Dobroslav Bošnjak iz Fojnice

Dobroslav Bošnjak nestao je u maju 1993. godine, kada je iz Fojnice sa još dvoje ljudi krenuo preko Prokoškog jezera i Bugojna za Split. Oni su zatočeni u području Bistričke Rike, od kada im se gubi svaki trag.

Ranko Bošnjak 17 godina čeka informaciju o nestalom bratu, kojeg je rat zadesio u Fojnici gdje je iz Kanade došao posjetiti roditelje. Sve što želi jeste zapaliti svijeću na bratovom grobu.

„Rođen sam u Fojnici. Imao sam brata Dobru, on je ’46. godište. Petnaestoga na šesnaesti, peti mjesec, 1993. otišao je prema Prokošu, zapravo trebao je ići u Split. I od toga vremena nema ga nigdje. Od tog dana sve i jedan trag mu se gubi. Sa njim su bili Snježana Zelenika i Lili mali, jedan momak. Od njih nigdje ništa, ni traga, ni glasa. On je otišao iz Fojnice prema Prokošu, zapravo na Prokoško jezero, pa se može u Sebešić, pa se doći dole u Bugojno i dalje nastaviti put za Split. A Fojnica je mala, svijet kao svijet - neko priča loše, neko dobro, neko govori da ga je vidio, neko nije. Ja nikakvih nemam naznaka", sjeća se Ranko Bošnjak.

Kaže kako su mu dolazili iz SIPE iz Sarajeva, ali:

"Isto sam dao izviješće, oni su napravili zapisnik, zapisnik mi nisu htjeli dati poslije izviješća toga. Dva put su su bili, napravili su zapisnik, imam ja ovdje broj telefona ljudi koji su bili iz SIPE, dolazili. Nikad više ništa. Koliko sam ja upućen, Kubat Dževad je bio glavni zapovjednik Armije BiH i Mustafa Omerčević. Toga Kubata Dževada znam, a ovoga Omerčevića ne znam. Po priči ostalih u Fojnici, on bi trebao znati za to sve."

Rankov brat Dobroslav rodio se u Fojnici, posjeduje tu i danas-dan zemlju i staru roditeljsku kuću.

"To je njemu sve pripadalo. On je živio u Kanadi. On je došao slučajno kao civil da posjeti roditelje. U međuvremenu je taj rat počeo i on se vraćao u Kanadu ponovo nazad. Ja bih zamolio ljude dobre volje koji znaju bilo šta, da se jave meni. Zna mene, Ranka Bošnjaka, svako. Ostao sam i ja bez noge u ratu, invalid sam, da mi dođu, da mi jave ako imaju ikakvo saznanje. Ako nemaju, puno im hvala i to je to. To je moja želja. Dolazila mu je i supruga u petom i šestom mjesecu. I kćerka mu je dolazila. Sve se šuti. Neko zna za to, za to ko zna šuti, neće da kaže ništa, i tako je. I čujem se ja sa njegovom suprugom i sa kćerkom, možda u mjesecu, u dva jednom, pitaju non-stop, i oni se interesuju. Molio bih dobre ljude koji znaju", kaže Ranko.

Nikog, naglašava, ne terete ni za što.

"Samo bi voljeli da kažu gdje su im kosti da ih možemo sahraniti, da možemo upaliti svijeću, da možemo otići na grob. I budimo se svaki put, i njegova supruga i kćerka iz Kanade plaču. I meni isto tako nije jednostavno za to sve - da se znaju barem kosti. Pokojna majka dok je bila živa, pokoj duši i njoj i ćaći, želila je ’samo da znamo gdje su mi dječije kosti’ – ništa više“, zaključuje Dobroslavov brat.