Putešestvije bicikliste Dade Delića

Dado Delić

Travničanin Dado Delić, koji posljednjih godina živi u Sarajevu, nedavno se vratio sa putovanja "Biciklom kroz meridijane i paralele", tokom kojeg je prešao put od Bosne i Hercegovine do Uzbekistana. O svom uzbudljivom putešestviju i zemljama koje je video, govorio je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.

RSE: Koliko je trajalo putovanje, kroz koje zemlje ste prošli, i koliko kilometara napravili?

Delić: Putovanje je trajalo 102 dana, iako je bilo planirano da traje 90 dana. Prešao sam ukupno 5400 kilometara, prošao kroz osam zemalja - kroz Crnu Goru, Albaniju, Makedoniju, Grčku, Tursku, Iran, Turkmenistan i Uzbekistan.

RSE: U kojoj od tih zemalja niste ranije bili?

Delić: Nisam bio u Iranu, Turkmenistanu i Uzbekistanu, a od zemalja Balkana nisam bio u Albaniji i Makedoniji.

RSE: Znam da dojmova ima mnogo, ali koji bi bio osnovni?

Delić: Dojmovi su super, pogotovo ako gledamo čitav taj region koji obiluje historijskim znamenitostima. Pored toga, mene je najviše oduševilo gostoprimstvo ljudi. To je zaista drugačija kultura koja se može osjetiti kada se ide istočnije, za razliku od nekog našeg balkanskog, da kažemo, evropskog mentaliteta.

RSE: Iz koje zemlje nosite najdublje utiske?

Dado Delić (lijevo)

Delić: To je teško pitanje jer ja ne mogu izdvojiti sad neku zemlju posebno. U svakoj zemlji sam imao i dobre i loše trenutke, i dobre i loše ljude. Međutim, Turska mi je nekako ostala najupečatljivija, možda i što sam najduže vrijeme proveo u Turskoj. Ni sam nisam znao da se toliko nekih istorijskih stvari tamo dogodilo, a tamo su me ljudi dočekivali veoma, veoma lijepo.

Mogao bih izdvojiti Tursku i Iran. Iran je bio nešto potpuno drugačije, dok Turkmenistan i Uzbekistan opet nalikuju kulturama balkanskoj i evropskoj, dok je Iran potpuno neka druga kultura, slobodno mogu reći - viša za stepen, dva od naše. Imaju zaista zavidan nivo kulture i istorije. I dan-danas su je zadržali, a to nemamo ovdje često priliku da susretnemo.

RSE: Šta je to što posebno pamtite iz Irana?

Delić: Prvenstveno su građevine, jer prelazeći iz Turske u Iran počinje taj poseban oblik persijske arhitekture koja je nadaleko poznata. To prvenstveno, ali dojmili su me se ljudi. Imaju zavidan nivo kulture, a mogao bih reći da je idući sa Balkana ka Turskoj, energija nekako povišena, ljudi su srčani, dok kad se ide prema Iranu, ljudi su nekako smireni, kulturni. Ne možete čuti da je neko povisio glas, što je kod nas svakodnevna pojava. Velika je i neka društvena odgovornost, to je nešto što se ne susreće u zapadnim zemljama. Cjelokupna zajednica se brine o svemu, da sve funkcioniše.

RSE: Da li je na Vašem putu bilo opasnih situacija?

Delić: Nije, zaista nije. Sve je prošlo skroz u redu i bez ikakvih problema. Što se tiče bicikla, bilo je nekih kvarova, ali što se tiče odnosa sa ljudima, ili kakvih birokratskih problema, toga nije bilo.

RSE: A noć, pod vedrim nebom ili drugačije?

Dado Delić

Delić: Najvećim dijelom bilo je to divlje kampiranje, to znači - gdje me noć uhvati, tu kampiram, no, kažem, prolazeći od Turske pa dalje, ljudi su mi skoro svaku drugu noć pružali utočište. Pozovu me kući, budem dio njihovih porodica i života. To je ono što mi se najviše svidjelo. Evo jedna zanimljivost, to sam i na svom blogu pisao, o gospodinu Hasanu Parmaksizu. Ja sam kod tog gospodina, u jugoistočnoj Turskoj, noćio tri noći.

Jučer me je nazvao cimer i rekao da nam je došao jedan gospodin i da se zove Hasan. To je gospodin od 66 godina, koji je kao mlad putovao na motorima Evropom, i sada je odlučio da u svojoj 66. godini ponovi isto. I evo, on je sada trenutno kod mene kući. Eto, to su ta lijepa iskustva, steknete neke nove prijatelje, neka nova znanja, i to je ono što me, po meni, čini lično boljim, i što je meni najvrednije na ovom putu.

RSE: Da li je ljudima koje ste sretali na svom putu bila poznata zemlja iz koje dolazite, jesu li čuli za Bosnu i Hercegovinu?

Delić: U Turskoj su znali. Iran zna, međutim, prelaskom u Turkmenistan, Uzbekistan, rijetki su znali. Većinom sam morao govoriti: 'Jugoslavija', i onda im se sve rasvijetli, jer i oni su postkomunistička zemlja, do '91. u SSSR-u, tako da znaju za Jugoslaviju. Za Bosnu su čuli tek neki.

RSE: Koji su dani ili dijelovi Vašeg puta bili najradosniji?

Prijatelji priredili dobrodošlicu Dadi Deliću

Delić: Stvarno je bilo puno takvih momenata. Meni je svaki dan donosio neki drugi vid sreće, neko novo iskustvo. Mnogo je takvih trenutaka. Najčešće je to kad dođem u park, već je pala noć - inače izbjegavam da boravim u velikim gradovima ukoliko nemam nekoga kod koga ću noćiti, jer onda sam prinuđen da negdje nađem smještaj, ili u parku, samo onako prostrem vreću, pogotovo kad je kiša, neko ružno vrijeme, pa onda baš kad mislite da je sve potonulo, pojavi se neki fini gospodin, kao na primjer u Iranu, pita odakle ste, šta ste, krene priča, ugosti me tri dana, zaključa svoju radnu ta tri dana, i mene gosti ta tri dana kao zrno vode na dlanu. To je tako jedan poseban osjećaj kad znate s kojom se oni dozom susretljivosti ophode prema gostu. Oni imaju taj mentalitet da je gost dar od Boga i zaista ga tako tretiraju. Totalno jedna drugačija kultura i totalno drugačiji način nego što mi mislimo. Zaista su susretljivi i srčani.

RSE: Šta planirate u budućnosti, kuda će i kada biti Vaše naredno putovanje biciklom?

Delić: Ja sam ovaj čitav projekat zamislio da bude jedno putovanje biciklom od Bosne i Hercegovine do Japana, tako da je ovo bio samo prvi dio projekta, pola puta. Nastavku se nadam za godinu do dvije, kada skupim određena finansijska sredstva, i kada mi drugi faktori, kao što je moja djevojka, omoguće da ja odem na tako dalek put. Ovim putem bih se volio zahvaliti svim mojim sponzorima, bez kojih ovo ne bi bilo moguće.