U Zagrebu je u srijedu promovirana knjiga 'Država i njezino kazalište', ugledne kazališne redateljice i pedagoginje Snježane Banović u kojoj autorica, na gotovo 500 stranica, iznosi brojne i mnoge nepoznate činjenice o umjetnicima i ulozi Hrvatskog narodnog kazališta u vrijeme ustaške države od 1941. do 1945. godine.
Taj vrstan znanstveni rad, kojim je redateljica Banović obranila i doktorsku dizertaciju, otvara vječno pitanje o ulozi umjetnika u totalitarnim režimima, posebno u doba fašizma.
„Ne možemo govoriti da su u Hrvatskom narodnom kazalištu, odnosno Hrvatskom državnom kazalištu, svi bili ustaše, što je teza jednog ekstrema, ili da se nije dogodilo ništa, što je teza drugog ekstrema, a zastupnici obiju strana rade zapravo na tome da se o tome ne govori“, ističe autorica knjige.
Banović se, prema vlastitim riječima, našla između ta dva ekstrema, a snažan poticaj da sve istraži i napiše knjigu dali su su joj njezini studenti koji nisu vjerovali da se u Zagrebu, u doba Nezavisne države Hrvatske, ' i glumce ubijalo':
„Teza u 90-tima, i to nekih učenih ljudi, da je Nezavisna država Hrvatska bila jedan zločinački projekt, ali da je u Hrvatskom narodnom kazalištu vladala sloboda i da nitko nije stradao, dakle - to nije istina.“
Upravo četvorici mladih kazališnih glumaca, koje su ustaše strijeljale na samom početku vlasti, Banović je i posvetila svoju knjigu. Bili su to skojevci Veljko Ilić, Ivan Štrk, Rade Sladić i Vojko Kavić-Kardoš, prokazali su ih kolege. Njihovi današnji vršnjaci na Akademiji dramskih umjetnosti malo o tome znaju:
"Da, jako malo", priznaje buduća mlada glumica.
"Nešto se o tome pisalo proteklih tjedana po novinama, uoči izlaska knjige profesorice Banović, da su nepodobni ljudi bili proganjani i slično“, kaže.
Kazalište je bilo izuzetno važno ustaškom režimu za vlastitu promociju, 'najplodnija njiva na području hrvatske kulture' kako ga je opisivao ustaški ideolog i resorni ministar Mile Budak.
Ustaška vlast ga je odmah preimenovala u 'Hrvatsko državno kazalište' čime mu je odredjena uloga i da pokaže kako su Hrvati sličniji Nijemcima i Talijanima nego Srbima. S repertoara se odmah skidaju srpski autori i Krležini Glembajevi. U kazalište se, kaže Banović uvukao strah i autocenzura:
"Naročito stoga što se 27. travnja 1941.pripremala i održala kolektivna prisega poglavniku, na sceni Kazališta. Ja imam o tome i fotografije, iako sam dugi niz godina slušala kako se to nije dogodilo. Imam dokaz da jest.“
U zatvoru završavaju i redatelji Branko Gavela i Hrvat Tito Strozzi, koji je radi ženidbe s ruskom balerinom prešao na pravoslavnu vjeru. Anegdotalna je rečenica šokiranog Strozzija ustaškim čelnicima: ' kaj ste vi ponoreli, pa moral sam preći na pravoslavnu vjeru, drugač se nije htela udat za mene!'
Uvjerenje, strah, komformizam...
No, stvari se postupno 'uhodavaju' a zanimljivo je da su u jednom razdoblju 1942. upravo dvoje Srba, Bella Krleža i Dean Dubajić, odigrali i najviše predstava.
"Jedini koji zbog svega toga nije mogao spavati bio je glumac i readatelj Vjeko Afrić i od samog je početka poduzimao sve da ode. Kod Afrića je prsudilo odnosno, taj bunt se javio nakon potpisivanja Rimskih ugovora i prepuštanja dijelova Hrvatske Italiji, jer on, kao Dalmatinac, nije mogao vjerovati da mora sad s putovnicom ići u rodni Hvar. To je rijetko da je toliki broj umjetnika u Hrvatskoj otišao u partizane, a među njima prva skupina koja je otišla bila je upravo iz zagrebačkog HNK“, kaže Snježana Banović.
Bunt se javljao i kroz organizaciju Crvene pomoći koja je, prema podacima dr Banović, krajem 1943. imala oko 200-do 300 članova, što također pobija tezu da su u HNK svi disali za ustaše. No, svaki režim, zaključuje autorica knjige 'Država i njezino kazalište', a osobito totalitaristički imaju 'svoje umjetnike i svoja kazališta', zašto umjetnici pristaju, iz uvjerenja, straha, komformizma...
Evo što kažu današnji studenti zagrebačke Dramske akademije:
"Može se po tom pitanju povući i paralela na današnju situaciju. Glumci svašta prihvaćaju, da prežive. Dakle, da li prihvatiti nešto što ne želimo, a prihvaćamo zbog novaca ili prihvaćati samo ono samo što nam se sviđa i što želimo. Dobro, to je banalizirano, oni su u ono ruzno vrijeme bili pod prijetnjom smrću ili zatvora, a mi nismo, ali mogle bi se povući neke paralele."
"Pa, i u HDZ-ovim kampanjama su pjevali umjetnici koji su opće priznati, ali pristali su zbog novca ili uvjerenja."
„To i nije jedinstven slučaj, pa što je Maurice Chevalier radio za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa Edit Piaf, da ne nabrajam i mnoge druge umjetnike?! Ponašali su se, zapravo, da je ono što oni rade ipak,neka vrsta otpora.Ili, barem su tako željeli misliti, a što je stvarno bilo na djelu to je, naravno, pitanje izmedju njih i njihove savjesti", ocjenjuje sveučilišni profesor Ivo Banac.
Glumcu, umjetniku, piscu, režiseru nije lako ni u jednom režimu u kojem politika igra glavnu ulogu, ističe umjetnica Mani Gotovac. U fašizmu su završavali u Auschwitzu, ali strahote se događaju i u demokratskim režimima, još od Periklove Atene u kojem je najveći ondašnji tragičar Euripid kažnjen bacanjem među divlje zvijeri koje su ga rastrgale:
„Ja imam najrazličitija iskustva u tom pravcu, ali vam moram reći, kao što je u 'endehaziji' Bella Krleža uspjela stvarati umjetnost koja je time od ustaškog progona štitila supruga Miroslava Krležu i da ne nabrajam druge, ali zaista se unutar tog totalitarizma, te strave i tog Auschwitza znao događati 'teatar' . E, tako je zadaća svih nas, da unutar bilo kakve političke presije, od Euripida do danas, stvaramo jedan teatar koji je uski tjesnac slobode, ali slobode!“, zaključuje Mani Gotovac.
Taj vrstan znanstveni rad, kojim je redateljica Banović obranila i doktorsku dizertaciju, otvara vječno pitanje o ulozi umjetnika u totalitarnim režimima, posebno u doba fašizma.
„Ne možemo govoriti da su u Hrvatskom narodnom kazalištu, odnosno Hrvatskom državnom kazalištu, svi bili ustaše, što je teza jednog ekstrema, ili da se nije dogodilo ništa, što je teza drugog ekstrema, a zastupnici obiju strana rade zapravo na tome da se o tome ne govori“, ističe autorica knjige.
Banović se, prema vlastitim riječima, našla između ta dva ekstrema, a snažan poticaj da sve istraži i napiše knjigu dali su su joj njezini studenti koji nisu vjerovali da se u Zagrebu, u doba Nezavisne države Hrvatske, ' i glumce ubijalo':
„Teza u 90-tima, i to nekih učenih ljudi, da je Nezavisna država Hrvatska bila jedan zločinački projekt, ali da je u Hrvatskom narodnom kazalištu vladala sloboda i da nitko nije stradao, dakle - to nije istina.“
Upravo četvorici mladih kazališnih glumaca, koje su ustaše strijeljale na samom početku vlasti, Banović je i posvetila svoju knjigu. Bili su to skojevci Veljko Ilić, Ivan Štrk, Rade Sladić i Vojko Kavić-Kardoš, prokazali su ih kolege. Njihovi današnji vršnjaci na Akademiji dramskih umjetnosti malo o tome znaju:
Neistinita je teza kako NDH jest bila zločinački projekt, ali da je u HNK vladala sloboda i da nitko nije stradao, kaže autorica.
"Nešto se o tome pisalo proteklih tjedana po novinama, uoči izlaska knjige profesorice Banović, da su nepodobni ljudi bili proganjani i slično“, kaže.
Kazalište je bilo izuzetno važno ustaškom režimu za vlastitu promociju, 'najplodnija njiva na području hrvatske kulture' kako ga je opisivao ustaški ideolog i resorni ministar Mile Budak.
Ustaška vlast ga je odmah preimenovala u 'Hrvatsko državno kazalište' čime mu je odredjena uloga i da pokaže kako su Hrvati sličniji Nijemcima i Talijanima nego Srbima. S repertoara se odmah skidaju srpski autori i Krležini Glembajevi. U kazalište se, kaže Banović uvukao strah i autocenzura:
"Naročito stoga što se 27. travnja 1941.pripremala i održala kolektivna prisega poglavniku, na sceni Kazališta. Ja imam o tome i fotografije, iako sam dugi niz godina slušala kako se to nije dogodilo. Imam dokaz da jest.“
Snježana Banović
Ljudi se, kao u svim takvim vremeneima 'svrstavaju', na udaru su Židovi, Srbi, masoni, homoseksualci. Srbi se pokrštavaju,bježe ili završavaju u zatvoru, između dva i sedam dana, kao Bela Krleža, iako je kao dijete krštena u katoličkoj vjeri.U zatvoru završavaju i redatelji Branko Gavela i Hrvat Tito Strozzi, koji je radi ženidbe s ruskom balerinom prešao na pravoslavnu vjeru. Anegdotalna je rečenica šokiranog Strozzija ustaškim čelnicima: ' kaj ste vi ponoreli, pa moral sam preći na pravoslavnu vjeru, drugač se nije htela udat za mene!'
Uvjerenje, strah, komformizam...
No, stvari se postupno 'uhodavaju' a zanimljivo je da su u jednom razdoblju 1942. upravo dvoje Srba, Bella Krleža i Dean Dubajić, odigrali i najviše predstava.
"Jedini koji zbog svega toga nije mogao spavati bio je glumac i readatelj Vjeko Afrić i od samog je početka poduzimao sve da ode. Kod Afrića je prsudilo odnosno, taj bunt se javio nakon potpisivanja Rimskih ugovora i prepuštanja dijelova Hrvatske Italiji, jer on, kao Dalmatinac, nije mogao vjerovati da mora sad s putovnicom ići u rodni Hvar. To je rijetko da je toliki broj umjetnika u Hrvatskoj otišao u partizane, a među njima prva skupina koja je otišla bila je upravo iz zagrebačkog HNK“, kaže Snježana Banović.
Bunt se javljao i kroz organizaciju Crvene pomoći koja je, prema podacima dr Banović, krajem 1943. imala oko 200-do 300 članova, što također pobija tezu da su u HNK svi disali za ustaše. No, svaki režim, zaključuje autorica knjige 'Država i njezino kazalište', a osobito totalitaristički imaju 'svoje umjetnike i svoja kazališta', zašto umjetnici pristaju, iz uvjerenja, straha, komformizma...
Evo što kažu današnji studenti zagrebačke Dramske akademije:
HNK danas
"Pod tim okolnostima čovjek je naprosto prisiljen da razmišlja na jedna drugi način, tako da ja ne mogu, iz današnje perspektive, reći što bih napravila, držala bih se mojih moralnih načela, al' smatram to vrlo individualnom odlukom.""Može se po tom pitanju povući i paralela na današnju situaciju. Glumci svašta prihvaćaju, da prežive. Dakle, da li prihvatiti nešto što ne želimo, a prihvaćamo zbog novaca ili prihvaćati samo ono samo što nam se sviđa i što želimo. Dobro, to je banalizirano, oni su u ono ruzno vrijeme bili pod prijetnjom smrću ili zatvora, a mi nismo, ali mogle bi se povući neke paralele."
"Pa, i u HDZ-ovim kampanjama su pjevali umjetnici koji su opće priznati, ali pristali su zbog novca ili uvjerenja."
„To i nije jedinstven slučaj, pa što je Maurice Chevalier radio za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa Edit Piaf, da ne nabrajam i mnoge druge umjetnike?! Ponašali su se, zapravo, da je ono što oni rade ipak,neka vrsta otpora.Ili, barem su tako željeli misliti, a što je stvarno bilo na djelu to je, naravno, pitanje izmedju njih i njihove savjesti", ocjenjuje sveučilišni profesor Ivo Banac.
Glumcu, umjetniku, piscu, režiseru nije lako ni u jednom režimu u kojem politika igra glavnu ulogu, ističe umjetnica Mani Gotovac. U fašizmu su završavali u Auschwitzu, ali strahote se događaju i u demokratskim režimima, još od Periklove Atene u kojem je najveći ondašnji tragičar Euripid kažnjen bacanjem među divlje zvijeri koje su ga rastrgale:
„Ja imam najrazličitija iskustva u tom pravcu, ali vam moram reći, kao što je u 'endehaziji' Bella Krleža uspjela stvarati umjetnost koja je time od ustaškog progona štitila supruga Miroslava Krležu i da ne nabrajam druge, ali zaista se unutar tog totalitarizma, te strave i tog Auschwitza znao događati 'teatar' . E, tako je zadaća svih nas, da unutar bilo kakve političke presije, od Euripida do danas, stvaramo jedan teatar koji je uski tjesnac slobode, ali slobode!“, zaključuje Mani Gotovac.