Selo Topčić Polje, u općini Zenica, donedavno je brojalo preko 1.000 stanovnika. Nakon razornih poplava i klizišta, točan broj se ne zna. Gotovo polovina stanovnika morala je napustiti svoj dom. Neki se vraćaju da bi čistili prostorije nadajući se da će prostor jednog dana ponovno funkcionirati kao dom. Drugi dolaze na ruševine i čekaju ne bi li bageri izvukli barem dokumente ili pokoju uspomenu. Treći ne vjeruju da će se ikada više vratiti. Svi se, pak slažu da život u ovom selu nikada više neće biti isti.
Nekada bogata seoska zajednica danas na prvi pogled izaziva jezu. Sivo je riječ kojom se najbolje može opisati atmosfera u selu koje su uništile poplave i klizišta. Ramiza Skopljaka zatekli smo na ruševinama kuće u kojoj je rođen i živio do prije samo mjesec dana:
„Ja vam mogu reći da od ove kuće nema ništa. Stvari su otišle možda 150 metara, ima ih čak i dolje, kauča i ostalog, dolje skroz. Sve je razvaljeno, kuća je takoreći eksplodirala. U nju je udario kamen od pet tona, udario u drvo, čitavo sa korijenjem, totalno je raznesena i zadimila se. Sav trud je otišao u minuti“, priča Skopljak.
Uz prašinu i blato na putu, konstantan je i zvuk mašina koje neprestano rade. Tri i pol do četiri milijuna kubika materijala, koji su bujice i klizišta raznijela po selu, nije moguće ukloniti za mjesec dana, koliko je prošlo od katastrofe. Život se ovdje, već sada je izvjesno, neće još dugo normalizirati.
Ali ono što ostavlja bez daha je ogromna volja ljudi iz Topčić Polja. Čak i oni koji više nemaju gdje, trude se barem preko dana boraviti na ruševinama svojih kuća, kaže Ema Neslanović iz kriznog štaba:
„Vraćaju se kod komišija, kod prijatelja, kod rodbine, pa budu tu da pomažu da se čisti, da se radi, da rade zajedno sa mašinama. Mašine svakodnevno rade i očekujemo da će se broj mašina i kamiona u narednom periodu povećati“, navodi Ema Neslanović.
Ema vjeruje da će ljudi koji su ostali bez svojih domova do zime biti negdje smješteni:
„Čekamo sada tu donatorsku konferenciju da vidimo kako će se to dalje razvijati. Uglavnom, imamo obećanje da će se raditi na kućama, na obnovama, na smještaju – pa ko zna, možda i na nečemu drugome bitnom za egzistenciju. Radi se na tome da se svi ljudi do zime smjeste u kuće, u novi smještaj“, naglašava Ema Neslanović.
Procjene stručnjaka nisu završene i mještanima trenutno nitko ne može garantirati da će tlo Topčić Polja u budućnosti biti stabilno:
„Imamo još uvijek krhotine zemlje iznad mjesta, tako da ljudi strahuju da neće ponovo krenuti sve. Još uvijek nemamo tačnu informaciju da nam neko kaže da je sto posto sigurno ili da je neisgurno. Ali pokušavamo tlo sanirati, to je prvo što će se uraditi da se ne bi ovako što ponovo desilo. Mnogi bi voljeli da dobiju na papiru da je ovdje sigurno ili nesigurno da bi znali kako dalje da organizuju svoj život - da li da ostanu ili da idu negdje dalje.“
Safet Ćosić jedan je od onih koji čekaju nalaze vještaka:
„Još ne znamo ništa. Još nemamo nikakvih obećanja. Šta će biti dalje, ne znam. Dolaze neke komisije, pišu, svaki dan neko piše, a niko ništa nije obećao. Da li će biti bezbjedno ovdje stanovati ili neće, ne znamo“, kaže Ćosić.
Njegova kuća je totalno uništena, pa će, u slučaju da i dobije pozitivan odgovor vještaka, čekati neku donaciju kako bi kuću ponovno sagradio. Osim njegove, u kući su živjele još dvije obitelji. Pred svima je neizvjesna budućnost.
„Ja sam se nalazio dva, tri dana u kasarni, sad sam u stanu u Zenici, plaća mi oćina stan, kiriju tri mjeseca. Poslije toga ne znam šta će biti“, dodaje Safet Ćosić.
Kuća bračnog para Kozlić još uvijek stoji na mjestu. Smajo i Tifija ne vjeruju da će tako ostati i ne planiraju u njoj nastaviti živjeti. Na pitanje kako dalje, oni odgovaraju:
„Kuća je sva ispucana, okolo skroz. Mi smo oboje stariji. Nama je jeinini izlaz ili pod šator – ili nemam pojma. Sve smo izgubili, nemamo ništa. I zemlju i kuću i sve - ništa mi više nemamo. Ne mislimo da ovdje ikako ima života. Mi smo gotovi.“
„Kakvo je ovdje bilo mjesto! Lijepo urađeno, sve napravljeno. To je sada strahota.“
Dok neki Bosanci i Hercegovci sa toplim danima, Svjetskim prvenstvom, planovima za ljetovanje već polako zaboravljaju na tragediju koja je zadesila njihovu zemlju, drugima je ta prirodna katastrofa obilježila život. Sa strepnjom dočekuju svaku kišu, ali u njima ipak tinja nada da će im netko pomoći i da će do zime imati vlastiti krov nad glavom.
Nekada bogata seoska zajednica danas na prvi pogled izaziva jezu. Sivo je riječ kojom se najbolje može opisati atmosfera u selu koje su uništile poplave i klizišta. Ramiza Skopljaka zatekli smo na ruševinama kuće u kojoj je rođen i živio do prije samo mjesec dana:
„Ja vam mogu reći da od ove kuće nema ništa. Stvari su otišle možda 150 metara, ima ih čak i dolje, kauča i ostalog, dolje skroz. Sve je razvaljeno, kuća je takoreći eksplodirala. U nju je udario kamen od pet tona, udario u drvo, čitavo sa korijenjem, totalno je raznesena i zadimila se. Sav trud je otišao u minuti“, priča Skopljak.
Uz prašinu i blato na putu, konstantan je i zvuk mašina koje neprestano rade. Tri i pol do četiri milijuna kubika materijala, koji su bujice i klizišta raznijela po selu, nije moguće ukloniti za mjesec dana, koliko je prošlo od katastrofe. Život se ovdje, već sada je izvjesno, neće još dugo normalizirati.
Ali ono što ostavlja bez daha je ogromna volja ljudi iz Topčić Polja. Čak i oni koji više nemaju gdje, trude se barem preko dana boraviti na ruševinama svojih kuća, kaže Ema Neslanović iz kriznog štaba:
„Vraćaju se kod komišija, kod prijatelja, kod rodbine, pa budu tu da pomažu da se čisti, da se radi, da rade zajedno sa mašinama. Mašine svakodnevno rade i očekujemo da će se broj mašina i kamiona u narednom periodu povećati“, navodi Ema Neslanović.
Ema vjeruje da će ljudi koji su ostali bez svojih domova do zime biti negdje smješteni:
„Čekamo sada tu donatorsku konferenciju da vidimo kako će se to dalje razvijati. Uglavnom, imamo obećanje da će se raditi na kućama, na obnovama, na smještaju – pa ko zna, možda i na nečemu drugome bitnom za egzistenciju. Radi se na tome da se svi ljudi do zime smjeste u kuće, u novi smještaj“, naglašava Ema Neslanović.
Procjene stručnjaka nisu završene i mještanima trenutno nitko ne može garantirati da će tlo Topčić Polja u budućnosti biti stabilno:
„Imamo još uvijek krhotine zemlje iznad mjesta, tako da ljudi strahuju da neće ponovo krenuti sve. Još uvijek nemamo tačnu informaciju da nam neko kaže da je sto posto sigurno ili da je neisgurno. Ali pokušavamo tlo sanirati, to je prvo što će se uraditi da se ne bi ovako što ponovo desilo. Mnogi bi voljeli da dobiju na papiru da je ovdje sigurno ili nesigurno da bi znali kako dalje da organizuju svoj život - da li da ostanu ili da idu negdje dalje.“
Safet Ćosić jedan je od onih koji čekaju nalaze vještaka:
„Još ne znamo ništa. Još nemamo nikakvih obećanja. Šta će biti dalje, ne znam. Dolaze neke komisije, pišu, svaki dan neko piše, a niko ništa nije obećao. Da li će biti bezbjedno ovdje stanovati ili neće, ne znamo“, kaže Ćosić.
Njegova kuća je totalno uništena, pa će, u slučaju da i dobije pozitivan odgovor vještaka, čekati neku donaciju kako bi kuću ponovno sagradio. Osim njegove, u kući su živjele još dvije obitelji. Pred svima je neizvjesna budućnost.
„Ja sam se nalazio dva, tri dana u kasarni, sad sam u stanu u Zenici, plaća mi oćina stan, kiriju tri mjeseca. Poslije toga ne znam šta će biti“, dodaje Safet Ćosić.
Kuća bračnog para Kozlić još uvijek stoji na mjestu. Smajo i Tifija ne vjeruju da će tako ostati i ne planiraju u njoj nastaviti živjeti. Na pitanje kako dalje, oni odgovaraju:
„Kuća je sva ispucana, okolo skroz. Mi smo oboje stariji. Nama je jeinini izlaz ili pod šator – ili nemam pojma. Sve smo izgubili, nemamo ništa. I zemlju i kuću i sve - ništa mi više nemamo. Ne mislimo da ovdje ikako ima života. Mi smo gotovi.“
„Kakvo je ovdje bilo mjesto! Lijepo urađeno, sve napravljeno. To je sada strahota.“
Dok neki Bosanci i Hercegovci sa toplim danima, Svjetskim prvenstvom, planovima za ljetovanje već polako zaboravljaju na tragediju koja je zadesila njihovu zemlju, drugima je ta prirodna katastrofa obilježila život. Sa strepnjom dočekuju svaku kišu, ali u njima ipak tinja nada da će im netko pomoći i da će do zime imati vlastiti krov nad glavom.