Pet dana nakon što je srpska vojska pobila njegovu porodicu, Amir Reko, oficir ARBiH, odlučio je svojim zarobljenicima spasiti živote. Više od 20 godina kasnije susreo se sa nekima od njih.
Susret ratnog komandanta 43. drinske udarne brigade ARBiH iz Goražda sa ljudima koje je razoružao i zarobio teško je opisati. Još teže je, u sumornoj, mržnjom nabijenoj bh. svakodnevnici, shvatiti radost na licima ovih ljudi i suze u očima komandanta koji im je spasio živote:
„Ja ne mogu da opišem uopšte tu radost i koliko sam srećan danas da sam doživio ovako nešto. Eto, sudbina se tako poigrala da sam ja možda jedan od tih rijetkih srećnika da doživim ovako nešto - ili nesrećnika da mi se desi ono što mi se desilo.“
Amir Reko bivši je kapetan JNA rođen u Foči. Službovao je u Bitoli, te u Zaječaru. Rat je slutio već po povlačenju JNA iz Slovenije i čekao je pravi momenat da napusti vojsku koja je sve otvorenije pripadala samo jednom narodu.
Uz pomoć kolege oficira Dragana, u opkoljeno Goražde, rizikujući život na brojnim punktovima i susretima sa različitim vojnim formacijama, ušao je četiri dana nakon početka općeg napada na grad. U Goraždu je, po mjestu službovanja u JNA, dobio ratni nadimak Makedonac.
Očekivao je da će u ovom gradu pronaći i porodicu, jer većina izbjeglica iz Foče stizala je u Goražde. A onda je, u moru sličnih o spaljenim selima i ubijenim civilima u okolnim općinama, u komandu brigade stigao kurir sa novim, lošim vijestima:
„Kad je govorio o prezimenima, ja ne znam da li je uopšte znao da je to moja majka, ali pročitao je neki spisak, a ja poslije toga... riječ teško, to nije dovoljno..., ali nisam jednostavno mogao da dođem sebi.“
U Gudelj su ubijani stari i nemoćni. Na stolu u kući Amirove majke Azize ostao je tek ispečen hljeb, dok su nju i starog imama, Amirovog djeda Salka, sa još petero rođaka udarcima kundaka u leđa gurali u podrum kuće. Ekshumacija je obavljena nakon rata, a istraga je otkrila groznu istinu o njihovim posljednjim trenucima.
„Kosti su nađene pored vrata. To je jedan signal koji je bio posebno tužan za mene zato što je to znak ustvari da su oni bili živi ili poluživi, bili su zatvoreni i živi su zapaljeni. Ne prođe dan da ne pomislim na svoju majku“, priča Amir.
Obećanje da neće biti osvete
Deso Begović sa porodicom i komšijama rat je dočekao u selu Bučje kod Goražda:
„A, bogami, da ti pravo kažem kako je počeo rat. Ja sam radio u Žegrepu, grđaveniski Žegrep, i bio gore više Foče, prema Šćepan Polju. Tu smo trebali osam mostova da pravimo. Počele neke barikade, de oni onde, barikade ondi... I ja došao u aprilu kući na slobodno. Onda kasnije zagužvalo u Foči, ne mogu gore da se vratim. I tako sam ostao. Meni je bilo žao što sam i ostao, selo toliko bilo, nisam ni trebao ostati, trebao se otići đe je bio i narod, kao i ti, za svojim.“
Pošto su njegovi stanovnici bili naoružani, a selo u neposrednoj pozadini prvih linija odbrane grada, pretpostavljena komanda odlučila je eliminirati potencijalnu prijetnju. Selo je opkoljeno, stanovnici pozvani da se priključe Armiji BiH ili predaju oružje.
Samo pet dana nakon tragedije koju je doživjela njegova porodica, Amir Reko pred sobom je imao postrojena 44 stanovnika Bučja. U vrijeme dok su na Goražde padale granate, kazao im je kako se u Podrinju dešavaju zločini, u kojima je izgubio i svoje najdraže, ali i obećao da osvete neće biti.
„Okruženo skroz okolo, skroz. Pregovaralo se i svašta. Reko je baš rekao: ’Ja ne mogu ništa svojim borcima.’ Izginuli je tamo i njihovih i naših. Ostali ovako vojnici i onda znaš kako ti je - jer kad neko pogine, nije to jednostavno bilo. Da nije bilo njega ne bi’ mi izvukli nijedne glave“, priča Deso Begović.
U pravcu Čajniča odmah je puštena grupa od 12 žena i djece. Ostali su sprovedeni u Goražde, gdje je i policija, kaže Deso, imala korektan odnos prema zarobljenicima.
Nakon nekoliko propalih dogovora, zarobljenici sa Bučja dočekali su razmjenu. Danas su zahvalni Makedoncu, neki od njihovih rođaka kažu kako bi ga razumjeli i da je, nakon lične tragedije, drugačije postupio.
„Poenta je priče da čovjeka uzvisi kao najveću vrijednost. Poenta te priče je da se sačuva život. Moram da kažem da sam ja ponosan da ta 43. brigada je izvojevala ogroman vojnički uspjeh bez ijednog zločina. Pa to je fantastično“, kaže Amir Reko.
Za sličan primjer ljudske snage i hrabrosti da u najtežem vremenu savlada emocije i ostane čovjek naši sagovornici nisu čuli. Međutim, znaju da je dobrih ljudi bilo mnogo više nego što im se danas u medijima i svakodnevnom životu poklanja pažnje.
Susret ratnog komandanta 43. drinske udarne brigade ARBiH iz Goražda sa ljudima koje je razoružao i zarobio teško je opisati. Još teže je, u sumornoj, mržnjom nabijenoj bh. svakodnevnici, shvatiti radost na licima ovih ljudi i suze u očima komandanta koji im je spasio živote:
„Ja ne mogu da opišem uopšte tu radost i koliko sam srećan danas da sam doživio ovako nešto. Eto, sudbina se tako poigrala da sam ja možda jedan od tih rijetkih srećnika da doživim ovako nešto - ili nesrećnika da mi se desi ono što mi se desilo.“
Amir Reko bivši je kapetan JNA rođen u Foči. Službovao je u Bitoli, te u Zaječaru. Rat je slutio već po povlačenju JNA iz Slovenije i čekao je pravi momenat da napusti vojsku koja je sve otvorenije pripadala samo jednom narodu.
Uz pomoć kolege oficira Dragana, u opkoljeno Goražde, rizikujući život na brojnim punktovima i susretima sa različitim vojnim formacijama, ušao je četiri dana nakon početka općeg napada na grad. U Goraždu je, po mjestu službovanja u JNA, dobio ratni nadimak Makedonac.
Očekivao je da će u ovom gradu pronaći i porodicu, jer većina izbjeglica iz Foče stizala je u Goražde. A onda je, u moru sličnih o spaljenim selima i ubijenim civilima u okolnim općinama, u komandu brigade stigao kurir sa novim, lošim vijestima:
„Kad je govorio o prezimenima, ja ne znam da li je uopšte znao da je to moja majka, ali pročitao je neki spisak, a ja poslije toga... riječ teško, to nije dovoljno..., ali nisam jednostavno mogao da dođem sebi.“
U Gudelj su ubijani stari i nemoćni. Na stolu u kući Amirove majke Azize ostao je tek ispečen hljeb, dok su nju i starog imama, Amirovog djeda Salka, sa još petero rođaka udarcima kundaka u leđa gurali u podrum kuće. Ekshumacija je obavljena nakon rata, a istraga je otkrila groznu istinu o njihovim posljednjim trenucima.
„Kosti su nađene pored vrata. To je jedan signal koji je bio posebno tužan za mene zato što je to znak ustvari da su oni bili živi ili poluživi, bili su zatvoreni i živi su zapaljeni. Ne prođe dan da ne pomislim na svoju majku“, priča Amir.
Obećanje da neće biti osvete
Deso Begović sa porodicom i komšijama rat je dočekao u selu Bučje kod Goražda:
„A, bogami, da ti pravo kažem kako je počeo rat. Ja sam radio u Žegrepu, grđaveniski Žegrep, i bio gore više Foče, prema Šćepan Polju. Tu smo trebali osam mostova da pravimo. Počele neke barikade, de oni onde, barikade ondi... I ja došao u aprilu kući na slobodno. Onda kasnije zagužvalo u Foči, ne mogu gore da se vratim. I tako sam ostao. Meni je bilo žao što sam i ostao, selo toliko bilo, nisam ni trebao ostati, trebao se otići đe je bio i narod, kao i ti, za svojim.“
Pošto su njegovi stanovnici bili naoružani, a selo u neposrednoj pozadini prvih linija odbrane grada, pretpostavljena komanda odlučila je eliminirati potencijalnu prijetnju. Selo je opkoljeno, stanovnici pozvani da se priključe Armiji BiH ili predaju oružje.
Samo pet dana nakon tragedije koju je doživjela njegova porodica, Amir Reko pred sobom je imao postrojena 44 stanovnika Bučja. U vrijeme dok su na Goražde padale granate, kazao im je kako se u Podrinju dešavaju zločini, u kojima je izgubio i svoje najdraže, ali i obećao da osvete neće biti.
„Okruženo skroz okolo, skroz. Pregovaralo se i svašta. Reko je baš rekao: ’Ja ne mogu ništa svojim borcima.’ Izginuli je tamo i njihovih i naših. Ostali ovako vojnici i onda znaš kako ti je - jer kad neko pogine, nije to jednostavno bilo. Da nije bilo njega ne bi’ mi izvukli nijedne glave“, priča Deso Begović.
U pravcu Čajniča odmah je puštena grupa od 12 žena i djece. Ostali su sprovedeni u Goražde, gdje je i policija, kaže Deso, imala korektan odnos prema zarobljenicima.
Nakon nekoliko propalih dogovora, zarobljenici sa Bučja dočekali su razmjenu. Danas su zahvalni Makedoncu, neki od njihovih rođaka kažu kako bi ga razumjeli i da je, nakon lične tragedije, drugačije postupio.
„Poenta je priče da čovjeka uzvisi kao najveću vrijednost. Poenta te priče je da se sačuva život. Moram da kažem da sam ja ponosan da ta 43. brigada je izvojevala ogroman vojnički uspjeh bez ijednog zločina. Pa to je fantastično“, kaže Amir Reko.
Za sličan primjer ljudske snage i hrabrosti da u najtežem vremenu savlada emocije i ostane čovjek naši sagovornici nisu čuli. Međutim, znaju da je dobrih ljudi bilo mnogo više nego što im se danas u medijima i svakodnevnom životu poklanja pažnje.