1992. godine u Nevesinju na kućnom pragu Krsto Savić, bivši načelnik CJB Trebinje upucao je Redžepa Trebovića. Porodicu je maltretirtao sve dok Redžep nije iskrvario i na putu za bolnicu umro. Njegova supruga Bahrija završila je u zatvoru, odakle je izbjegla u Mostar, gdje i danas živi. Savić ni na sudskom procesu, ni u zamjenu za blažu kaznu od one na koju je osuđen, nije htio priznati gdje se nalazi Redžepovo tijelo.
Bahrija Trebović ni danas, 18 godina nakon ubistva svog supruga Redžepa ne zna gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Nakon višesatnog maltertiranja porodice Trebović, Savić je naredio da se Redžep odvede u bolnicu. No, bilo je prekasno:
„Dugo je ležao na zemlji dok nije iskrvario. Svi smo bili dole na zidu. Krsto nas je postrojio da smo na zidu, i kad je vidio da je moj muž skoro gotov, da umire, onda je mene pozvao i rekao: ’Hajde da ga vozimo u bolnicu.’ I stavili smo ga u auto, ja i moja jetrva i djever, bratu mi nije dao prilaziti. Potjerali smo ga u bolnicu. Međutim, one je već umro na putu prema bolnici. Ne mogu više...“
Zajedno sa sinovima Bahrija je završila u zatvoru, iz kojeg su razmijenjeni i prebačeni za Mostar. Gdje je zakopan Redžep Trebović Krsto Savić nije želio priznati ni u sudskom procesu, u kojem je prvostepenom presudom osuđen na 20 godina zatvora:
„Ja sam bila svjedok u slučaju Krsta. On je sve potvrdio tako. I Krsto je priznao da je to tako bilo. Još je Mileta dodao, kaže: ’Gospođa još nije ispričala ni desetinu njenih muka šta su oni radili njoj.’“
RSE: Ipak nikada nisu otkrili gje je?
„Nikad, još smo mi govorili da mu smanjimo kaznu da nam kaže gdje je, da se zakopa, ali on nije htio.“
Na zid šutnje porodica Trebović naišla je u Nevesinju - dd nekadašnjih sugrađana, komšija i prijatelja, istih onih koji su je uvjeravali da se u Nevesinju neće desiti ratne strahote, pa su od odlaska na samom početku odustali:
„Ne samo moga muža. Ima tu dosta svijeta. Kad sam izašla iz zatvora, rekli su mi da je Redžo, Mujo Ćupina, Nafija Ramović, učitelj, da su svi zajedno metnuti na auto i bačeni tamo negdje prema Ruži. Međutim, mi smo tu kopali, tamo nema ništa.“
Nakon zatvora Bahrija je sa sinovima našla utočište u Mostaru. Svoje kuće se danas sjeća samo sa starih fotografija i umjetničkih slika. Pa, ipak, ponekad obiđe Harem u Nevesinju, spusti cvijeće iako mezara njenog supruga nema:
„Kad ti odeš na mezarja u Nevesinje, znaš da su tu pokopani, a njega nema. A odeš na to mezarje. To je jako teško.“
Bahrija Trebović ni danas, 18 godina nakon ubistva svog supruga Redžepa ne zna gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Nakon višesatnog maltertiranja porodice Trebović, Savić je naredio da se Redžep odvede u bolnicu. No, bilo je prekasno:
„Dugo je ležao na zemlji dok nije iskrvario. Svi smo bili dole na zidu. Krsto nas je postrojio da smo na zidu, i kad je vidio da je moj muž skoro gotov, da umire, onda je mene pozvao i rekao: ’Hajde da ga vozimo u bolnicu.’ I stavili smo ga u auto, ja i moja jetrva i djever, bratu mi nije dao prilaziti. Potjerali smo ga u bolnicu. Međutim, one je već umro na putu prema bolnici. Ne mogu više...“
Zajedno sa sinovima Bahrija je završila u zatvoru, iz kojeg su razmijenjeni i prebačeni za Mostar. Gdje je zakopan Redžep Trebović Krsto Savić nije želio priznati ni u sudskom procesu, u kojem je prvostepenom presudom osuđen na 20 godina zatvora:
„Ja sam bila svjedok u slučaju Krsta. On je sve potvrdio tako. I Krsto je priznao da je to tako bilo. Još je Mileta dodao, kaže: ’Gospođa još nije ispričala ni desetinu njenih muka šta su oni radili njoj.’“
RSE: Ipak nikada nisu otkrili gje je?
„Nikad, još smo mi govorili da mu smanjimo kaznu da nam kaže gdje je, da se zakopa, ali on nije htio.“
Na zid šutnje porodica Trebović naišla je u Nevesinju - dd nekadašnjih sugrađana, komšija i prijatelja, istih onih koji su je uvjeravali da se u Nevesinju neće desiti ratne strahote, pa su od odlaska na samom početku odustali:
„Ne samo moga muža. Ima tu dosta svijeta. Kad sam izašla iz zatvora, rekli su mi da je Redžo, Mujo Ćupina, Nafija Ramović, učitelj, da su svi zajedno metnuti na auto i bačeni tamo negdje prema Ruži. Međutim, mi smo tu kopali, tamo nema ništa.“
Nakon zatvora Bahrija je sa sinovima našla utočište u Mostaru. Svoje kuće se danas sjeća samo sa starih fotografija i umjetničkih slika. Pa, ipak, ponekad obiđe Harem u Nevesinju, spusti cvijeće iako mezara njenog supruga nema:
„Kad ti odeš na mezarja u Nevesinje, znaš da su tu pokopani, a njega nema. A odeš na to mezarje. To je jako teško.“