Parada u Moskvi povodom Dana pobjede, koju je za 70-tu godišnjicu pobjede nad fašizmom priredio ruski predsjednik Vladimir Putin predmet je brojnih komentara i različitih analiza u svjetskim medijima. Bilježimo akcente iz dvije analize i dva različita ugla, povodom Putinove demonstracije vojne moći.
Za "The Wall Street Journal", profesor vanjske politike na Stanfordu Josef Joffe, u tekstu pod naslovom “Lekcije koje bi Obama mogao naučiti iz Dana pobjede“ (The Lessons Obama Coud Lessons from V-E Day), navodi se da je proslava sedamdesete godišnjice pobjede nad fašizmom ličila na spektakl prijetnji i zastrašivanja, a da ostatak svijeta nije bio zabavljen tim događajem.
U drugom tekstu sa stranica "The New Yorkera", ruska novinarka Masha Gessen, čija je baka, učesnica II svjetskog rata, umrla mjesec dana uoči 70-godišnjice pobjede, i koje je za života tvrdila da je to jedini istorijski datum koji niko ne dovodi u pitanje, poručuje: “Putinov Dan Pobjede, ne moje bake“ (Putin’s Victory Day, Not My Grandmother’s).
Prvo ruski ugao.
Po efikasnosti medicinskih službi u Rusiji, kada je riječ o veteranima, njena je baka stekla utisak i uvjeravala je da je, kako kaže, inače "smrtonosni Putin", pokušavao na sve načine da održi u životu veterane da bi učestvovali na navjećoj vojnoj paradi ikad. Zato je autorica ove godine propustila da iz New Yorka doputuje u Moskvu i posljednji put vidi baku.
Stoga ove godine Gessin prvi put u životu nije imala koga da pozove na Dan pobjede.
Za njene djedove i bake, kako kaže, taj dan je značilo da je pobjeda nad nacističkom Njemačkom toliko velika, značajna i radosna prilika, da su je slavili i ranije u vrijeme sovjetskog režima iako su ga mrzili, i sada u vrijeme Putinovog režima koji preziru.
“Ove godine ove riječi je bilo teško ponoviti. Praznik koji je imao varijacije oblika i veličina tokom ovih 70 godina, konačno se pretvorio u orgiju raspirivanja rata takvih proprorcija da je čak i sjećanje na trijumf nad Hitlerom u poređenju sa tim izblijedilo ,” piše ona.
Od ignorisanja Dana pobjede do parade zastrašivanja
Masha Gessen je u tekstu objasnila kako je taj važan datum u istoriji ruskog naroda varirao za različite svrhe i različite upotrebe. Od poslijeratanog sovjetskog vremena, kada je zanemarivan i zaboravljan, jednako kao i broj žrtava Crvene armije u ratu i žrtava Holokausta, a sam najmonstrozniji od svih zločina, cenzurisan u knjigama. U to vrijeme 9.maja nije bilo ni parada ni vatrometa za Dan pobjede, već samo običan radni dan u Sovjetskom savezu. Tek je u vrijeme Leonida Brežnjeva Dan pobjede postala državna svetkovina koja je slavila sovjetske vrijednosti, a tada je uvedena i tradicija organizovanja vojnih parada na Crvenom trgu.
“Bilo je to svježe napisana istorija sa nekim primjetnim omaškama: Holokaust nije pominjan, zvanične brojke o žrtvama procijenje su na 20 miliona, što je puno, ali još uvjek nisko u odnosu na činjenice, a ime komandanta Crvene armije tokom rata ostalo je neizgovoreno“.
Gessin navodi da je 20 godina nakon rata status veterana Velikog patriotskog rata najčešće uključivao one koji nikad nijesu vidjeli borbu, jer su u najvećem broju slučajeva bili pripadnici tajne policije.
Odgovor na NATO intervenciju na SRJ
Nakon raspada Sovjetskog saveza, Rusija, koja je nesigurno pokušavala da nađe postimperijalni i postmilitarni identitet, prekinula je sa vojnim paradama, iako su u to vrijeme saznali da su u ratu izgubili oko 27 miliona ljudi. Za obične ljude i ratne veterane to je bio možda i najljepši praznik, jer bi se okupili samo oni i obični ljudi koji bi im od srca zahvaljivali i dijelili cvijeće.
Parada u Moskvi 9. maja
Prva post sovjetska vojna parada na Crvenom trgu održana je 1999., kako kaže Gessinova, organizovana kao odgovor na NATO bombardovanje SRJ, koje je počelo šest sedmica ranije. A sve se to dešavalo u trenutku kada Rusija počinje da preoblikuje svoju politiku i sedam mjeseci prije Putinovog dolaska na vlast. U nastavku, u ovih 16 godina od kada je Putin došao na vlast, priča o Velikom patriotskom ratu dobila je i novo značenje i nove simbole, poput, primjera radi, lente Svetog Đorđa, nekad najveće vojne medalje, danas toliko profanisanog simbola da se pravi i na papučama.
Podsjećajući da je Putin umjesto lidera sa Zapada na proslavi Dana pobjede bio okružen prijateljima iz Sjeverne Koreje, Venecuele, Kine, Zimbabvea i drugih država, Gessin napominje da se je znakovito to što je u govoru Hitlerov pohod nazvao "avanturizmom", što je riječ koju SAD danas koriste kada opisuju učešće Rusije u sukobima na istoku Ukrajine, umjesto termina rat. Osim toga, Putin je, bez imenovanja SAD, ispod zidina Kremlja poručio da Rusija danas treba da se bori sa pokušajima neprijatelja da ostvare dominaciju u svijetu.
A sve rečeno odslikava stiker koji je postao veoma popularan u Rusiji posljednjih sedmica, a koji šalje istu poruku koju i Putin, samo jednostavnijim rječnikom.
Naime, stiker prikazuje dvije šematske slike - na lijevoj je čovjek sa sovjetskom zastavom koji njen vrh zabija pravo u glavu nacističkog vojnika s njemačkom zastavom. Na desnoj strani stikera, pak, dominira ruska zastava nad onom SAD. Na lijevoj strani piše “1945” a na desnoj “2015”.
Šta Obama može naučiti iz parade u Moskvi
Iz ugla američkog profesora, pak, iz Putinove subotnje demonstracije moći što šta se može naučiti.
Josef Joffe se u “The Wall Street Journalu” bavi kritikom vanjske politike Baracka Obame, konstatujući da bi iz Putinove demonstracije, prijetnji i zastrašivanja sa proslave Dana pobjede američki predsjednik mogao izvući pouke.
Kako konstatuje autor, moskovski Crveni trg izgledao je prošle subote kako poligon za brzi rat. Sa 15.000 vojnika, 200 tenkova i lenserima raketa, te 140 borbenih aviona, parada je bila spektakl prijetnje i zastrašivanja.
“Barack Obama je stajao po strani, kao i lideri Britanije, Francuske i Njemačke. Čak se ni lider Sjeverne Koreje Kim Džong Un nije pojavio. Bio je to u potpunosti domaći show Vladimira Putina”.
Joffe smatra da bi američki predsjednik Barack Obama, da ima osjećaj za istoriju, možda kod kuće u Vašingtonu priredio ohrabrujuću zabavu, u kojoj bi Dan pobjede mogao poslužiti samo kao prolog.
Vojna parada na Dan pobjede u Moskvi, 9. maj 2015.
“Počasno mjesto u tome bi zauzeo početak najslavnijeg poglavlja u američkoj vanjskoj politici, a to je “američki mir” (the Pax Americana) koji se održao tokom 70 godina na dobrobit ne samo SAD, već i ostatka svijeta”, kaže Joffe.
Kako navodi, postratovski svjetski poredak koji je izgradila Amerika, nije daleka prošlost, a priča ni tada nije od početka bila predodređena na uspjeh.
I te 1945-te, po završteku rata, SAD su bile umorne i željele otići kući. Susret Josifa Staljina, Winstona Churchilla i Franklina Roosevelta na Jalti to je i nagovještavao, jer je američki predsjednik dao naznake da u roku od dvije godine želi povući trupe iz Evrope i ostaviti Britaniji, Francuskoj, Rusiji i UN da se o svemu brinu.
No, kako kaže, sudbina je umješala prste. Smrću Roosvelta, u Bijelu kuću je zasjeo Harry Truman, koji je shvatio da Rusija nije partner u miru već rival u moći, pa je razoružavanje zaustavljeno.
On podsjeća da je 1947-me, u časopisu "Foreign Affair", George F.Kennan objavio svoj besmrtni tekst “Izvor sovjetskog vođstva”, u kojem je izložio strategiju Vašingtona prema SSSR.
“Vodeća riječ u tom tekstu je bila 'ograničenje' – do suprostavljanja Rusima sa nepromijenjenom kontrasilom na svakoj tački na kojoj pokažu znakove zadiranja u bilo koji interes protivan mirnom i stabilnom svijetu”, citirao je.
Obama bez oružja i arhitekture
Josef Joffe konstatuje da Obamino Vijeće za nacionalnu sigurnost očigledno nije čitalo taj tekst Kennana, koji je zapravo propisao klasičnu politiku balansa moći: odvrati i drži, zadrži i brani. A upravo je ta strategija američke vanjske politike, kao niti jedne velike sile prije toga, stvorila institucije koje su “Pax Americana” održale do danas. Bilo je to oružje plus arhitektura.
UN (Ujedinjene nacije), NATO, MMF (Međunarodni monetarni fond), Svjetska trgovinska organizacija (STO) zajedno sa Svjetskom bankom, sve su to institucije koje su donijele dobro Americi, ali su jednako služile i drugima u promociji javnih dobra kao što su mir, slobodna trgovina, slobodna mora, razvoj, rast, stabilnost.
Profesor Joffe, pak, smatra da Obama ne raspolaže ni oružjem ni arhitekturom.
“Amerika je nakon II svjetskog rata primijenila politiku organičavanja, a vanjska politika Sjedinjenih Država sada ie samoorganičavajuća”, konstatuje on, uvjeren da umjesto balansiranja protiv ekspanzionizma Amerika sada balansira protiv sebe, jer dok Rusija i Kina povećavaju svoje vojne budžete, prva za 10 posto, druga za 15 procenata, Amerika smanjuje svoje vojne izdatke za 6 posto.
“Da li bi gospodin Putin ušao u Ukrajinu da SAD još imaju ozbiljnu vojnu silu u Evropi? Vjerovatno ne!“ navodi Joffa, koji kritikuje i Obamino ponašanje prema Kini, kao i povjerenje prema Iranu da će se držati nuklearnog sporazuma.
“U svojim snovima gospodin Obama vidi revolucionarni Iran kao partnera za stabilnost. To bi bilo isto kao da je Roosvelt oplemenio Staljinovu Rusiju dajući joj ulogu čuvara evropskog mira. Čista fantazija. Zašto bi Teheran bio druga violina Vašingtonu ako želi da detronizuje SAD sa broja 1. na Bliskom istoku?”
Super sile ne mogu ići na odmor
Američki profesor je uvjeren da super sile ne mogu ići na odmor čak ni zbog, kako je rekao, omiljene Obamine mantre, a to je “da malo gradimo naciju kod kuće”.
“Amerika Woodrowa Wilsona se povukla 1919., ostavljaući otvorena vrata ka II svjetskom ratu. Roosvelt je mislio da može ići kući, na sreću Truman je preusmjerio kurs. Čak se i Jimmy Carter, koji je intervenisao u ruskom resetovanju 1977., proglasivši Ameriku 'slobodnom od pretjeranog straha od komunizma', okrenuo prema ponovnom naoružavanju kada je Moskva izvršila invaziju na Avganistan 1979.”
Danas su, kaže Joffe, Putin i Hamnei možda razljućeni Obaminim spoljnopolitičkim potezima, ali ne i impresionirani. Samoograničenje ne donosi kredibilitet, tvrdi američki profesor vanjske politike na Stanfordu, u tekstu za "The Wall Street Journal".