U Potočare su stigli sudionici Marša mira. Ove godine ih je više od 5.000, a pridružili su im se brojni mladi ljudi iz raznih dijelova Europe. Za RSE govore sestre Edina i Sebila Delić iz Slovenije, čije porijeklo je iz Srebrenice, te njihov ujak Sabahudin Salković, koji je nakon što je preživio Put smrti 1995. godine odselio u Švicarsku, gdje u Ženevi svaki dan govori o genocidu u Srebrenici.
Edina Delić danas ima 17 godina, rođena je i živi u Sloveniji. Njena majka je iz Srebrenice i 1995. godine je izbjegla u ovu zemlju. No, Srebrenicu, kaže nam Edina, majka nikada nije zaboravila niti izbrisala iz sjećanja.
„Mnogo znam, pošto mi je mama pričala kako je to bilo. I daidža i majka. Kad tu prolazim, osjećam kako je tuda moj rod prolazio. Sa tim ljudima danas pričam. Htjela bih da saznam i kako je bilo njima. Znam da im je bilo teže nego nama sada, kada mi imamo sve uslove koje oni tada nisu imali, ali barem dio da osjetim“, kaže Edina Delić.
Smatra da bi cijela Europa, pa i svijet, mnogo više trebali znati i govoriti o Srebrenici u kojoj se dogodio genocid.
„Mi nagovaramo narod u Sloveniji, što više njih, barem naše Bosance, da krenu sa nama. Prošle godine nas je išlo malo više, ove godine malo manje, radi posla, ali iduće godine, nadam se, ići će nas više“, priča Edina Delić.
Njena sestra Sebila već drugu godinu sudjeluje u Maršu mira. Kaže da će i narednih godina rado dolaziti i sa sobom voditi prijatelje iz Slovenije.
„Mama je pričala kako im je bilo lijepo dok su bili još djeca, kako su se igrali, kako su bili svi složni, pa i u početku rata kako su bili složni, kako nisu gledali na vjeroispovijest, a poslije im je bilo teško. Nisu spavali noćima, čekali su šta će biti. Skoro svaki dan priča o tome. Njoj je mnogo teško što nije tu. Kad čuje da je neko iz Podrinja, njoj bude srce veliko“, objašnjava Sebila Delić.
Njihov djed Ređo nije preživio Put smrti 1995. godine, ali ujak Sabahudin jeste, i zato Sebila želi zajedno s njim širiti mir, kako se Srebrenica i patnje njene obitelji više nikome ne bi dogodile.
„U razredu sam bila jedina muslimanka, iz Bosne, kroz čitavo školovanje. Međutim, slobodno mogu da kažem da sam iz Srebrenice, da idem ovamo. Ponosni su na mene, na brata, sestru, što idemo. Neka omladina se uopšte ne opterećuje time što je bilo, bez obzira šta su i ko su. U Novom Mestu ja održavam omladinsko društvo. Na primjer, imam drugarice, jedna Slovenka, jedna Hrvatica, sljedeće godine će sigurno ići“, kaže Sebila Delić.
Edinin ujak Sabahudin Salković preživio je Put smrti. O tim svojim sjećanjima nerado govori. Vrlo brzo nakon 1995. godine odselio je u Ženevu, gdje već skoro dva desetljeća govori o Srebrenici. Prije petnaestak godina bio je inicijator ideje Marša mira.
„Ideja Marša je u Ženevi, gdje ja živim, i ponikla. Na kraju sam bio jedno vrijeme predsjednik, pa potpredsjednik tog organizacionog odbora, gdje smo mi tri, četiri godine organizovali taj marš. Prve godine nas je bilo pedeset, na kraju je došlo do petsto. U početku smo išli Ženeva-Bern, kasnije smo išli Bern-Ženeva, pred Ujedinjene nacije. Onda je to preselio ovamo. Tad smo mi pričali o tome kako bi bio izvodljiv kakav marš ovdje. Nismo ni zamišljali da će, hvala Bogu, biti ovako“, objašnjava Sabahudin Salković.
Ženeva je danas, kaže nam Salković, velika podrška Srebrenici, jer ovaj švicarski kanton itekako razumije srebreničku tragediju.
„Švicarci kao Švicarci – ne, ali Kanton Ženeva da, puno, čak mislim da i finansijski grad Ženeva potpomaže ovaj marš, zahvaljujući našim ljudima, uglavnom ljudima koji su preživjeli Srebrenicu“, kaže Salković.
Edina, Sebila i njihov ujak Sabahudin danas su među tisućama sudionika Marša mira. Svojim primjerom svjedoče svima koliko je važno biti mirotvorac u svijetu u kojem se zlo ponovno nadvilo nad nedužne ljude.