Nedavno je u javnost dospjela priča o Sabalhajrudinu Suljagiću iz Sarajeva koji je u ratu ostao bez roditelja. Danas su mu 22 godine, postao je beskućnik i posljednjih godina spavao i živio na tuzlanskim ulicama. Nakon što su ga mediji pronašli, Sabalhajrudinu su se konačno počela otvarati mnoga vrata, sada se nada da će mu neko ponuditi posao i da će mu se ispuniti želja - da ima svoju obitelj.
Sabalhajrudin Suljagić preko noći je ostao na ulici prije četiri godine. Sa svojih 18 godina morao je napustiti Dom za djecu bez roditeljskog staranja i tako ostao bez krova nad glavom. Četiri godine, doslovce, se snalazi po ulicama Tuzle.
“Bio sam po Zlokovcu, spavao po haustorima, prošao sam najgore zime. Borio sam se kako znam. Bilo je dobrih ljudi koji su mi pomagali. Hvala Allahu da sam ostao normalan, jer je to za poludjeti. Jedan dan spavaš, deset dana ne spavaš, ne bih znao objasniti.”
Toplo utočište, često je pronalazio u gradskoj džamiji u Tuzli.
“Ujutro ustanem iz haustora ili gradilišta, pa u pola šest odem u džamiju, uzmem abdest i klanjam sabah namaz, pa malo i duže ostanem u džamiji, pusti me efendija, zamolim ga, jer zna moju situaciju. Izađem iz džamije, pa opet hodam, hodam po cijeli dan. Ne znam više ni gdje idem, ni šta da radim.”
Sve što želi ovaj mladić je posao.
“Da imaš nešto da radiš, da znaš da si zaradio, da stekneš radnu naviku, pa sutra ćeš imati porodicu, da naučiš svoje dijete kako treba raditi, a ne da ti dijete bude uličar, da ne bude kao što sam ja bio, prošao sve i svašta. Hoću da mu pokažem neke stvari. U neku ruku mi je ovo i dobro došlo, da sutra svom djetetu mogu da dam savjete.”
Zbog veoma teškog života koji je imao, Sabalhajrudinu je ostao i jedan nezavršen razred srednje škole, a volio bi upisati i neki fakultet.
“Da završim školu, akobogda, još jedan razred da završim, pa šta dalje završavati, ići malo dalje.”
Važno mi je da budem pošten
Sabalhajrudin želi organizirati svoj život, ali i kao u mnogo čemu, novac je odredio njegov život.
“Nije mi bilo važno šta radim, važno mi je bilo da bude pošten. Najlakše je danas čovjeka pokrasti, prevariti, opljačkati, ali teško je biti insan, teško je biti čovjek u duši. Zato sam uvijek gledao da radim pošteno.”
Sabalhajrudin nije postao beskućnik zbog neke pogreške u životu, već samo zbog manjka sreće. U ratu je ostao bez roditelja, postao ratno siroče prepušteno društvu na brigu. O tome ne voli govoriti:
“To je teško. Što je bilo, bilo je. Ja tu ne mogu ništa, idemo dalje, boriti se, pošten biti, biti dobar sa ljudima.”
A baš kao i svatko od nas i ovaj mladić ima ciljeve, ali i jednu želju. Ono što nikada nije imao – osnovati obitelj.
“Moje su želje i snovi da se malo iščupam, da krenem dalje u život. Želja mi je da iz Bosne odem. Gledaću što prije da odem. Otićiću tamo i raditi. Gledaću isto kao što i mene ljudi gledaju, da i ja drugima ovdje dođem I pomažem. Hoću i ja da budem kao što su drugi prema meni.”
Priča o Sabalhajrudinu, vrijednom mladiću koji od života izvlači najbolje, alarmirala je javnost u Tuzli.
“Ima devedeset posto dobrih ljudi ovdje u Bosni. Kada su ljudi shvatili moju situaciju, prije tri-četiri dana, onda su bolji prema meni i sada me vole. Hvala im svima”, kaže.
Sabalhajrudina Suljagića su mnogi godinama sretali na ulicama Tuzle, ali su ga zaobilazili i nisu marili što i na minus dvadeset stupnjeva spava na parkovskim klupama.
Ovakav život nije želio, njemu je samo splet životnih okolnosti donio spavanje pod vedrim nebom i nikad pun želudac. I opet, samo dobri ljudi će mu pomoći. Sustavnog rješenja za njega nema.
Sabalhajrudin Suljagić preko noći je ostao na ulici prije četiri godine. Sa svojih 18 godina morao je napustiti Dom za djecu bez roditeljskog staranja i tako ostao bez krova nad glavom. Četiri godine, doslovce, se snalazi po ulicama Tuzle.
“Bio sam po Zlokovcu, spavao po haustorima, prošao sam najgore zime. Borio sam se kako znam. Bilo je dobrih ljudi koji su mi pomagali. Hvala Allahu da sam ostao normalan, jer je to za poludjeti. Jedan dan spavaš, deset dana ne spavaš, ne bih znao objasniti.”
Toplo utočište, često je pronalazio u gradskoj džamiji u Tuzli.
“Ujutro ustanem iz haustora ili gradilišta, pa u pola šest odem u džamiju, uzmem abdest i klanjam sabah namaz, pa malo i duže ostanem u džamiji, pusti me efendija, zamolim ga, jer zna moju situaciju. Izađem iz džamije, pa opet hodam, hodam po cijeli dan. Ne znam više ni gdje idem, ni šta da radim.”
Sve što želi ovaj mladić je posao.
“Da imaš nešto da radiš, da znaš da si zaradio, da stekneš radnu naviku, pa sutra ćeš imati porodicu, da naučiš svoje dijete kako treba raditi, a ne da ti dijete bude uličar, da ne bude kao što sam ja bio, prošao sve i svašta. Hoću da mu pokažem neke stvari. U neku ruku mi je ovo i dobro došlo, da sutra svom djetetu mogu da dam savjete.”
Zbog veoma teškog života koji je imao, Sabalhajrudinu je ostao i jedan nezavršen razred srednje škole, a volio bi upisati i neki fakultet.
“Da završim školu, akobogda, još jedan razred da završim, pa šta dalje završavati, ići malo dalje.”
Važno mi je da budem pošten
Sabalhajrudin želi organizirati svoj život, ali i kao u mnogo čemu, novac je odredio njegov život.
“Nije mi bilo važno šta radim, važno mi je bilo da bude pošten. Najlakše je danas čovjeka pokrasti, prevariti, opljačkati, ali teško je biti insan, teško je biti čovjek u duši. Zato sam uvijek gledao da radim pošteno.”
Sabalhajrudin nije postao beskućnik zbog neke pogreške u životu, već samo zbog manjka sreće. U ratu je ostao bez roditelja, postao ratno siroče prepušteno društvu na brigu. O tome ne voli govoriti:
“To je teško. Što je bilo, bilo je. Ja tu ne mogu ništa, idemo dalje, boriti se, pošten biti, biti dobar sa ljudima.”
A baš kao i svatko od nas i ovaj mladić ima ciljeve, ali i jednu želju. Ono što nikada nije imao – osnovati obitelj.
“Moje su želje i snovi da se malo iščupam, da krenem dalje u život. Želja mi je da iz Bosne odem. Gledaću što prije da odem. Otićiću tamo i raditi. Gledaću isto kao što i mene ljudi gledaju, da i ja drugima ovdje dođem I pomažem. Hoću i ja da budem kao što su drugi prema meni.”
Priča o Sabalhajrudinu, vrijednom mladiću koji od života izvlači najbolje, alarmirala je javnost u Tuzli.
“Ima devedeset posto dobrih ljudi ovdje u Bosni. Kada su ljudi shvatili moju situaciju, prije tri-četiri dana, onda su bolji prema meni i sada me vole. Hvala im svima”, kaže.
Sabalhajrudina Suljagića su mnogi godinama sretali na ulicama Tuzle, ali su ga zaobilazili i nisu marili što i na minus dvadeset stupnjeva spava na parkovskim klupama.
Ovakav život nije želio, njemu je samo splet životnih okolnosti donio spavanje pod vedrim nebom i nikad pun želudac. I opet, samo dobri ljudi će mu pomoći. Sustavnog rješenja za njega nema.