U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto se u Bosni i Hercegovini ugasio građanski bunt koji je počeo masovnim protestima u februaru ove godine. Sagovornici bili su dva profesora univerzitata - Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Zlatan Begić, profesor Pravnog fakuleta u Tuzli. I gospodin Begić i gospodin Mujkić učestovali su u februarskim protestima.
Bilo je reči o tome zašto danas na proteste izlazi svega nekoliko desetina ljudi, da li je na gašenje protesta i građanskih plenuma uticao strah od represalija vlasti, da li je vlast uspjela da podijeli radnike, kako je vlada Federacije Bosne i Hercegovine prevarila građane, pa nije istražila nijednu od 20 sumnjivih privatizacija, iako je to obećala pod pritiskom protesta, kako su funkcioneri sačuvali svoje privilegije iako su obećali da će ih se odreći, zašto se lideri glavnih politickih partija u predizbornoj kampanji služe retorikom pobunjenih građana, kao i o tome da li će protesti ostaviti traga na rezultatima oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Kako tumačite činjenicu da je danas ostalo veoma malo od februarske masovne građanske pobune? Vlast nije ispunila zahtjeve pobunjenih radnika, građanski plenumi su se ugasili, a na rijetke proteste izlazi veoma malo ljudi.
Protesti bi bili uspješniji da su imali podršku srednje klase, što ovdje nije bio slučaj. To je jedan od razloga što se je energija pobune vrlo brzo raspršila
Asim Mujkić: To možemo tumačiti zamorom, a i katastrofalnim poplavama koje su ovog proljeća pogodile Bosnu i Hercegovinu. Protesti bi bili uspješniji da su imali podršku srednje klase, što ovdje nije bio slučaj. To je jedan od razloga što se je energija pobune vrlo brzo raspršila. To ne znači da ponovo neće biti protesta, jer ova vlast ništa nije riješila i problemi se samo gomilaju. Nakon poplava milion ljudi zavisi od države, a vlast je vrlo malo učinila da im pomogne. Ako neko misli da su ljudi zaboravili na te probleme, grdno se vara.
Omer Karabeg: Da li su na slabljenje protesta uticale represalije vlasti? Da li je strah otjerao ljude sa ulica?
Zlatan Begić: Straha nema, a inat je sve veći. Samo izvana gledajući čini se da je stvar utihnula. Dolazim iz Tuzle - srca priče. Ovo što se trenutno radi samo iritira ljude. Gnjev nije nimalo splasnuo. Imali smo demonstracije koje su se, ma ko šta o njima pričao, desile spontano. To je bio spontani izliv gnjeva protiv svega što nam se dešava posljednjih 20 godina - protiv bahatosti vlasti, njene korumpiranosti i njenog odnarođivanje od vlastitog naroda. Građani su tada svoje zahtijeve formulisali na plenumima i proslijedili ih institucijama. Sada vide da su prevareni. Konkretno, u tuzlanskom kantonu, nakon što je oborena kantonalna vlada dobili smo takozvanu ekspertsku vladu. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da ta vlada nije ništa uradila.
Riječ o vladi koja je bila rezultat političkog bluda između Socijademokratske partije i Stranke demokratske akcije koje su formirale neformalni savez radi očuvanje dosegnutih pozicija moći. To ljudi znaju. Gnjev tinja, nije ni za jotu splasnuo i mislim da ljudi, koji o nama odlučuju, nemaju realnu sliku stanja. Oni su odavno izgubili svaki kontakt sa realnošću. Trenutno ekspertska vlada Tuzlanskog kantona zasjeda po 24 sata dnevno kako bi promijenila pravilnike o zapošljavanju i uhljebila stranačke kadrove na univerzitete i javne ustanove. Treba zaposliti i ono malo stranačkih kadrova koji su ostali nezaposleni. U međuvremenu su promijenili odnos prema građanima, postali su bahati, ne žele da razgovaraju. Ima i policijske represije, privode se ljudi.
Omer Karabeg: Ljudi više gotovo i da ne izlaze na proteste. To se zaista svelo na pedesetak ljudi koji se tamo pojave, blokiraju raskrsnice, onda im se niko ne obrati, pa se raziđu. To djeluje pomalo tužno.
Ljudi protestuju svakodnevno, ali na razne načine. Nije samo protest kada se ljudi okupe na ulici
Zlatan Begić: Ja to ne bih gledao na taj način. Ljudi protestuju svakodnevno, ali na razne načine. Nije samo protest kada se ljudi okupe na ulici. Oni konstantno šalju poruke i taj proces nikada nije prestao. Neko dođe i blokira raskrsnicu, drugi šalje poruke putem facebook-a, neko piše kolumne, pa se to objavljuje po nezavisnim portalima. Taj bunt se nekada ispoljava u porodici, nekada u društvu, nekada javnim očitovanjem vlastitog mišljenja kroz sredstva komunikacije. Prvog dana februarskih demonstracija, u deset sati ujutru, niko nije mogao naslutiti da će u jedan sat poslije podne hiljade ljudi biti na ulicama. Kap koja prelije čašu može opet dovesti do toga da hiljade ljudi izađe na ulice jer su oni i dalje frustrirani - još i više nego u februaru jer nije ostvareno ništa od njihovih zahtjeva.
Omer Karabeg: Pročitao sam da su radnici iz Tuzle htjeli da 11. avgusta idu u Sarajevo da bi protestovali, ali su odustali.
Zlatan Begić: Od tog protesta u avgustu se odustalo zbog toga što su se ljudi zapitali - kome ćemo tamo protestovati. Funkcioneri su na dalekim egzotičnim destinacijama i zgrade su prazne. Bila bi to totalna ludost protestovati pred praznom zgradom. Vjerujte mi, gnjev nije utihnuo, samo se prelio u druge oblike. Ako je išta vrijedilo od ovih februarskih protesta, ljudi su prestali biti otuđeni, počeli su da razgovaraju i da se druže, da se okupljaju. Oni znaju šta hoće. Na žalost, to vladajuće elite ne vide i ja mislim da će im se to obiti o glavu.
Asim Mujkić: Mi možda patimo od konvencionalnog gledanja na proteste. Pa i u februaru, kada su bili masovni protesti, govorilo se: “Izašlo je samo pet-šest hiljada, što nije bilo deset hiljada ljudi”. Kaže se nema više plenuma, ali oni su završili svoju ulogu formuliranjem zahtjeva građana. Dobili smo knjigu zahtjeva koja je za mene bosanskohercegovačka magna carta. Mislim da operiramo zastarjelim kategorijama kada opisujemo gnjev, bunt i pobunu građana. Različiti su oblici pobune. Sve treba posmatrati u okviru šireg procesa društvenih promjena koji traje godinama, nekada i decenijama.
Spirala nezadovoljstva, koja vodi od jednog ka drugom protestu, vrlo je teško predvidljiva i teško je reći šta može biti okidač za masovni izljev bunta, kao što je vrlo teško predvidjeti i koju će formu on dobiti. Teško je i nezahvalno govoriti u kojoj će se formi gnjev ponovo izraziti, ali treba znati šta raditi u međuvremenu, kada je trg prazan. Treba nastaviti razgovarati i razvijati mreže solidarnosti. Podsjetio bih da se za vrijeme poplava desilo upravo ono što je, čini mi se, inicirano u februaru, a to je da su se ljudi, okrenuvši leđa institucijama i elitama, sami spontano organizirali i razvili mreže solidarnosti na osnovama koje nadilaze etničko. Eto, to treba raditi - širiti mreže građanske i socijalne solidarnosti i potkopavati nacionalnu ideologiju i njenu mobilizacijsku priču.
Omer Karabeg: Glavni zahtjev građanskih protesta bio je da se ispitaju nezakonite privatizacije. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je u aprilu, pod pritiskom građana, napravila spisak od dvadesetak sumnjivih privatizacija. Da li je pokrenut ijedan postupak?
Mi imamo saznanja da se ubrzano opremaju policijske snage, formiraju se štabovi za upravljanje policijskim snagama u slučaju novih demonstracija
Zlatan Begić: Niti jedan postupak nije pokrenut. Čak smo imali slučaj u Tuzlanskom kantonu da nam tužilac kaže: "Šta vi imate od toga da ti ljudi odgovaraju". To je skandalozno. Represivni sistem, koji se sastoji od policije i tužilaštva, pokazao se efikasnim jedino kada se treba obračunati sa vlastitim građanima. Mi imamo saznanja da se ubrzano opremaju policijske snage, formiraju se štabovi za upravljanje policijskim snagama u slučaju novih demonstracija. To je odgovor korumpirane vlasti na sve što se u dešavalo u februaru. Narod je htio pravdu. Narod je htio da vidi ko je kriv za svakodnevicu koju mi sada živimo, a sada imamo situaciju da se najodgovorniji ljudi u ovoj državi, umjesto da rade na rješavanju zahtjeva koje su građani iznijeli na plenumima, pripremaju za neki budući obračun sa građanima.
Sva nesposobnost vlasti pokazala se u nedavnim poplavama. Nedavno sam bio u Sarajevu. Tamo vlada raskoš. Kada ste u centru grada, imate utisak da ste u nekoj visokorazvijenoj zemlji. Samo 100 kilometara dalje od Sarajeva, recimo u Čeliću, put se svaki čas prekida, voda je odnijela kilometre puta, ljetina je poplavljena, kuće su uništene. Ništa se ne radi da se ljudima, koji tu žive, pomogne. Vlada Federacije i kantonalne vlade potpuno su izgubljene. Građani su se samoorganizovali i pomažu jedni drugima. Pitam se čemu uopšte služe te silne vlade i kome takva vlast uopšte treba.
Omer Karabeg: Gospodine Mujkiću, kako vi gledate na to da se Vlada Federacije, koja je sastavila spisak sumnjivih privatizacija, nije potrudila da makar i formalno otvori bar jedan postupak.
U ovoj zemlji je uspostavljen, lumpenburžoaski, kako ga neki teoretičari zovu, ili kompradorski kapitalistički poredak koji podrazumijeva simbiozu između kriminala i političkih elita
Asim Mujkić: Ja takvo ponašanje vlasti tumačim spregom između političkih elita i kriminala. Današnje političke elite nikada neće istražiti sumnjive privatizacije, jer bi time išle protiv sebe. ugrozile bi vlastite pozicije. Teško da možemo očekivati da će i buduća vlast, koja će doći iz tih istih elita, bilo šta uraditi. Možda će u nekom stranačkom obračunu i međusobnom razračunavanju stradati neke sitne ribe, što će se prikazati u stilu - evo, konačno poduzimamo nešto, borimo se protiv mafije i kriminala. Takvih slučajeva bilo je i ranije. U ovoj zemlji je uspostavljen, lumpenburžoaski, kako ga neki teoretičari zovu, ili kompradorski kapitalistički poredak koji podrazumijeva simbiozu između kriminala i političkih elita.
Omer Karabeg: Jedan od zahtjeva pobunjenih građana bio je da se funkcionerima ukine takozvanih bijeli hljeb, to jeste pravo na platu i nakon prestanka funkcije. Šta je bilo s tim zahtjevom? Čini mi se da je to u Tuzlanskom kantonu bilo izglasano. Da li to i danas važi? Da li se poštuje ta odluka?
Zlatan Begić: Ne znam, jer sve više ministara i poslanika poručuju da ne žele da razgovaraju sa predstavnicima građana. Tako su se ponašali i u februaru, kada je došlo do demonstracija. Sada ponovo imamo istu sliku. Problem netransparentnosti rada institucija, pogotovo kad je riječ o trošenju javnog novca, bio je jedan od razloga zbog koga su ljudi izašali na ulice. I, evo, i pored svih obećanja, mi opet ne znamo šta oni rade sa javnim novcem, posebno kada je riječ o njihovim platama i naknadama.
Asim Mujkić: Kad je riječ o Sarajevskom kantonu, ovdje nisu ni donijeli odluku o ukidanju bijelog hljeba. Sve vrijeme protesta odnos kantonalnih vlasti prema građanima bio je izuzetno arongatan, drzak i brutalan. Ta vlast se totalno oglušila o zahtjeve građana, bilo je tu i zastrašivanja i medijskog spinovanja. Stalno su govorili da oni nemaju s kim da pregovaraju, da plenum neće da pošalje pregovarače, računajući da će s vremenom gnjev splasnuti, što se i desilo. Ti ljudi apsolutno ne žele niti da razgovaraju, niti da se bave problemima građana - i oni zaslužuju, ne samo prezir, nego prije svega ono što su im u junu prošle građani poručili za vrijeme JMBG protesta, a to je otkaz. Zaslužuju da budu zbačeni.
Omer Karabeg: Da li je vlast uspjela sa podijeli građene koji su protestovali?
Ima li išta nenormalnog u tome što građani traže od institucija vlasti, koje su oni birali i koje se finansiraju iz poreza koji oni plaćaju, da pohapsi kriminalce u zemlji
Zlatan Begić: Mislim da nije, bar u sredini u kojoj se ja krećem. Podjele među demonstrantima bilo je samo oko toga kako dalje - da li ići do kraja i nešto što je bilo na koljenima oboriti skroz na leđa ili pokušati realizirati zahtjeve u okvirima ustava i zakona ove zemlje. A ti zahtjevi su zaista bili normalni. Ima li išta nenormalnog u tome što građani traže od institucija vlasti, koje su oni birali i koje se finansiraju iz poreza koji oni plaćaju, da pohapsi kriminalce u zemlji? Ne sitne lopove, koji džepare po pijaci, nego one koji su nam odnijeli fabrike, rudnike i koji svakodnevno zloupotrebljavaju svoj položaj. Ali oni koju su tražili da institucije to urade previdjeli su jednu stvar.
Mi nemamo institucije. Institucije su prazna ljuštura, u njima se ništa ne odlučuje. One su davno delegitimisane i na kantonalnom i na federalnom i na državnom nivou. Sve se odlučuje unutar uskih partijskih krugova, a tu dominiraju lični interesi. Ovo što mi sada imamo je žeton demokratija. Imamo vojsku poslanika i ministara koji nemaju nikakvu odgovornost i koji ne žele da rade svoj posao. Oni samo čekaju da im se javi za šta treba i za šta ne treba da glasaju. To je realno stanje bosanskohercegovačkih institucija.
Omer Karabeg: Koliko znam, vlast je pravila podjele među radnicima tako što je nekim firmama obezbijedila plate, dok drugima nije, pa su onda oni koji su dobili plate prestali da dolaze na proteste?
Asim Mujkić: Naravno, bilo je i takvih strategija. Bilo je pokušaja da se pobunjeni građani međusobno suprostave, a bilo je i manipulacija sa boračkim udruženjima. Takvo postupanje je svojstveno autokratskom i plemenskom načinu funkcioniranja vlasti. Bosanskohercegovački vlastodržci smatraju da je jedina dužnost građanina da izađe na izbore i uklopi se u projekciju onoga što su oni proglasili za vitalni interes naroda, pa da se poslije toga povuče u svoju privatnost i skloni sa njihovog pogleda do narednih izbora. Međutim, mislim da više nije moguće na takav način manipulirati ljudima. Protesti pokazali da su građani postali toga svjesni i da je naraslo nepovjerenje, ne samo prema institucijama, nego i prema osnovnim političkim snagama koje dominiraju u ovoj zemlji.
Omer Karabeg: Zanimljivo je da su lideri glavnih političkih stranaka, koji su u početku vrlo nervozno reagovali na proteste, sada prihvatili retoriku građanskih protesta kao svoju i služe se njome u predizbornoj kampanji.
Zlatan Begić: To nije zanimljivo, to je bezobrazno. Oni računaju s tim da je svijest građana kao u ribe koja može da pamti samo sekundu unazad. Podsjetio bih da su ti isti lideri u februaru, kada su se događali protesti, govorili kako je među demonstrantima pronađeno 20 kilograma droge, kako se po Tuzli pljačka, kako horde demonstranata pljačkaju imovinu građana. Oni se nikada zbog toga nisu izvinili, a sada se u predizbornoj kampanji dodvoravaju građanima i spremaju policiju za ono što će slijediti poslije izbora 12. oktobra. Ali to građani znaju.
Očito da više ne pale one priče o ugroženosti nacije poslije kojih je slijedila poruka - ako za mene ne glasate, nestat ćemo kao narod sa povijesne scene
Asim Mujkić: Slažem se da je riječ o bezobrazluku. Nakon optužbi za drogu i terorizam, nakon zastrašivanja, sada su promijenili ploču. Ali to mi govori i da su oni sada očajni. Šta da pričaju ljudima? Očito da više ne pale one priče o ugroženosti nacije poslije kojih je slijedila poruka - ako za mene ne glasate, nestat ćemo kao narod sa povijesne scene. Takve fraze više ne piju vode i sve manje ljudi mogu mobilizirati.
Sjetimo se samo one najbizarnije priče o autobusima sa naoružanim tuzlanskim demonstrantima koji su krenuli da izvoze revolucija u Republiku Srpsku. Iscrpio se taj vokabular i šta sada. Sada pokušavaju da nadomjeste tu prazninu time što žele pokazati da imaju podršku izvana, pa Dodik ide Putinu, Izetbegović se hvali Erdoanovom podrškom, a hrvatsko rukovodstvo čami po hodnicima Bundestaga. Taj njihov zaokret, osim toga što je licemjeran, lažan i bezobrazan, govori o tome da su oni očajni jer ne znaju koju bi priču ponudili građanima. To svjedoči o tome da je udarac, koji im je zadat u februaru, bio udarac na pravo mjesto, da je nešto načeto, da se pojavila naprslina u do jučer monolitnom nacionalnom političkom organizmu i da je on rapidno počeo da slabi. To je ono što je dobro u cijeloj ovoj priči.
Omer Karabeg: Da li će protesti ostaviti traga na rezultatima oktobarskih izbora? Da li će činjenica da nije ispunjen gotovo nijedan od zahtjeva, koje su građani iznijeli na protestima, uticati na opredjeljivanje birača ili će oni i dalje glasati kao što su do sada glasali?
Zlatan Begić: To je vrlo teško reći. Ako ljudi, koji izađu na izbore, budu birali, a ne samo glasali, onda bi to moglo polučiti neki rezultat. Stranke računaju na onaj dio populacije koji se zaposlio po raznim političkim i familijarnim linijama i koji svojim glasom na izborima brani stečene pozocije. Oni su rak rana ovoga društva. Čestiti i pošteni građani ove zemlje su njihovi taoci. Ukoliko izlaznost na oktobarskim izborima bude velika, do promjena će doći. Ukoliko dođe do apstinencije, promjena neće biti, ali to ne znači da su građani odustali. To će biti poruka institucijama vlasti da građani više ne prihvataju konvencionalna, ustavna sredstva borbe i da su se opredijelili da se nekim drugim načinima bore za promjenu sistema.
Asim Mujkić: Ovi izbori će biti po onim pravilima kakva su važila i do sada. Opet će se, znači, očitovati etnički refleks, ali, ja bih rekao, znatno slabije.
Omer Karabeg: Da li to znači da vi mislite da će na ovim izborima ljudi voditi računa i o socijalnoj apektu, a ne samo o etničkom?
Asim Mujkić: Moguće je, ali mislim da većinu političara, koji se nude na ovim izborima. gledamo već dvadeset godina. Oni se ne mogu promijeniti i ne mogu odjednom pokazati socijalnu osjetljivost. Oni ne mogu iz svoje kože. To ljudi znaju i zato su od njih digli ruke. Sjetimo se kraja osamdesetih, kada je jedna druga elita napuštala povijesnu scenu. U to vrijeme njihove riječi apsolutno nisu ništa značile i na njihovim skupovima nije bilo nikoga. Oni više nikoga nisu mogli zagrijati ili zainteresirati, izgubili su svaku ubjedljivost. Mislim da će to biti sudbina i ovih današnjih elita, ali ne na ovim izborima, još je rano govoriti o tome. Međutim, apstinencija će biti veća, pa ćemo dobiti vlast krhkog legitimiteta, što će opet sa svoje strane natjerati ljude da razmišljaju o tome kako dalje.
Ukoliko na izborima 12. oktobra 2014. godine ponovo dobijemo ista lica, 2015. godina će biti veoma neizvjesna
Zlatan Begić: Na ovim izborima će se sudariti dvije struje, nešto nalik klasnom sukobu. Jednu klasu čine ljudi koji su interesno vezani sa postojećim koruptivnim, partijskim, nacionalnim strukturama, a drugu pošteni puk, građanstvo koje više ne vidi budućnost u ovoj zemlji i sa ovim ljudima. Ovi drugi su brojniji i jači. Samo je pitanje da li će kao sredstvo svoje borbe izabrati izbore ili će se okrenuti nekim drugim metodama. Uglavnom, mislim da ovakvo stanje ne može dugo potrajati i, ukoliko na izborima 12. oktobra 2014. godine ponovo dobijemo ista lica, 2015. godina će biti veoma neizvjesna.