U 11 muzeja cijelog regiona je istovremeno otvorena izložba pod zajedničkim nazivom 1+1 - Život i ljubav. Ovo je jedan od brojnih projekata mreže balkanskih muzeja, asocijacije koja je osnovana prije pet godina i koja pokušava da uspostavi kontakte među razdvojenim komšijama. U BiH se postavlja pitanje kako je uopšte moguće dati vlastiti doprinos u regionalnim projektima, kada nema ni za golog opstanka, o čemu razgovaramo sa Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH.
Busuladžić: Ovo je samo jedan od mnogobrojnih projekata koje smo imali u saradnji sa švedskom organizacijom CHwB, koja već dugi niz godina ulazi na ove prostore sa jasnom željom da njihova uloga i njihova pomoć budu fokusirani na kulturne institucije. Naša zemlja, kao i cijeli region, je bila više predmet pomoći komercijalne naravi, kada su u pitanju privreda, infrastruktura, poljoprivreda, a ovakve organizacije su se fokusirale na pomoć kulturnim institucijama.
U tom kontekstu smo imali jako puno kvalitetnih projekata, velikih projekata obnove naših zgrada, poboljšanja rada ustanova, različitih seminara, simpozija, a jedna od tih aktivnosti je formiranje regionalne mreže muzeja, a jedna od djelatnosti je bila i organizacija ove izložbe, u kojoj učestvuje veliki broj muzeja iz cijele regije. To su muzeji u Banja Luci, Zenici, na Kosovu, u Prištini, na Skadru, u Skopju, Tirani, Crnoj Gori, Đakovici, Novom Sadu i Beogradu. Sve su to institucije koje su u ovoj mreži. Imali smo veliki broj različitih radnih skupova, na kojima su se precizirali ovi radovi. Kao rezultat svega toga proizašla je ova izložba, otvorena na više adresa, a jedna od njih je i Zemaljski muzej BiH.
Na žalost, u odnosu na događaje i stvari koje su se dešavale zadnjih desetljeća na prostoru bivše Jugoslavije, mi smo došli u situaciju da ponovo uspostavljamo kontakte između sebe, kako pojedinačno, tako i institucionalno, na svim poljima, pa i na polju kulture. Cilj i želja organizatora cijele izložbe je bio da na ovaj način povežemo institucije i ljude koji u njima rade, da daju jednu pozitivnu poruku široj javnosti i da relaksiraju odnose među nama, koji se u posljednje vrijeme opet zatežu. U tom kontekstu i sam naslov izložbe daje jednu univerzalnu poruku života i ljubavi.
Busuladžić: U odnosu na druge institucije, koje su se bavile ovom temom, ali na drugačiji način, mi smo se opredijelili za arheološki materijal. Riječ je uglavnom o nakitu, arheološkim predmetima koji su bili predmet svakodnevne upotrebe, a na kojima se nalaze reljefi koji prikazuju različite ljubavne simbole. To su jantarne ogrlice, svjetiljke, arheološki i etnološki materijal koji se može staviti u kontekst ove teme.
Busuladžić: Imamo sreću već nekoliko godina da smo za uvijek riješili pitanje centralnog grijanja, obzirom da je Muzej od 70-tih godina vezan na nekadašnje Izvršno vijeće. Nakon vrlo pozitivnih medijskih pritisaka i dobre volje u Ministarstvu civilnih poslova, uspjeli smo riješiti pitanje grijanja. Sve ostalo je, ne samo neizvjesno, nego mnogo gore. Bojim se da je ovo već počeo biti brod koji tone.
Čardak ni na nebu ni na zemlji
Busuladžić: Hladno oko srca i velika financijska neizvjesnost. Mi dobijamo sredstva od Ministarstva civilnih poslova i Kantona Sarajevo, ali to na žalost nije dovoljno za naše preživljavanje. Radi šire javnosti, naš problem košta 350.000 KM. Skandalozno mala suma, ali ne postoji način da to možemo riješiti.
Drugi problem je što to nisu sredstva redovnih proračunskih budžetskih korisnika, to su sredstva koja dobijamo preko granta. To je pomoć u programu sufinansiranja. U tom kontekstu mi nemamo stalno rješenje, niti imamo garant da ćemo svake godine dobiti ista sredstva, ili umanjena, i kada ćemo ih dobiti. Ove godine se rješava konstituisanje nove vlasti na državnoj razini, pa tek onda usvajanje budžeta i svega ostalog. Bojim se da će ta, i onako nedostatna sredstva, doći tek na jesen ili u zimu, a to će biti katastrofa za instituciju.
Busuladžić: Mi smo realni i racionalni i znamo da kultura uvijek i svuda, čak i u zapadnim i razvijenim zemljama, nije u vrhu prioriteta. Sve ove institucije sa prostora bivše Jugoslavije imaju riješen pravni status i kako-takvu finansijsku sigurnost. Uvijek može bolje i uvijek može više, uvijek je to neuporedivo sa stanjem u Parizu, Londonu ili Kairu. Te institucije imaju osnivače, nemaju pravni vakum i imaju neko redovno finansiranje u skladu sa standardima tih zemalja. Kod nas je to, na žalost, čardak ni na nebu, ni na zemlji, već 16 godina.
Busuladžić: Mislim da ste to dobro rekli. Mi smo poslali intervenciju na 300 adresa. Obaviještena je sva Skupština Kantona Sarajevo, svi poslanici u Federalnom Parlamentu, koji je u fazi konstituisanja, resorni ministri Kantona, Federacije, države, Vlade, predsjednici stranaka i članovi Predsjedništva. Svi odgovorni su upoznati sa stanjem u ovim institucijama.
Obzirom da mi više nemamo načina ni mogućnosti da nešto promijenimo svojom voljom, želja nas, koji smo trenutno na čelu ovih institucija, jeste da se zna da mi ne osjećamo nikakvu odgovornost za ono što će uslijediti. Ta press konferencija je bila jedno javno upozorenje i ograđivanje uprave ovih institucija za ono što slijedi u narednom periodu, a slijedi još veće tonjenje ovih institucija. Mi ne snosimo više nikakvu odgovornost. Mi smo učinili sve što je s naše strane bilo moguće i sada je na potezu neko iz vlasti da sjedne, malo promisli i da dođe do nekog rješenja.
Mi već dvije godine predlažemo da se iznađe način privremenog finansiranja jer nam nedostaje oko 40 posto sredstava, a neka pravni status do daljnjeg ostane status quo, dok se ne nađe neko optimalno rješenje da institucije fizički opstanu. Na žalost, nemamo razumijevanja ni po tom pitanju.
RSE: Šta nam to donosi projekt 1 + 1 – Život i ljubav?
Busuladžić: Ovo je samo jedan od mnogobrojnih projekata koje smo imali u saradnji sa švedskom organizacijom CHwB, koja već dugi niz godina ulazi na ove prostore sa jasnom željom da njihova uloga i njihova pomoć budu fokusirani na kulturne institucije. Naša zemlja, kao i cijeli region, je bila više predmet pomoći komercijalne naravi, kada su u pitanju privreda, infrastruktura, poljoprivreda, a ovakve organizacije su se fokusirale na pomoć kulturnim institucijama.
U tom kontekstu smo imali jako puno kvalitetnih projekata, velikih projekata obnove naših zgrada, poboljšanja rada ustanova, različitih seminara, simpozija, a jedna od tih aktivnosti je formiranje regionalne mreže muzeja, a jedna od djelatnosti je bila i organizacija ove izložbe, u kojoj učestvuje veliki broj muzeja iz cijele regije. To su muzeji u Banja Luci, Zenici, na Kosovu, u Prištini, na Skadru, u Skopju, Tirani, Crnoj Gori, Đakovici, Novom Sadu i Beogradu. Sve su to institucije koje su u ovoj mreži. Imali smo veliki broj različitih radnih skupova, na kojima su se precizirali ovi radovi. Kao rezultat svega toga proizašla je ova izložba, otvorena na više adresa, a jedna od njih je i Zemaljski muzej BiH.
Na žalost, u odnosu na događaje i stvari koje su se dešavale zadnjih desetljeća na prostoru bivše Jugoslavije, mi smo došli u situaciju da ponovo uspostavljamo kontakte između sebe, kako pojedinačno, tako i institucionalno, na svim poljima, pa i na polju kulture. Cilj i želja organizatora cijele izložbe je bio da na ovaj način povežemo institucije i ljude koji u njima rade, da daju jednu pozitivnu poruku široj javnosti i da relaksiraju odnose među nama, koji se u posljednje vrijeme opet zatežu. U tom kontekstu i sam naslov izložbe daje jednu univerzalnu poruku života i ljubavi.
RSE: Svaka od ovih 11 postavki je različita i drugačijim sredstvima doprinosi rasvjetljavanju ove osnovne poruke. Šta sadrži i nosi vaša izložba?
Busuladžić: U odnosu na druge institucije, koje su se bavile ovom temom, ali na drugačiji način, mi smo se opredijelili za arheološki materijal. Riječ je uglavnom o nakitu, arheološkim predmetima koji su bili predmet svakodnevne upotrebe, a na kojima se nalaze reljefi koji prikazuju različite ljubavne simbole. To su jantarne ogrlice, svjetiljke, arheološki i etnološki materijal koji se može staviti u kontekst ove teme.
RSE: Kako ste prezimili?
Busuladžić: Imamo sreću već nekoliko godina da smo za uvijek riješili pitanje centralnog grijanja, obzirom da je Muzej od 70-tih godina vezan na nekadašnje Izvršno vijeće. Nakon vrlo pozitivnih medijskih pritisaka i dobre volje u Ministarstvu civilnih poslova, uspjeli smo riješiti pitanje grijanja. Sve ostalo je, ne samo neizvjesno, nego mnogo gore. Bojim se da je ovo već počeo biti brod koji tone.
Čardak ni na nebu ni na zemlji
RSE: Toplo, ali hladno oko srca?!
Busuladžić: Hladno oko srca i velika financijska neizvjesnost. Mi dobijamo sredstva od Ministarstva civilnih poslova i Kantona Sarajevo, ali to na žalost nije dovoljno za naše preživljavanje. Radi šire javnosti, naš problem košta 350.000 KM. Skandalozno mala suma, ali ne postoji način da to možemo riješiti.
Drugi problem je što to nisu sredstva redovnih proračunskih budžetskih korisnika, to su sredstva koja dobijamo preko granta. To je pomoć u programu sufinansiranja. U tom kontekstu mi nemamo stalno rješenje, niti imamo garant da ćemo svake godine dobiti ista sredstva, ili umanjena, i kada ćemo ih dobiti. Ove godine se rješava konstituisanje nove vlasti na državnoj razini, pa tek onda usvajanje budžeta i svega ostalog. Bojim se da će ta, i onako nedostatna sredstva, doći tek na jesen ili u zimu, a to će biti katastrofa za instituciju.
RSE: Kada se nađete u okviru balkanske muzejske mreže, osim ovakvih izložbenih projekta, razmijenite i iskustva, progovorite o uslovima rada. Da li je drugima bolje, nego vama u Zemaljskom muzeju BiH?
Busuladžić: Mi smo realni i racionalni i znamo da kultura uvijek i svuda, čak i u zapadnim i razvijenim zemljama, nije u vrhu prioriteta. Sve ove institucije sa prostora bivše Jugoslavije imaju riješen pravni status i kako-takvu finansijsku sigurnost. Uvijek može bolje i uvijek može više, uvijek je to neuporedivo sa stanjem u Parizu, Londonu ili Kairu. Te institucije imaju osnivače, nemaju pravni vakum i imaju neko redovno finansiranje u skladu sa standardima tih zemalja. Kod nas je to, na žalost, čardak ni na nebu, ni na zemlji, već 16 godina.
RSE: U Sarajevu se vaših sedam institucija kulture od posebnog interesa čvrsto drži zajedno. Čini mi se da su vaši sastanci ili press konferencije više neka vrsta kolektivne terapije, nego li što obećava rezultate. Često ne nailazite na uši koje vas slušaju?
Busuladžić: Mislim da ste to dobro rekli. Mi smo poslali intervenciju na 300 adresa. Obaviještena je sva Skupština Kantona Sarajevo, svi poslanici u Federalnom Parlamentu, koji je u fazi konstituisanja, resorni ministri Kantona, Federacije, države, Vlade, predsjednici stranaka i članovi Predsjedništva. Svi odgovorni su upoznati sa stanjem u ovim institucijama.
Obzirom da mi više nemamo načina ni mogućnosti da nešto promijenimo svojom voljom, želja nas, koji smo trenutno na čelu ovih institucija, jeste da se zna da mi ne osjećamo nikakvu odgovornost za ono što će uslijediti. Ta press konferencija je bila jedno javno upozorenje i ograđivanje uprave ovih institucija za ono što slijedi u narednom periodu, a slijedi još veće tonjenje ovih institucija. Mi ne snosimo više nikakvu odgovornost. Mi smo učinili sve što je s naše strane bilo moguće i sada je na potezu neko iz vlasti da sjedne, malo promisli i da dođe do nekog rješenja.
Mi već dvije godine predlažemo da se iznađe način privremenog finansiranja jer nam nedostaje oko 40 posto sredstava, a neka pravni status do daljnjeg ostane status quo, dok se ne nađe neko optimalno rješenje da institucije fizički opstanu. Na žalost, nemamo razumijevanja ni po tom pitanju.