Kako se stanje od poplava i klizišta polako stabilizira, tako su sve više vidljive ljudske sudbine. Njihovi životi preko noći su se promijenili. Ljudi su ostali bez igdje ičega. Posjetili smo obitelj Pavić u Tuzli, koja je ostala bez krov nad glavom, odnosno bez svega što su uopće i imali.
Obitelj Pavić iz Tuzle ostala je bez krova nad glavom. Klizište im je uništilo kuću, u koju više povratka nema. Obitelj sa troje malodobne djece još uvijek čeka odgovor na pitanje što će biti s njima. Smjestili su u susjedovu vikendicu. Sa svoje zemlje na kojoj im je sve - ne mogu jer od nje žive.
„Izlazila je civilna zaštita i iz mjesne zajednice su dolazili, ali zasad još nemam nikakvih nagovještaja da bi se nešto možemo uraditi u vezi s tim“, kaže Franjo Pavić.
Franjina supruga Sanja radi kao spremačica u jednoj školi, ali još samo ovaj mjesec jer je bila primljena na godinu dana. Sa plaćom, koja ionako kasni, teško da će sami moći sagraditi novi dom:
„Ne može se više ući u kuću jer nije više sigurno u njoj. Kuća se za jedan metar kompletno pomjerila. Oko nje je zemljište propalo, potonulo, temelji se vide“, navodi Sanja Pavić.
A Franku, Šimi i Bruni više je nego ikada potreban dom. Franko je krenuo u srednju školu. Bit će farmaceutski tehničar. Dobro uči, ali već nekoliko dana je u bolničkoj postelji. Jer kada je klizište krenulo, pomagao je po kiši roditeljima da koliko-toliko spase kuću i usmjere vodu koja je nadolazila negdje drugo. Za naš program Franko kaže da se ipak nada novom domu:
„Na početku sam mislio da ćemo se vratiti kući, ali roditelji poslije kažu da nema povratka. Meni fali kuća, ja sam naučio po noj hodati, gledati u nju, sve mi je u njoj, naučen sam, znam šta trebam raditi, gdje se šta nalazi.“
Ova radišna obitelj, koja je živjela uglavnom od poljoprivrede, nikada nije strahovala pred životom. Imali su krave, a mlijeko nosili u mljekaru. Od svega što bi priroda dala pravili su džemove, sokove, kompote - i prodavali. Znajući da je domaće bez ikakvih aditiva, ljudi iz grada bi dolazili i kupovali. Sanja Pavić kaže da odavde i nemaju kud.
"Ja moram ostati ovdje zbog zemljišta koje imamo i koje obrađujemo - jer bilo gdje drugo mi ne bismo mogli opstati. Sijemo velike količine krompira, graška za prehraniti se, držimo svinje, kokoši, koze, tako da smo prinuđeni biti tu jer od toga živimo“, priča Sanja Pavić.
Imaju i ovce i piliće. O njima se, uglavnom, brinu dječaci Franko, Šimo i Bruno. A otac Franjo znao bi zaraditi i nadnicu. Nakon poplava i klizišta ni posla više nema:
„Nigdje drugo ne bismo mogli živjeti bez zaposlenja, a ovdje nam je stoka, ovdje nam je imanje, ovdje nam je sve. Moramo ponovo da gradimo krov nad glavom ispočetka, jer kuća je najvažnija svakom čovjeku. Potrebna nam je pomoć u građevinskom materijalu, svaka vrsta pomoći, i novčana, da bi se to uradilo. Bez toga teško da bi se moglo šta uraditi“, naglašava Franjo Pavić.
Sanja bi da makar ostane na poslu još koju godinu kao spremačica. Dok se ne snađu i ne izgrade novi dom. Franko ipak obećava da će pomagati i dalje roditeljima:
„Naravno, ja sam uvijek tu da im pomognem, oni su mi roditelji. Valjda ćemo opet napraviti novu kuću. Uglavnom je kuća moja želja, nekih drugih želja nemam. Glavno mi je krov nad glavom ovdje“, kaže Franko.
Svaki dan Sanja i Franjo slušaju izvještaje da se stanje polako stabilizira. I njihov život polako se vraća u normalu. Bruno i Šimo opet pješače nekoliko kilometara do škole, nakon škole uče, hrane životinje i obrađuju zemlju. Franko će izaći iz bolnice. Jedino što se više nema gdje vratiti.
Obitelj Pavić iz Tuzle ostala je bez krova nad glavom. Klizište im je uništilo kuću, u koju više povratka nema. Obitelj sa troje malodobne djece još uvijek čeka odgovor na pitanje što će biti s njima. Smjestili su u susjedovu vikendicu. Sa svoje zemlje na kojoj im je sve - ne mogu jer od nje žive.
„Izlazila je civilna zaštita i iz mjesne zajednice su dolazili, ali zasad još nemam nikakvih nagovještaja da bi se nešto možemo uraditi u vezi s tim“, kaže Franjo Pavić.
Franjina supruga Sanja radi kao spremačica u jednoj školi, ali još samo ovaj mjesec jer je bila primljena na godinu dana. Sa plaćom, koja ionako kasni, teško da će sami moći sagraditi novi dom:
„Ne može se više ući u kuću jer nije više sigurno u njoj. Kuća se za jedan metar kompletno pomjerila. Oko nje je zemljište propalo, potonulo, temelji se vide“, navodi Sanja Pavić.
A Franku, Šimi i Bruni više je nego ikada potreban dom. Franko je krenuo u srednju školu. Bit će farmaceutski tehničar. Dobro uči, ali već nekoliko dana je u bolničkoj postelji. Jer kada je klizište krenulo, pomagao je po kiši roditeljima da koliko-toliko spase kuću i usmjere vodu koja je nadolazila negdje drugo. Za naš program Franko kaže da se ipak nada novom domu:
„Na početku sam mislio da ćemo se vratiti kući, ali roditelji poslije kažu da nema povratka. Meni fali kuća, ja sam naučio po noj hodati, gledati u nju, sve mi je u njoj, naučen sam, znam šta trebam raditi, gdje se šta nalazi.“
Ova radišna obitelj, koja je živjela uglavnom od poljoprivrede, nikada nije strahovala pred životom. Imali su krave, a mlijeko nosili u mljekaru. Od svega što bi priroda dala pravili su džemove, sokove, kompote - i prodavali. Znajući da je domaće bez ikakvih aditiva, ljudi iz grada bi dolazili i kupovali. Sanja Pavić kaže da odavde i nemaju kud.
"Ja moram ostati ovdje zbog zemljišta koje imamo i koje obrađujemo - jer bilo gdje drugo mi ne bismo mogli opstati. Sijemo velike količine krompira, graška za prehraniti se, držimo svinje, kokoši, koze, tako da smo prinuđeni biti tu jer od toga živimo“, priča Sanja Pavić.
Imaju i ovce i piliće. O njima se, uglavnom, brinu dječaci Franko, Šimo i Bruno. A otac Franjo znao bi zaraditi i nadnicu. Nakon poplava i klizišta ni posla više nema:
„Nigdje drugo ne bismo mogli živjeti bez zaposlenja, a ovdje nam je stoka, ovdje nam je imanje, ovdje nam je sve. Moramo ponovo da gradimo krov nad glavom ispočetka, jer kuća je najvažnija svakom čovjeku. Potrebna nam je pomoć u građevinskom materijalu, svaka vrsta pomoći, i novčana, da bi se to uradilo. Bez toga teško da bi se moglo šta uraditi“, naglašava Franjo Pavić.
Sanja bi da makar ostane na poslu još koju godinu kao spremačica. Dok se ne snađu i ne izgrade novi dom. Franko ipak obećava da će pomagati i dalje roditeljima:
„Naravno, ja sam uvijek tu da im pomognem, oni su mi roditelji. Valjda ćemo opet napraviti novu kuću. Uglavnom je kuća moja želja, nekih drugih želja nemam. Glavno mi je krov nad glavom ovdje“, kaže Franko.
Svaki dan Sanja i Franjo slušaju izvještaje da se stanje polako stabilizira. I njihov život polako se vraća u normalu. Bruno i Šimo opet pješače nekoliko kilometara do škole, nakon škole uče, hrane životinje i obrađuju zemlju. Franko će izaći iz bolnice. Jedino što se više nema gdje vratiti.