U Hrvatskoj se ocjenjuje da je prvostupanjska presuda Europskog suda za ljudska prava u korist troje štediša iz Bosne i Hercegovine, a protiv Ljubljanske banke dobra i za hrvatske štediše te banke, ali i za hrvatsku državu. Do pravomoćnosti presude moglo bi proći i dvije godine.
Presuda suda u Strassbourgu dobra je vijest za 135.000 hrvatskih štediša koji su ostali bez svoje ušteđevine kada je pred 20 godina Slovenija donijela ustavni zakon kojim je – de facto – proglasila da Ljubljanska banka ne odgovara za uloge u njenim filijalama izvan Slovenije, i uputila ih da svoj problem riješe u okviru sukcesije.
Igra je završena, tvrdi zagrebački odvjetnik Milivoj Žugić koji već 20 godina zastupa nekoliko stotina hrvatskih štediša u postupcima protiv Ljubljanske banke na sudu u Strassbourgu.
„Dakle, što se tiče štediša Ljubljanske banke – pod uvjetom da ova presuda postane pravomoćna, a sva je prilika da hoće – gotovo je! S tim je sve riješeno“, tvrdi Žugić.
On naglašava kako su odluke ovog suda jače od svakog nacionalnog zakonodavstva i da se – iako presude Europskog suda za ljudska prava nisu izvršne nego ih provodi Odbor Vijeća ministara Vijeća Europe – nikada nije desilo da ih neka država ne provede.
Umirovljeni diplomat Ivica Maštruko, dobro upoznat s ovom problematikom, kaže za naš radio kako se radi o velikoj moralnoj, a dijelom i pravnoj pobjedi za štediše koji su pred 20 godina jednim potezom pera slovenskog zakonodavca ostali bez svog novca. Međutim, Slovenija je već najavila žalbu.
„Dakle, u pitanju su bar još dvije godine da se završi ova presuda koje je donesena, odnosno da ona postane pravomoćna“, ocjenjuje Maštruko.
Paralelno s ovom pričom ide druga, o takozvanoj „prenesenoj štednji“. Kada su hrvatski štediše u Ljubljanskoj banci ostali kratkih rukava, njihova potraživanja preuzele su dvije veće hrvatske banke, a dogovoreno je da će se za to naći rješenje između dvije države.
Međutim, Slovenija i taj dio priče, kao i onaj kod individualnih štediša, prebacuje u sukcesiju i uvjetuje svoje ratificiranje hrvatskog pristupnog sporazuma sa Europskom unijom hrvatskim odustajanjem od borbe da ipak Slovenija nadoknadi taj novac. To potvrđuje i dugogodišnji guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski.
Maštruko međutim upozorava da ova presuda, a niti moguće europske sugestije da prestane sa tvrdoglavljenjem, neće Sloveniji biti argument da odustane od uvjetovanja Hrvatskoj.
„Do promjene stava Slovenije – što se tiče ratifikacije i vezivanja za Ljubljansku banku – može doći ne zbog vanjskog pritiska, nego zbog njihove vlastite političke procjene da im je to ludost“, smatra Maštruko.
Naravno, Slovenija će na svaki način nastojati oboriti presudu. Neki argumenti su poznati: to je – tvrde oni – sukcesijsko pitanje, a novac tih štediša – i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – nikad nije ni stigao u Sloveniju, već je plasiran u kredite tamošnjim firmama, tvrdi službena Ljubljana.
Rohatinski međutim podsjeća da su hrvatski građani u zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke imali oko 840 milijuna maraka, preračunato oko 420 mil eura:
„Taj je novac deponiran u glavnoj filijali Ljubljanske banke u Zagrebu, znači uplaćen na šalteru! A što je kasnije s tim novcem Ljubljanska banka konkretno radila, to je bila stvar njene poslovne politike i ni na koji način – ni u pravnom ni u ekonomskom smislu – to nije briga njenih štediša.“
Ukupni iznos kredita plasiranih u hrvatske tvrtke je – tvrdi Rohatinski – stotinjak milijuna eura, dakle osjetno manje nego dug Ljubljanske banke prema hrvatskim štedišama.
Presuda suda u Strassbourgu dobra je vijest za 135.000 hrvatskih štediša koji su ostali bez svoje ušteđevine kada je pred 20 godina Slovenija donijela ustavni zakon kojim je – de facto – proglasila da Ljubljanska banka ne odgovara za uloge u njenim filijalama izvan Slovenije, i uputila ih da svoj problem riješe u okviru sukcesije.
Igra je završena, tvrdi zagrebački odvjetnik Milivoj Žugić koji već 20 godina zastupa nekoliko stotina hrvatskih štediša u postupcima protiv Ljubljanske banke na sudu u Strassbourgu.
„Dakle, što se tiče štediša Ljubljanske banke – pod uvjetom da ova presuda postane pravomoćna, a sva je prilika da hoće – gotovo je! S tim je sve riješeno“, tvrdi Žugić.
On naglašava kako su odluke ovog suda jače od svakog nacionalnog zakonodavstva i da se – iako presude Europskog suda za ljudska prava nisu izvršne nego ih provodi Odbor Vijeća ministara Vijeća Europe – nikada nije desilo da ih neka država ne provede.
Umirovljeni diplomat Ivica Maštruko, dobro upoznat s ovom problematikom, kaže za naš radio kako se radi o velikoj moralnoj, a dijelom i pravnoj pobjedi za štediše koji su pred 20 godina jednim potezom pera slovenskog zakonodavca ostali bez svog novca. Međutim, Slovenija je već najavila žalbu.
„Dakle, u pitanju su bar još dvije godine da se završi ova presuda koje je donesena, odnosno da ona postane pravomoćna“, ocjenjuje Maštruko.
Paralelno s ovom pričom ide druga, o takozvanoj „prenesenoj štednji“. Kada su hrvatski štediše u Ljubljanskoj banci ostali kratkih rukava, njihova potraživanja preuzele su dvije veće hrvatske banke, a dogovoreno je da će se za to naći rješenje između dvije države.
Međutim, Slovenija i taj dio priče, kao i onaj kod individualnih štediša, prebacuje u sukcesiju i uvjetuje svoje ratificiranje hrvatskog pristupnog sporazuma sa Europskom unijom hrvatskim odustajanjem od borbe da ipak Slovenija nadoknadi taj novac. To potvrđuje i dugogodišnji guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski.
Željko Rohatinski
„Takvih je pokušaja bilo, a ja ovu presudu shvaćam kao bitan element za otklanjanje tih pritisaka“, kaže Rohatinski.Maštruko međutim upozorava da ova presuda, a niti moguće europske sugestije da prestane sa tvrdoglavljenjem, neće Sloveniji biti argument da odustane od uvjetovanja Hrvatskoj.
„Do promjene stava Slovenije – što se tiče ratifikacije i vezivanja za Ljubljansku banku – može doći ne zbog vanjskog pritiska, nego zbog njihove vlastite političke procjene da im je to ludost“, smatra Maštruko.
Naravno, Slovenija će na svaki način nastojati oboriti presudu. Neki argumenti su poznati: to je – tvrde oni – sukcesijsko pitanje, a novac tih štediša – i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – nikad nije ni stigao u Sloveniju, već je plasiran u kredite tamošnjim firmama, tvrdi službena Ljubljana.
Rohatinski međutim podsjeća da su hrvatski građani u zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke imali oko 840 milijuna maraka, preračunato oko 420 mil eura:
„Taj je novac deponiran u glavnoj filijali Ljubljanske banke u Zagrebu, znači uplaćen na šalteru! A što je kasnije s tim novcem Ljubljanska banka konkretno radila, to je bila stvar njene poslovne politike i ni na koji način – ni u pravnom ni u ekonomskom smislu – to nije briga njenih štediša.“
Ukupni iznos kredita plasiranih u hrvatske tvrtke je – tvrdi Rohatinski – stotinjak milijuna eura, dakle osjetno manje nego dug Ljubljanske banke prema hrvatskim štedišama.