Obitelj Muharemović iz naselja Ðugum u blizini Bratunca ostala je u ratu bez kuće i izbjegla iz svog kraja. Nakon što su se vratili, sve su obnovili i danas žive od proizvodnje mlijeka i uzgajanja povrća. Porodica Jusufović iz Srebrenice također. Vlastitim snagama vratili su selu život, ne čekajući da im neko ponudi posao. Naprotiv, danas oni zapošljavaju druge.
Osman i Hatidža odlučili su se 2000. godine vratiti u svoje rodno mjesto gdje je još uvijek sve podsjećalo na zločine koji su tu počinjeni. Počeli s jednom kravom, a zatim su na kredit uzeli drugu, pa od UN-ovog programa za razvoj dobili još deset grla. Muharemovići danas imaju veliku farmu sa 20 krava. A kada su se prije 13 godina vratili iz izbjeglištva, niko nije vjerovao da će uspjeti.
U pet sati i trideset minuta Osmanu i Hatidži Muharemović iz Đuguma kod Konjević Polja počinje radni dan:
„U poljoprivrednoj porodici svi članovi porodice moraju da rade. I žena, i djeca i da se svi uključe i da možemo jedno drugo da zamijenimo u radnom vremenu i u nadopunjavanju posla. Kada je tako onda nema nikakvih problema i deficita u radnoj snazi", priča Osman.
„Ja od svoje djece nisam doživjela da kažu da nešto neće, jer su stvorili naviku da me poslušaju šta god da im kažem da urade", kaže Hatidža.
U obiteljskom poslu uvelike sudjeluje dvanaestogodišnji sin Edin, koji će do devet sati ujutro, kada kreće u školu, počistiti, pospremiti i napojiti stoku:
„Sestra i ja ustajemo u šest sati i idemo u štalu. Tu pomažem a onda se spremam u školu. Kad se vratim oko četiri sata onda opet idem u štalu i tamo budem do šest, a poslije učim. Meni nije ništa teško, volim pomagati i raditi", kaže Edin.
Mogli su, kažu nam Osman i Hatidža, još uvijek živjeti u izbjeglištvu, od humanitarne pomoći i još uvijek se nadajući pomoći državnih institucija. Ali oni su imali drugi cilj. Pokrenuti obiteljski biznis na selu. Krenuli su sa samo jednom kravom:
„Ja, moja žena i moj kolega smo sa dvojicom Srba i njihovim ženama otvorili poljoprivrednu zadrugu, zajedničku, multietničku zadrugu, Agromilk u Bratuncu, koja egzistira pet godina i koja je okupila proizvođače mlijeka iz opština Milići, Zvornik i Bratunac", navodi Osman.
„Može se živjeti od poljoprivrede samo se mora raditi, mora se imati radna navika i uložiti dosta truda kako i u sebe tako i u porodicu i djecu, tako da svako ima radnu naviku i obavezu", tvrdi Hatidža.
Muharemovići danas imaju svoju otkupnu postaju mlijeka koje otkupljuje njemački Zott. Registrirali su svoj biznis i za sobom povukli još desetak obitelji iz sela koje rade za njih:
„Radio sam svašta. Deverao na sve načine i nisam mogao da opstanem na ovim prostorima. Zaključio sam da mogu samo opstati donoseći mlijeko kod Muharemović Osmana.”
„Lijepo je. Može se živjeti ako se ne troši puno. Ako čovjek voli da se rasipa onda ne može da bude ni mjesečno dovoljno.”
Raditi se mora
Mnogo je još sličnih povratničkih priča. Obitelj Jusufović iz zelenog Jadra kod Srebrenice. Nakon što su se 2003. godine vratili u svoje mjesto, vratili su se i obiteljskoj tradiciji – bavljenja stočarstvom.
Fadil Jusufović danas je vodeći proizvođač mlijeka u Srebrenici.
„Vratio sam se 2002. godine. 2003. godine mi je UNDP dao tri krave, poslije godinu dana još sedam krava i mi smo počeli sa proizvodnjom mlijeka i mislim da je to jedino što ovdje može uspjeti. Sada imam 18 grla velikih krava, imam mladih teladi. U
I na drugom kraju BiH, ljudi se sve više uzdaju u poljoprivredu. Čak i u Drvaru, gradu u kojem se oduvijek živjelo od rada u industriji.
Povratnik Nikica Rodić iz Zaglavice kod Drvara postao je tako ovčar. Zadovoljan je, kaže. Vjeruje da će kroz ovaj posao i djeci osigurati budućnost:
„Volim ovo, a i nemam od čega drugog živjeti. Teška je situacija pa se nemaš ni sa čim drugim zanimati. Ovčarstvo se isplati kao i poljoprivreda. To su Romanovske ovce, one su ruska rasa ovaca koja je najplodnija ovca na svijetu. U prosjeku godišnje jedna ovca ojanji četiri do pet janjadi. Imao sam slučaj prošle zime da mi je jedna ovca u jednom janjenju dala pet janjadi, a četiri ovce po četvero", priča Nikica.
Istim putem krenuo je i Dario Kurdić iz Podova kod Drvara. Danas je vlasnik respektabilnog stada:
„Negdje oko 350 do 400. Početak je bio sa dvadesetak ovaca Pramenke. Ubacivanjem Romanovskih ovnova za sedam – osam godina došao sam do tog broja. Ženske janjce sve ostavljamo, ovnove mijenjamo svake godine", kaže Dario.
Svi naši sugovornici prije pokretanja vlastitog biznisa okusili su gorčinu izbjeglištva. Ipak, umjesto u očaj bacili su se na posao.
Njihov dan započinje svitanjem, a završava dugo nakon zalaska sunca. Život nije lak, kažu oni. Život je, vele, sretan.
Osman i Hatidža odlučili su se 2000. godine vratiti u svoje rodno mjesto gdje je još uvijek sve podsjećalo na zločine koji su tu počinjeni. Počeli s jednom kravom, a zatim su na kredit uzeli drugu, pa od UN-ovog programa za razvoj dobili još deset grla. Muharemovići danas imaju veliku farmu sa 20 krava. A kada su se prije 13 godina vratili iz izbjeglištva, niko nije vjerovao da će uspjeti.
U pet sati i trideset minuta Osmanu i Hatidži Muharemović iz Đuguma kod Konjević Polja počinje radni dan:
„U poljoprivrednoj porodici svi članovi porodice moraju da rade. I žena, i djeca i da se svi uključe i da možemo jedno drugo da zamijenimo u radnom vremenu i u nadopunjavanju posla. Kada je tako onda nema nikakvih problema i deficita u radnoj snazi", priča Osman.
„Ja od svoje djece nisam doživjela da kažu da nešto neće, jer su stvorili naviku da me poslušaju šta god da im kažem da urade", kaže Hatidža.
U obiteljskom poslu uvelike sudjeluje dvanaestogodišnji sin Edin, koji će do devet sati ujutro, kada kreće u školu, počistiti, pospremiti i napojiti stoku:
„Sestra i ja ustajemo u šest sati i idemo u štalu. Tu pomažem a onda se spremam u školu. Kad se vratim oko četiri sata onda opet idem u štalu i tamo budem do šest, a poslije učim. Meni nije ništa teško, volim pomagati i raditi", kaže Edin.
Mogli su, kažu nam Osman i Hatidža, još uvijek živjeti u izbjeglištvu, od humanitarne pomoći i još uvijek se nadajući pomoći državnih institucija. Ali oni su imali drugi cilj. Pokrenuti obiteljski biznis na selu. Krenuli su sa samo jednom kravom:
„Ja, moja žena i moj kolega smo sa dvojicom Srba i njihovim ženama otvorili poljoprivrednu zadrugu, zajedničku, multietničku zadrugu, Agromilk u Bratuncu, koja egzistira pet godina i koja je okupila proizvođače mlijeka iz opština Milići, Zvornik i Bratunac", navodi Osman.
„Može se živjeti od poljoprivrede samo se mora raditi, mora se imati radna navika i uložiti dosta truda kako i u sebe tako i u porodicu i djecu, tako da svako ima radnu naviku i obavezu", tvrdi Hatidža.
Muharemovići danas imaju svoju otkupnu postaju mlijeka koje otkupljuje njemački Zott. Registrirali su svoj biznis i za sobom povukli još desetak obitelji iz sela koje rade za njih:
„Radio sam svašta. Deverao na sve načine i nisam mogao da opstanem na ovim prostorima. Zaključio sam da mogu samo opstati donoseći mlijeko kod Muharemović Osmana.”
„Lijepo je. Može se živjeti ako se ne troši puno. Ako čovjek voli da se rasipa onda ne može da bude ni mjesečno dovoljno.”
Raditi se mora
Mnogo je još sličnih povratničkih priča. Obitelj Jusufović iz zelenog Jadra kod Srebrenice. Nakon što su se 2003. godine vratili u svoje mjesto, vratili su se i obiteljskoj tradiciji – bavljenja stočarstvom.
Fadil Jusufović danas je vodeći proizvođač mlijeka u Srebrenici.
„Vratio sam se 2002. godine. 2003. godine mi je UNDP dao tri krave, poslije godinu dana još sedam krava i mi smo počeli sa proizvodnjom mlijeka i mislim da je to jedino što ovdje može uspjeti. Sada imam 18 grla velikih krava, imam mladih teladi. U
Nikica Rodić
oljoprivredi se mora raditi, ne može se sjediti kući a da stoka nije namirena. Usta se moraju namiriti, pa se malo odmori a onda opet odeš da sredi i očistiš uveče. Non-stop se radi", kaže Fadil.I na drugom kraju BiH, ljudi se sve više uzdaju u poljoprivredu. Čak i u Drvaru, gradu u kojem se oduvijek živjelo od rada u industriji.
Povratnik Nikica Rodić iz Zaglavice kod Drvara postao je tako ovčar. Zadovoljan je, kaže. Vjeruje da će kroz ovaj posao i djeci osigurati budućnost:
„Volim ovo, a i nemam od čega drugog živjeti. Teška je situacija pa se nemaš ni sa čim drugim zanimati. Ovčarstvo se isplati kao i poljoprivreda. To su Romanovske ovce, one su ruska rasa ovaca koja je najplodnija ovca na svijetu. U prosjeku godišnje jedna ovca ojanji četiri do pet janjadi. Imao sam slučaj prošle zime da mi je jedna ovca u jednom janjenju dala pet janjadi, a četiri ovce po četvero", priča Nikica.
Istim putem krenuo je i Dario Kurdić iz Podova kod Drvara. Danas je vlasnik respektabilnog stada:
„Negdje oko 350 do 400. Početak je bio sa dvadesetak ovaca Pramenke. Ubacivanjem Romanovskih ovnova za sedam – osam godina došao sam do tog broja. Ženske janjce sve ostavljamo, ovnove mijenjamo svake godine", kaže Dario.
Svi naši sugovornici prije pokretanja vlastitog biznisa okusili su gorčinu izbjeglištva. Ipak, umjesto u očaj bacili su se na posao.
Njihov dan započinje svitanjem, a završava dugo nakon zalaska sunca. Život nije lak, kažu oni. Život je, vele, sretan.