Banjalučanin Vladimir Ljevar već 36 godina skuplja stare radio aparate. U kolekciji od oko 500 primjeraka najstariji radio aparat potiče iz 1918. a najmlađi iz 1950. godine. Dio kolekcije izložio je u banjalučkom ''Cinema caffeu'', a što je još zanimljivije - većina starih „lampaša“ i dalje su u funkciji.
Nije lako jednom radijskom novinaru, zaljubljeniku u radio, da opiše pasiju neobičnog kolekcionara, koji voli da skuplja stare radio aparate. Prostor u kome se nalazi na stotine, malih i sa dušom napravljenih drvenih kutija sa zvučnicima, kao da je vremenskom zavjesom odvojen od današnjeg vremena multimedijalnosti. Upravo tako, sa pažnjom i ljubavlju se potpuno posvećuje svakom primjerku, kolekcionar Vlado Ljevar.
Vladimir Ljevar, kolekcionar
„Radio aparat je jedno čudo, u svakom smislu. To je bio prvi pravi prozor u svijet. Svaki ovaj radio-aparat možemo posmatrati kao svjedoka života jedne porodice i oni su uglavnom svoj 'radni vijek' odradili u jednoj porodici. Bili su svjedoci raznih događaja, a možemo samo zamisliti kakve su oni sudbine sve gledali. U svakom pogledu je meni radio aparat zanimljiv. Najzanimljiviji mi je njihov izgled. Iskreno, mene i ne interesuje baš puno da li je ispravan, radi li ili ne, bez obzira što se svi daju popraviti, ali kad pogledate ove radio aparate, to je pravljeno sa velikim osvrtom na to da bude lijep, jer to je bio komad namještaja. On je zauzimao centralno mjesto. Prema njemu je ophođeno s pažnjom“, priča Ljevar.
Tako i izgledaju. Svaki radio je posebna priča. Na jednom je nacrtana skala na mapi Evrope prije Drugog svjetskog rata. Na nekima su ucrtane samo radio stanice na dugim i srednjim talasima, pa kolutom u nekoliko okretaja prođete od Londona, preko Pariza do Moskve. Vlado se dosta naputovao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji u više od tri decenije da bi prikupio jedinstvenu kolekciju. Najviše ih je nabavljao u Beogradu, Pančevu te Zagrebu. Danas ih je sve manje, a sve teže ih je i dobaviti zbog silnih granica.
„Danas čovjek može otići i deset puta a da možda nađe svega jedan ili nijedan radio. Sve su rjeđi. Prije je život inače bio jednostavniji, pa i nabavka radio aparata. Nije bilo granica i iz Zagreba donesem radio aparat u autu i gotovo. Pošto su oni gabaritni, vide se u autu, sada gotovo svaki prelazak granice znači ubjeđivanje sa carinicima da to nisu milionske vrijednosti. Ima i komičnih situacija ali kako je tako je, kad ga nađem, ja njega i prenesem“, navodi Vlado.
Najstariji radio, u Vladinom vlasništvu a ujedno i potpuno ispravan potiče iz 1918. godine. Većina ih je napravljena prije 1950. godine. Neke marke postoje i danas, a za neke mnogi i ne znaju da su postojale.
„Pola firmi koje su proizvele ove aparate više ne postoje, niti je iko čuo za njih, za firmu Ingelen npr., za firmu Hornifon, a to su bile sve najjače firme do 2. svjetskog rata", priča Vlado.
Ljubav prema radiju nastala je još u djetinjstvu. Vlado priča da i dalje ne odustaje da nabavi još koji primjerak. Za sada ne zna kakva će biti daljnja sudbina zaista jedinstvene kolekcije. Dok smo razgovarali, Vlado je i upalio jednog od svojih ljubimaca. No baš u tom momentu, kao da je duh starog lampaša oživio, sa zvučnika se čula rečenica u koju su nekada davno vjerovali oni koji su zadivljeno i sa nevjericom čuli zvuke sa nekog od prvih primjeraka: „Legenda kaže da u radiju žive mali ljudi.“