Iako je rat u Bosni i Hercegovini završen prije 17 godina, i dalje je, itekako, prisutan u psihi najvećeg broja građana koji su ratne devedesete godine proveli u ovoj zemlji. Pa, uprkos što se više ne čuju granate, pucnji iz snajpera, što nije nestašica hrane, struje i vode, obični ljudi ratne strahote svakodnevno preživljavaju.
Sarajlija Usmir, ratni vojni invalid, jedan je od njih. Slike rata se vraćaju, jer, kako navodi, tome doprinose nesređena politička, ekonomska i socijalna situacija u zemlji u kojoj živi:
„Sada mi se javlja želja da sve to zaboravim, da počnem ispočetka, znači da promijenim kompletan svoj identitet, da odem negdje, na Filipine, u Australiju, da preuzmem njihov nacionalni identitet, ime, prezime, da jednostavno zaboravim sve ovo što se dešava ovdje. Da počnem ispočetka.“
Mirsad je imao pet godina kada je počeo rat, pa iako nije bio direktni učesnik, njegove posljedice osjeća i kao dvadesetpetogodišnjak:
„Ja nisam doživio to na taj način da sam išao u rat, ali sam doživio neke druge stvari, kao što je npr. strah. Čovjeku i dan-danas ostane strah od nekih stvari. I koliko god da mi kažemo da je lakše, nije lakše. U ratu nismo imali nikakvu ishranu, npr. Hiljadu stvari sad se pokaže, nakon 20 godina. Sad se pokazuju bolesti omladine. Mi nismo imali adekvatnu hranu, ni adekvatne stvari. Nismo imali djetinjstvo. Moje djetinjstvo je bilo u podrumu.“
Iako nema statističkih podataka u kojoj mjeri je rat u BiH ostavio posljedice na građane, prema nekim procjenama, oko milion i po Bosanaca i Hercegovaca skoro dvije decenije nakon njegovog okončanja razmišlja o ratnim događajima.
Najviše trpe oni koji su ratovali, žene koje su silovane, izbjegli i raseljeni, i svi oni imaju postraumatski stresni poremećaj. No, i oni koji ga nemaju, osjećaju kako se njihov pogled na život promijenio. Skloniji su depresiji, uzimanju antidepresiva, a srčane bolesti i bolest štitne žlijezde su najčešći oblici od kojih obolijevaju. Ipak, ima i težih slučajeva:
„Ja sam pokušao dva puta suicid. Nisam imao krova nad glavom. I sad se teško živi. To je sve posljedica rata. Beznađe, besperspektivnost. Nikoga nije briga za nas“, kaže jedan od sagovornika RSE, dok drugi dodaje: „U ratu sam bar humanitarnu dobivao, pa su djeca imala. Sad ništa. Sad baš ništa. I zato kažem da mi se čini da mi je bolje bilo tad nego sad.“
„Ljudi su se mogli oporaviti pod određenim uslovima da su stekli neku socijalnu sigurnost, da je zadovoljena pravda i da su na naki način vraćeni ugled i dostojanstvo. U ovom jednom anarhičnom sistemu neko se dosjetio da te ljude ponovo razdražuje“, kaže dr. Ljubović.
„Moram istaći problem koji imamo, a to je samomedikacija. Ljudi počnu sa samomedikacijom, posebno grupom lijekova koji se zovu anksiolitici - to su lexsaurin, bosaurin, apaurin itd. To je jako pristan problem jer su apoteke doskora to neselektivno davale, pa ljudi sami sebi određuju šta i koliko trebaju piti. To je jedan problem za sebe“, navodi specijalista psihijatrije u Domu zdravlja Gračanica Medin Hodžić.
Gotovo da u cijeloj Bosni i Hercegovini postoje zdravstvene ustanove, odnosno savjetovališta u kojima se građani mogu obratiti za pomoć ukoliko osjete bilo kakve zdravstvene tegobe uzrokovane ratnim strahotama. Istim problemom bavi se i Centar za ratnu traumu u Novom Sadu koji okuplja psihologe, psihijatre, socijalne radnike, osobe sa iskustvom rata, aktiviste i volontere.
Tokom 13 godina postojanja, Centru se obratilo nekoliko hiljada osoba sa područja bivše Jugoslavije. Vladan Beara, programski savjetnik u Centru, kaže za RSE da, uprkos tome što je od ratnih dešava proteklo skoro 20 godina, i danas imaju pune ruke posla.
„Na neki način rat za preživljavanje nije završen zato što mi smo društvo u tranziciji i još uvek nismo stali na noge i mnoge stvari su poprilično nesređene. Prema tome, sredina u kojoj ljudi žive je veoma stresna. Zaista nije lako preživeti, nije lako opstati. Postoje čak i šale na internetu na račun stručnjaka za preživljavanje Bear Grylls-a, pa se pojavljuju na Youtubu snimci:’Hajde, dođi, pa preživi ovde kod nas’“, kaže Beara.
VIDEO: Dokumentarni film o psihičkim posledicama koje rat ostavlja: War torn 1861 - 2010
http://www.youtube.com/embed/6tTNAv1Un8A************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Sarajlija Usmir, ratni vojni invalid, jedan je od njih. Slike rata se vraćaju, jer, kako navodi, tome doprinose nesređena politička, ekonomska i socijalna situacija u zemlji u kojoj živi:
„Sada mi se javlja želja da sve to zaboravim, da počnem ispočetka, znači da promijenim kompletan svoj identitet, da odem negdje, na Filipine, u Australiju, da preuzmem njihov nacionalni identitet, ime, prezime, da jednostavno zaboravim sve ovo što se dešava ovdje. Da počnem ispočetka.“
Mirsad je imao pet godina kada je počeo rat, pa iako nije bio direktni učesnik, njegove posljedice osjeća i kao dvadesetpetogodišnjak:
„Ja nisam doživio to na taj način da sam išao u rat, ali sam doživio neke druge stvari, kao što je npr. strah. Čovjeku i dan-danas ostane strah od nekih stvari. I koliko god da mi kažemo da je lakše, nije lakše. U ratu nismo imali nikakvu ishranu, npr. Hiljadu stvari sad se pokaže, nakon 20 godina. Sad se pokazuju bolesti omladine. Mi nismo imali adekvatnu hranu, ni adekvatne stvari. Nismo imali djetinjstvo. Moje djetinjstvo je bilo u podrumu.“
Iako nema statističkih podataka u kojoj mjeri je rat u BiH ostavio posljedice na građane, prema nekim procjenama, oko milion i po Bosanaca i Hercegovaca skoro dvije decenije nakon njegovog okončanja razmišlja o ratnim događajima.
Najviše trpe oni koji su ratovali, žene koje su silovane, izbjegli i raseljeni, i svi oni imaju postraumatski stresni poremećaj. No, i oni koji ga nemaju, osjećaju kako se njihov pogled na život promijenio. Skloniji su depresiji, uzimanju antidepresiva, a srčane bolesti i bolest štitne žlijezde su najčešći oblici od kojih obolijevaju. Ipak, ima i težih slučajeva:
„Ja sam pokušao dva puta suicid. Nisam imao krova nad glavom. I sad se teško živi. To je sve posljedica rata. Beznađe, besperspektivnost. Nikoga nije briga za nas“, kaže jedan od sagovornika RSE, dok drugi dodaje: „U ratu sam bar humanitarnu dobivao, pa su djeca imala. Sad ništa. Sad baš ništa. I zato kažem da mi se čini da mi je bolje bilo tad nego sad.“
Senadin Ljubović
Neuropsihijatar Senadin Ljubović već godinama liječi osobe oboljele od PTSP-a, a nisu rijetki i oni koji taj sindrom nemaju, ali mu se zbog narušenog psihičkog zdravlja obraćaju. Kako kaže za naš program, svakodnevno sluša različite priče ljudi kojima se zdravstveno stanje dodatno pogoršava zbog trenutne ekonomske situacije. Zbog toga se nameće pitanje da li bi posljedice rata manje ili nikako osjetili da žive u boljim socijalnim i ekonomskim uslovima:„Ljudi su se mogli oporaviti pod određenim uslovima da su stekli neku socijalnu sigurnost, da je zadovoljena pravda i da su na naki način vraćeni ugled i dostojanstvo. U ovom jednom anarhičnom sistemu neko se dosjetio da te ljude ponovo razdražuje“, kaže dr. Ljubović.
„Moram istaći problem koji imamo, a to je samomedikacija. Ljudi počnu sa samomedikacijom, posebno grupom lijekova koji se zovu anksiolitici - to su lexsaurin, bosaurin, apaurin itd. To je jako pristan problem jer su apoteke doskora to neselektivno davale, pa ljudi sami sebi određuju šta i koliko trebaju piti. To je jedan problem za sebe“, navodi specijalista psihijatrije u Domu zdravlja Gračanica Medin Hodžić.
Gotovo da u cijeloj Bosni i Hercegovini postoje zdravstvene ustanove, odnosno savjetovališta u kojima se građani mogu obratiti za pomoć ukoliko osjete bilo kakve zdravstvene tegobe uzrokovane ratnim strahotama. Istim problemom bavi se i Centar za ratnu traumu u Novom Sadu koji okuplja psihologe, psihijatre, socijalne radnike, osobe sa iskustvom rata, aktiviste i volontere.
Tokom 13 godina postojanja, Centru se obratilo nekoliko hiljada osoba sa područja bivše Jugoslavije. Vladan Beara, programski savjetnik u Centru, kaže za RSE da, uprkos tome što je od ratnih dešava proteklo skoro 20 godina, i danas imaju pune ruke posla.
„Na neki način rat za preživljavanje nije završen zato što mi smo društvo u tranziciji i još uvek nismo stali na noge i mnoge stvari su poprilično nesređene. Prema tome, sredina u kojoj ljudi žive je veoma stresna. Zaista nije lako preživeti, nije lako opstati. Postoje čak i šale na internetu na račun stručnjaka za preživljavanje Bear Grylls-a, pa se pojavljuju na Youtubu snimci:’Hajde, dođi, pa preživi ovde kod nas’“, kaže Beara.
VIDEO: Dokumentarni film o psihičkim posledicama koje rat ostavlja: War torn 1861 - 2010
http://www.youtube.com/embed/6tTNAv1Un8A************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.