Sadeta Džinić traga za ocem i bratom

Sadeta Džinić muža Hazima vidjela je posljednji put kad su ga srpske snage 1992. razdvojile od nje i njihove trogodišnje kćerke. Od tada mu se gubi svaki trag. Ista sudbina zadesila je i Sadetinog oca i brata. Ni njih nikad nije našla.

Povjerenja kakvo je ranije vladalo više nema. Danas ostane sama i tuguje što nema s kim da podijeli tugu ni sreću. Nema ni groba na koji može otići da se makar upita zašto.

„Izgubila sam muža, oca, brata, četiri amidže, amidžića, dva djevera. Izgubila sam muža Hazima. Posljednji put sam ga vidjela na Bijelom potoku, kad smo silazili do na Bijeli potok, kad su nas razdvajali. Njega su odvojili na jednu stranu, mene su sa kćerkom - kćerku sam imala, bilo joj tri godine - odvojili na drugu stranu. Oni su digli ruke, morali dići ruke za glavu, da idu na jednu stranu, mi na drugu. Od tada ga više nikada nisam vidjela. Od tada mu se svaki trag gubi. On je radio u Zvorniku u štampariji. I on je sa svojim govorio, kaže mi, da pređu. Narod neće, kaže mi nećemo preći samo dok nas dođe i ne pobije. Kaže naš je narod taki, neće da ide da prelazi. Ne znaš kud ćeš. Ne znaš šta da radiš", kaže Sadeta.

"Teško mi je i danas-dan kad se sjetim, pijem tablete za smirenje. Oca i brata nisam našla, ni amidža, ni ostale familije. Više ne znam ni ja sama koliko ih je nestalo. Otac se zvao Murat Hasanović, brat Mirsad. Pa to je sve izgledalo, ono se psrpucavalo, ne znaš više ni gdje ćeš, ni kud ćeš. Svak je bio u strahu. I on je bio u strahu. Ne zna kud da se krene. Nismo se razdvajali. Uglavnom bili smo zajedno, pa šta bude. Tako smo i ostali, i eto – njega nema sad. Da je bogdo... Bilo bi bolje da je otišao, ali eto. Otac, i dok sam bila dijete, dok sam išla u školu uvijek mi je govorio da idem da završim školu da budem svoj čovjek, da ne zavisim ni od koga. Uvijek mi je to govorio i najviše tiog se sjećam. Otac mi je baš bio maltene kao i drug neki. Nije samo da je otac, sa njim sam mogla o svemu da pričam", sjeća se Sadeta.

Otac joj je, kaže, radio u Beogradu, u firmi Energoprojekt.

"On je bio sa svima dobar čovjek. Da je bio možda lošiji, možda bi i otišao, nego hajde, „gdje ću ostaviti kuće, nikome nisam kriv.“ Nikad se ni s kim nije zamjerio da kažeš sa komšijama. Na poslu su mu rekli ti Srbi njegovi što su sa njim radili, jedan mu šef reko: „Morate ići kući, s vama više Srbi neće da rade.“ I tako je i bilo. On je došao kući i više se nije ni vraćo na poso. E eto, nema ga. Zarobljen je i nema ga - nisam ga još ni našla. Bili su odnosi super. Na poso se išlo zajedno, dolazilo se s posla zajedno, radili. Ko na selu - njive su, radi se, oni ti dolaze, rade s traktorima nešta ako nemaš ti. Zovneš, dođu, rade. Nikad se ni s kim nije svađalo da kažeš da se nešto. A ovo kako je se zagužvalo, ono pred rat, oni su tad vikali: „Gdje ćete ba, neće vam niko ništa.“ Pa nisam mogla vjerovati zato što uvijek se bilo fino, nikad se nije... Dolazilo se s posla, npr. iz druge smjene, ti kreneš, pješke se išlo, bogami, možda jedno tri kilometra ako nemaš autobusa, sa njima išli kući, nikad niko riječi da kaže. Hej da je neko nešto reko, da je neko, nikad ništa nije bilo", kaže Sadeta.

Sad, navodi, 'neću da im se javim, niti mogu da im se javim, da kažem dobar dan ne mogu'.

"Brat je bio mlađi od mene, bio je ’71. godište. Odslužio armiju, završio školu, nije nigdje radio. Bio kod kuće. Niko nije vjerovao šta će da bude. On je završio elektrotehničku školu u Karkaju dole. Nije se bio zaposlio. Moglo je se živiti. Otac je govorio:“ Hajde, naćeš poso“, nije ga nikad tjero. Pa 18 godina je već prošlo, nema... kakve pravde? Kakve. Nema od toga ništa. Sve si izgubio. Povjerenje u sve, u svakoga. Nema više. U onoj sobi zamišljaš da je živ - imam eto kćerku, ide na fakultet - ostaneš sam, u sobi sjediš isto ko budala, da je živ, da sjedneš, da popričaš, da podijeliš dobro i zlo, sve, a ovako nemaš ni s kim“, kaže Sadeta Džinić iz Zvornika čijeg su muža, oca, brata i većinu srodnika srpske snage odvele iz njihovih domova, odakle im se gubi svaki trag.