Polovinom maja 1992. godine paravojne postrojbe i pripadnici tadašnje JNA u jednom dijelu Dervente uhapsili su više od stotinu civila, među njima i dvadesetdvogodišnjeg Vedada Porobića. Njega i ostale zarobljene najprije su tukli i prijetili strijeljanjem.
U nadi da će uspjeti, Vedad je pokušao da pobjegne, prisjeća se njegov otac Senahid, koji je bio očevidac ubistva. Uprkos dosadašnjoj neuspješnoj potrazi da sazna gdje se nalazi Vedadovo tijelo, Senahid i 18 godina od ubistva pokušava da pronađe kosti sina kako bi ga dostojno sahranio.
„12. 5.1992. godine sam se nalazio u Derventi. Bio je rat. I jedno jutro upala nam je vojska i zarobili su nas u donjem dijelu grada iza autobuske stanice. Oni su upali možda negdje oko 11 sati. Nas 172 je zarobljeno i dovedeno je. Tu je odmah ubijeno par ljudi - jer su oni tražili ko je bio u vojsci, ko nije, znali su i tražili su imena. Bilo je 30-oro djece i bilo je možda pravoslavaca možda 30-ak. Uglavnom, kasnije se to odvojilo i tu su ih šamarali. Onda su nas sedmoricu, devetoricu, ne znam koliko, ne mogu se sjetiti, poredali su nas iza stmabene zgarde tamo i pucali su nam iznad glave. Odozgo su naši pucali na njih, i tako, hoće da nas strijeljaju. Odvezeni smo dole kod autobuske stanice. Nas su onda pod pucnjavom i pod tim svim prevezli preko mosta. Tamo smo u to dvorište uvedeni. Tu je bilo puno vojske i uniformisanih, bilo je i naših Dervenčana policajaca. Najviše je bilo iz Prnjavora. Počeli su udarati jednog, drugog, Nakića, pa mene, pa onda izvedu mog Vedu. Ja sam rekao: ’Nemojte njega udarati, ubijte mene.’ Onda su njega počeli drugi put tući. Neko je rekao da je on bio hosovac, i onda je on eskivirao. Njega je ubio, ja mislim da je to bio Milanković. Neko od njegovih oficira čitav šaržer iz pištolja je ispucao djetetu uprsa. Tu su bili njegov otac mati, brat i sestra. To je bilo sve pred očima nas sviju. I onda su ponovo počeli Vedu tući i Vedo se valjda otimao, eskivirao i onda je počeo između te dvije zgrade trčati. I onda je jedan zavikao: ’Bježi, skinite ga!’ I njih dvojica s automatima njih su isjekli. I onda sam ja pošao prema njemu da ga bacima i onda me je jedan udario automatom dole - i ja sam se izgubio. Franjo Crkvenac mislim da je on bacio mog Vedu - da ga bace s mosta, njega i ovog malog. Ja sam pošao da bacim Vedu, mislio sam i skočiti s njim u Ukrinu.
Međutim, to se desilo što se desilo. I oni su odnijeli. Mislim da je Franjo Crkvenac jer mi kad god se sretnemo ne možemo ni pričati. On kada je bačen tad, to je bilo možda negdje naveče, jer dovedeni smo u vojarnu, u kasarnu u Derventi oko možda pola devet, devet. Neko su izdvojeni, neki su odvedeni u kućni pritvor, neki u logor, neki su odvedeni za banja Luku, neki za Prnjavor. 139 dana su me držali tamo, 90 dana sam bio u Gradišci. Na Gradišci sam razmijenjen. Onda sam zovnuo Jovu Jevtića. On je inače bio na tim slučajevima. On je i prije radio na uviđajima i vjerojatno je on i za vrijeme rata bio određen da snima te mrtve. Pitao sam njega, jer on je vodio evidanciju, da li zna o mom Vedi. Bio je dobar prijatlelj s njim prije. Molio sam ga da vidi zna li išta za Vedu. On kaže:’Vidjeću, potražiću.’ Međutim, ona kaže da je njemu rokovnik oduzet u kojem je vodio evidenciju, da se ne može sjetiti šta je bilo. Kaže: ’Zaista ne znam, nastojaću da doznam.’ Pitao sam i kasnije kad god sam išao u Derventu ove koje sam poznavao, mnoge sam molio da mi pomognu. Međutim, sve je to ostalo samo na mojoj molbi. Nikakvog odgovora nikad – i nikad ga dosad nisam našao. Jedne godine je bilo iskopavanje. Federalna komisija za nestale osobe iz Orašja - oprostite, malo mi je teško govoriti ....i ja sam bio sa ženom u Bosanskom Brodu kad su oni vadili njih. Izvađeno je 51 tijelo, jer ja sam stajao tu sve dok su oni njih vadili, i sastavljali, znate, da vidim slučajno da nije on među njima. Međutim, kad god sam nazavo nikad se više, oni su kaže prestali to raditi."
U nadi da će uspjeti, Vedad je pokušao da pobjegne, prisjeća se njegov otac Senahid, koji je bio očevidac ubistva. Uprkos dosadašnjoj neuspješnoj potrazi da sazna gdje se nalazi Vedadovo tijelo, Senahid i 18 godina od ubistva pokušava da pronađe kosti sina kako bi ga dostojno sahranio.
„12. 5.1992. godine sam se nalazio u Derventi. Bio je rat. I jedno jutro upala nam je vojska i zarobili su nas u donjem dijelu grada iza autobuske stanice. Oni su upali možda negdje oko 11 sati. Nas 172 je zarobljeno i dovedeno je. Tu je odmah ubijeno par ljudi - jer su oni tražili ko je bio u vojsci, ko nije, znali su i tražili su imena. Bilo je 30-oro djece i bilo je možda pravoslavaca možda 30-ak. Uglavnom, kasnije se to odvojilo i tu su ih šamarali. Onda su nas sedmoricu, devetoricu, ne znam koliko, ne mogu se sjetiti, poredali su nas iza stmabene zgarde tamo i pucali su nam iznad glave. Odozgo su naši pucali na njih, i tako, hoće da nas strijeljaju. Odvezeni smo dole kod autobuske stanice. Nas su onda pod pucnjavom i pod tim svim prevezli preko mosta. Tamo smo u to dvorište uvedeni. Tu je bilo puno vojske i uniformisanih, bilo je i naših Dervenčana policajaca. Najviše je bilo iz Prnjavora. Počeli su udarati jednog, drugog, Nakića, pa mene, pa onda izvedu mog Vedu. Ja sam rekao: ’Nemojte njega udarati, ubijte mene.’ Onda su njega počeli drugi put tući. Neko je rekao da je on bio hosovac, i onda je on eskivirao. Njega je ubio, ja mislim da je to bio Milanković. Neko od njegovih oficira čitav šaržer iz pištolja je ispucao djetetu u
Neko od njegovih oficira čitav šaržer iz pištolja je ispucao djetetu u prsa. Tu su bili njegov otac mati, brat i sestra". sjeća se Senahid i ubistva sedamnaestogodišnjeg sina Salke Halilovića.
Međutim, to se desilo što se desilo. I oni su odnijeli. Mislim da je Franjo Crkvenac jer mi kad god se sretnemo ne možemo ni pričati. On kada je bačen tad, to je bilo možda negdje naveče, jer dovedeni smo u vojarnu, u kasarnu u Derventi oko možda pola devet, devet. Neko su izdvojeni, neki su odvedeni u kućni pritvor, neki u logor, neki su odvedeni za banja Luku, neki za Prnjavor. 139 dana su me držali tamo, 90 dana sam bio u Gradišci. Na Gradišci sam razmijenjen. Onda sam zovnuo Jovu Jevtića. On je inače bio na tim slučajevima. On je i prije radio na uviđajima i vjerojatno je on i za vrijeme rata bio određen da snima te mrtve. Pitao sam njega, jer on je vodio evidanciju, da li zna o mom Vedi. Bio je dobar prijatlelj s njim prije. Molio sam ga da vidi zna li išta za Vedu. On kaže:’Vidjeću, potražiću.’ Međutim, ona kaže da je njemu rokovnik oduzet u kojem je vodio evidenciju, da se ne može sjetiti šta je bilo. Kaže: ’Zaista ne znam, nastojaću da doznam.’ Pitao sam i kasnije kad god sam išao u Derventu ove koje sam poznavao, mnoge sam molio da mi pomognu. Međutim, sve je to ostalo samo na mojoj molbi. Nikakvog odgovora nikad – i nikad ga dosad nisam našao. Jedne godine je bilo iskopavanje. Federalna komisija za nestale osobe iz Orašja - oprostite, malo mi je teško govoriti ....i ja sam bio sa ženom u Bosanskom Brodu kad su oni vadili njih. Izvađeno je 51 tijelo, jer ja sam stajao tu sve dok su oni njih vadili, i sastavljali, znate, da vidim slučajno da nije on među njima. Međutim, kad god sam nazavo nikad se više, oni su kaže prestali to raditi."