjajna koreografkinja i redateljica iz Argentine, Constanza Macras, sa predstavom Pakao na zemlji i njenom kompanijom Dorky Park iz Njemačke. (intervju RSE sa redeljicom Macras možete pročitati OVDJE)
Tu je i sjajna predstava Ivana Popovskog i Theatre of Music and Poetry iz Moskve sa predstavom Vremena...Godišnja doba..., koja je na repertoaru čak tri puta. Sigurno da će pažnju plijeniti i predstava čuvene belgijske kompanije, Need Company, sa predstavom Izabelina soba. Tu je i jedna kontraverzna predstava, Led, koja dolazi iz mađarskog Narodnog pozorišta, filmskog redatelja Kornela Mondruczo-a, koji je već bio na Sarajevskom flm festivalu kao redatelj filma. Sigurno da će privući veliku pažnju dolazak Jean Louis Martinelli, jednog od najznačajnijih francuskih redatelja, na završetak festivala, 26. oktobra, sa njegovom obradom Medeje.
Publika jako voli vidjeti regionalne predstave. Tu su znalci kao Paolo Magelli sa predstavom Večeras improviziramo, zatim Kandid ili optimizam, Aleksandra Popovskog sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem. Tu je i prošlogodišnji hit, redatelj Martin Kočovski iz Bitole, sa predstavom Druga strana. Bosansko-hercegovački teatar će se predstaviti sa nekoliko predstava, od kojih svakako sa zadovoljstvom ističem učestvovanje najmlađe kompanije u Bosni i Hercegovini, sa velikim internacionalnim uspjehom i redateljem Harisom Pašovićem, sa predstavom Nora.
Zatim predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske, Balon od kamena - moja sjećanja, u režiji mladoga, ali zaista vrlo perspektivnog Filipa Grinvalda, dobitnika prošlogodišnje nagrade za najboljeg mladog redatelja. Za istaći je i festivalska koprodukcija sa premijerom Ne volim ponedjeljak, u režiji Austrijanca, Hristiana Papkei, zatim predstava Usamljeni zapad, u koprodukciji sa mostarskim Teatrom mladih, perspektivne mlade redateljice Selme Spahić, koja je prošle godine dobila nagradu na ovom festivalu.
Tu će i ove godine biti program za naše najmlađe sugrađane.
Mustafić: I ove godine festival je organizirao radionice za studente umjetničkih akademija u Bosni i Hercegovini, s tim što su se te radionice sada već proširile i na region. S druge strane, ove godine smo pokrenuli nešto što će biti vrlo zanimljivo. Pored okruglih stolova i promocije nekoliko knjiga i časopisa, tu su MESS-ovi razgovori, u kojim učestvuju aktivisti inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba, Beograda, Prištine i Sarajeva. Ove godine ćemo imati tri sesije razgovora na teme: Sloboda identiteta, Sloboda individue i Svijet je utopija. Repertoar ovoga festivala će biti samo povod za jedan razgovor mladih ljudi o važnim političkim, socijalnim, kulturološkim i antropološkim temama, koje tište naše društvo i mladu generaciju.
Mustafić: Naša kultura je u krizi zato što ni na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini ne postoji jedan promišljeni strateški plan razvoja onoga što bi trebalo da bude kultura, od infrastrukture, pa do toga šta kultura za jednu sredinu znači. Najbolja je situacija u Sarajevu, kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine jer i pored silnih poteškoća, kulturne institucije rade, ali one upozoravaju da im je budžetima do kraja godine onemogućeno da imaju onaj broj premijera koji su predvidjeli i onaj broj repriza koji su predvidjeli. Život građana Bosne i Hercegovine u njihovom glavnom gradu Sarajevu bi bio daleko dinamičniji i daleko produktivniji kada bi ti budžeti bili na nivou onoga što je bilo usvojeno na početku godine.
Ovo što se dogodilo u Mostaru, gašenje i odumiranje jedne institucije Narodnog pozorišta, nije sahrana te institucije, ali je svakako jedan pucanj u kulturu, na način da se može napraviti analogija sa onom nacističkom teorijom koja, čim se čuje riječ kultura, neko se hvata za pištolj.
Kultura je sama po sebi jedna integrirajuća stvar, kultura je kozmopolitska, kultura je dio jednog općeg dobra i kultura pripada onim resursima koji svi narodi i građani u Bosni i Hercegovini baštine. Očito da ovim etno nacionalističkim modelom vladanja u Bosni i Hercegovini, kultura postaje ozbiljna smetnja. Umjetničke i akademske zajednice i oni koji su direktno involvirani u kulturni život Bosne i Hercegovine, su se uspjeli oduprijeti svih ovih godina takvoj logici, takvim podjelama, ali na žalost to se nije dogodilo u Mostaru. U Mostaru postoje istočna i zapadna strana, postoji dogovor između političkih stranaka, hrvatskih i bošnjačkih, u kojima jedni finansiraju jedne, a drugi druge. Na tom podijeljenom modelu u Bosni i Hercegovini došlo je do kolapsa.
Po ko zna koji put imam argument koji sam isticao svih ovih godina, u svim svojim javnim iskazima, a to je da je kultura po svom biću, po svojoj djelatnosti, po onome što ona jeste i što ona znači - nepodjeljiva. Mislim da je Mostar pokazao da takav sistem mora pasti, kao što je bilo svih godina od Dejtona, pa na dalje, u Mostaru.
Mustafić: Po toj logici, nikada ni jedna predstava, ni jedan koncert, ni jedna izložba ne bi bila održana tokom opsade Sarajeva. Ako smo tada vidjeli da je kultura bila sastavni dio rituala života i ako je tada kultura, u takvom ambijentu, mogla da živi i radi, ne vidim zašto danas, bilo koja kultna institucija ili festivali, ne bi mogli, u ovakvim okolnostima, živjeti i raditi.
To je nešto što spada u političku demagogiju, što su uspjeli godinama političari da nametnu jednom broju građanstva, u kojima se crepovima, ili brojem povratnika, izdvajanjem tog budžeta mjeri i odnos prema kulturi. Ne vidim nikakvu mogućnost komparacije između toga koliki će biti broj premijera, održanih ili otvornih izložbi, sa onim što ide iz drugih izvora finansiranja. Kulturni djelatnici i umjetnici se bore, i za svoj životni prostor, i za svoju egzistenciju, ali vrlo je lako reći da nama ne treba kultura, da nama ne treba obrazovanje, sport, pa ćemo vidjeti šta to mi imamo, šta je to zbog čega živimo, u šta to mi investiramo sebe i svoje živote i šta to ostavljamo našim potomcima u nasljeđe.
Mustafić: U to sam siguran. Ipak 49 godina postoji ovaj festival. Ne znam ko bi mogao imati to moralno, ljudsko, pa i božje pravo da ukine i da ugasi jedan festival, koji je stariji od mnogih naziva ulica, znakova i simbola sa kojima mi danas hodamo ili kojima se klanjamo.
Dino Mustafić, direktor sarajevskog MESS-a, jednog od najznačajnijih regionalnih festivala, koji se održava po 49 put i jedan od najuglednijih na prostoru jugoistočne Evrope, za Radio Slobodna Evropa govori o tome šta ne smijemo propustiti na festivalu, kao i o pratećim festivalskim sadržajima.
RSE: Po čemu ćemo pamtiti 49. MESS?
Mustafić: Ovo je festival koji je uspio da preživi recesiju. Mi u direkciji festivala ćemo ga pamtiti po tome da smo sačuvali kontinuitet festivala u iznimno teškim vremenima, kada je zaista u Bosni i Hercegovini, na kraju ove teške kalendarske godine, bilo šta organizirati, bio jedan mali svojevrsni podvig. Činjenica da je u naš grad već došao veliki broj umjetnika iz cijeloga svijeta, njih oko 650, i da ćemo vidjeti 26 predstava sa više od 40 izvedbi u četiri bosansko-hercegovačka grada - Sarajevu, Zenici, Goraždu i Srebrenici - govori da je to festival koji nije dozvolio da posrne u ovako teškim vremenima, mada je sve ovo jedna mala svojevrsna uvertira pred pola stoljeća festivala, koji će biti 2010. godine.
RSE: Šta je najvrednije, šta se ima vidjeti, što se ne smije propustiti?
Mustafić: Sa zadovoljstvom mogu da najavim nekoliko vrlo renomiranih pozorišnih trupa i autora. Među njima je predstava koja je otvorila ovogodišnji festival - sjajna koreografkinja i redateljica iz Argentine, Constanza Macras, sa predstavom Pakao na zemlji i njenom kompanijom Dorky Park iz Njemačke. (intervju RSE sa redeljicom Macras možete pročitati OVDJE)
Tu je i sjajna predstava Ivana Popovskog i Theatre of Music and Poetry iz Moskve sa predstavom Vremena...Godišnja doba..., koja je na repertoaru čak tri puta. Sigurno da će pažnju plijeniti i predstava čuvene belgijske kompanije, Need Company, sa predstavom Izabelina soba. Tu je i jedna kontraverzna predstava, Led, koja dolazi iz mađarskog Narodnog pozorišta, filmskog redatelja Kornela Mondruczo-a, koji je već bio na Sarajevskom flm festivalu kao redatelj filma. Sigurno da će privući veliku pažnju dolazak Jean Louis Martinelli, jednog od najznačajnijih francuskih redatelja, na završetak festivala, 26. oktobra, sa njegovom obradom Medeje.
Publika jako voli vidjeti regionalne predstave. Tu su znalci kao Paolo Magelli sa predstavom Večeras improviziramo, zatim Kandid ili optimizam, Aleksandra Popovskog sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem. Tu je i prošlogodišnji hit, redatelj Martin Kočovski iz Bitole, sa predstavom Druga strana. Bosansko-hercegovački teatar će se predstaviti sa nekoliko predstava, od kojih svakako sa zadovoljstvom ističem učestvovanje najmlađe kompanije u Bosni i Hercegovini, sa velikim internacionalnim uspjehom i redateljem Harisom Pašovićem, sa predstavom Nora.
Zatim predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske, Balon od kamena - moja sjećanja, u režiji mladoga, ali zaista vrlo perspektivnog Filipa Grinvalda, dobitnika prošlogodišnje nagrade za najboljeg mladog redatelja. Za istaći je i festivalska koprodukcija sa premijerom Ne volim ponedjeljak, u režiji Austrijanca, Hristiana Papkei, zatim predstava Usamljeni zapad, u koprodukciji sa mostarskim Teatrom mladih, perspektivne mlade redateljice Selme Spahić, koja je prošle godine dobila nagradu na ovom festivalu.
Tu će i ove godine biti program za naše najmlađe sugrađane.
RSE: Da li ima pratećih sadržaja, radionica?
Mustafić: I ove godine festival je organizirao radionice za studente umjetničkih akademija u Bosni i Hercegovini, s tim što su se te radionice sada već proširile i na region. S druge strane, ove godine smo pokrenuli nešto što će biti vrlo zanimljivo. Pored okruglih stolova i promocije nekoliko knjiga i časopisa, tu su MESS-ovi razgovori, u kojim učestvuju aktivisti inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba, Beograda, Prištine i Sarajeva. Ove godine ćemo imati tri sesije razgovora na teme: Sloboda identiteta, Sloboda individue i Svijet je utopija. Repertoar ovoga festivala će biti samo povod za jedan razgovor mladih ljudi o važnim političkim, socijalnim, kulturološkim i antropološkim temama, koje tište naše društvo i mladu generaciju.
Pucanj u kulturu
RSE: Glavno mjesto festivalskog dešavanja je ukrašeno crnom zastavom solidarnosti prema kolegama iz Mostara, ali i kao upozorenje na vlastite perspektive. Šta se to dešava sa našom kulturom?
Mustafić: Naša kultura je u krizi zato što ni na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini ne postoji jedan promišljeni strateški plan razvoja onoga što bi trebalo da bude kultura, od infrastrukture, pa do toga šta kultura za jednu sredinu znači. Najbolja je situacija u Sarajevu, kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine jer i pored silnih poteškoća, kulturne institucije rade, ali one upozoravaju da im je budžetima do kraja godine onemogućeno da imaju onaj broj premijera koji su predvidjeli i onaj broj repriza koji su predvidjeli. Život građana Bosne i Hercegovine u njihovom glavnom gradu Sarajevu bi bio daleko dinamičniji i daleko produktivniji kada bi ti budžeti bili na nivou onoga što je bilo usvojeno na početku godine.
"Kultura je sama po sebi jedna integrirajuća stvar, kultura je kozmopolitska, kultura je dio jednog općeg dobra i kultura pripada onim resursima koji svi narodi i građani u Bosni i Hercegovini baštine," Foto: Savo Prelević
Nerazumljivo je da Federalno ministarstvo za kulturu i sport ima manji budžet za ovu godinu od preko 70 posto, a da Kantonalno ministarstvo ima budžet koji je manji za 30 posto. To se odražava direktno na institucije kulture i na nezavisnu produkciju. Ako je tako u Sarajevu, onda možete samo zamisliti kako je to u kantonima, u gradovima gdje se pojedini ministri ponašaju vrlo bahato, neodgovorno, necivilizirano, gdje je to Ministarstvo više-manje integrirano sa Ministarstvom obrazovanja i nauke, pa čak i informisanja i gdje ima puno problema. 
Ovo što se dogodilo u Mostaru, gašenje i odumiranje jedne institucije Narodnog pozorišta, nije sahrana te institucije, ali je svakako jedan pucanj u kulturu, na način da se može napraviti analogija sa onom nacističkom teorijom koja, čim se čuje riječ kultura, neko se hvata za pištolj.
Kultura je sama po sebi jedna integrirajuća stvar, kultura je kozmopolitska, kultura je dio jednog općeg dobra i kultura pripada onim resursima koji svi narodi i građani u Bosni i Hercegovini baštine. Očito da ovim etno nacionalističkim modelom vladanja u Bosni i Hercegovini, kultura postaje ozbiljna smetnja. Umjetničke i akademske zajednice i oni koji su direktno involvirani u kulturni život Bosne i Hercegovine, su se uspjeli oduprijeti svih ovih godina takvoj logici, takvim podjelama, ali na žalost to se nije dogodilo u Mostaru. U Mostaru postoje istočna i zapadna strana, postoji dogovor između političkih stranaka, hrvatskih i bošnjačkih, u kojima jedni finansiraju jedne, a drugi druge. Na tom podijeljenom modelu u Bosni i Hercegovini došlo je do kolapsa.
Po ko zna koji put imam argument koji sam isticao svih ovih godina, u svim svojim javnim iskazima, a to je da je kultura po svom biću, po svojoj djelatnosti, po onome što ona jeste i što ona znači - nepodjeljiva. Mislim da je Mostar pokazao da takav sistem mora pasti, kao što je bilo svih godina od Dejtona, pa na dalje, u Mostaru.
RSE: Neki koji djeluju protiv MESS-a, jednako kao protiv džez festivala i ostalih kulturnih dešavanja, kao da su sada došli na svoje. Tvrde da je cinično da se održavaju ovakve manifestacije, u ovakvom ambijentu.
Mustafić: Po toj logici, nikada ni jedna predstava, ni jedan koncert, ni jedna izložba ne bi bila održana tokom opsade Sarajeva. Ako smo tada vidjeli da je kultura bila sastavni dio rituala života i ako je tada kultura, u takvom ambijentu, mogla da živi i radi, ne vidim zašto danas, bilo koja kultna institucija ili festivali, ne bi mogli, u ovakvim okolnostima, živjeti i raditi.
To je nešto što spada u političku demagogiju, što su uspjeli godinama političari da nametnu jednom broju građanstva, u kojima se crepovima, ili brojem povratnika, izdvajanjem tog budžeta mjeri i odnos prema kulturi. Ne vidim nikakvu mogućnost komparacije između toga koliki će biti broj premijera, održanih ili otvornih izložbi, sa onim što ide iz drugih izvora finansiranja. Kulturni djelatnici i umjetnici se bore, i za svoj životni prostor, i za svoju egzistenciju, ali vrlo je lako reći da nama ne treba kultura, da nama ne treba obrazovanje, sport, pa ćemo vidjeti šta to mi imamo, šta je to zbog čega živimo, u šta to mi investiramo sebe i svoje živote i šta to ostavljamo našim potomcima u nasljeđe.
RSE: Nadam se da će ideja MESS-a, kao i naših drugih velikih festivala, pobijediti i da ćemo jednog dana zaista, s jednakim entuzijazmom, s jednakom radošću, očekivati ove festivale, kao što je to bilo i do sada.
Mustafić: U to sam siguran. Ipak 49 godina postoji ovaj festival. Ne znam ko bi mogao imati to moralno, ljudsko, pa i božje pravo da ukine i da ugasi jedan festival, koji je stariji od mnogih naziva ulica, znakova i simbola sa kojima mi danas hodamo ili kojima se klanjamo.