Žalbeni suci Haškog suda (ICTY) ovaj tjedan izrekli su drugostupanjske presude u slučaju četvorice visokih srbijanskih dužnosnika, poznatom kao Šainović i drugi, neznatno smanjujući većinu prvostupanjskih kazni.
Visoki politički, vojni i policijski dužnosnici osuđeni su po zapovjednoj odgovornosti na visoke kazne zatvora zbog zločina nad kosovskim Albancima 1999. godine (deportacije, progona i ubojstava).
Ova presuda je značajna jer prilikom njezinog donošenja žalbeni suci nisu primijenili pojam „direktne usmjerenosti“ na izvršenje kaznenog djela. Žalbeno vijeće je, proučavajući međunarodno i običajno pravo, zaključilo da pojam direktne usmjerenosti, na temelju kojeg su donesene neke kontroverzne oslobađajuće presude, nije element za utvrđivanje odgovornosti optuženih za zločine snaga kojima su zapovijedali i logistički ih pomagali.
Potpredsjedniku Vlade Jugoslavije u sporno vrijeme Nikoli Šainoviću kazna je smanjena s 22 na 18 godina zatvora, generalu Vojske Jugoslavije Nebojši Pavkoviću je ostala kazna od 22 godine, načelniku policije za Kosovo Sretenu Lukiću smanjena je s 22 na 20 godina, a generalu Vladimiru Lazareviću s15 na 14. Žalbeno vijeće je, naime, potvrdilo većinu nalaza prvostupanjskog vijeća, naveo je u sažetku konačne presude predsjedavajući žalbeni sudac Liu Daqun (riječima sudske prevoditeljice):
„Za svih 13 općina za koja se terete konkretna krivična djela, Raspravno vijeće nalazi da su snage SRJ iz Srbije u proljeće 1999. godine namjerno i silom raseljavali kosovske Albance, civile na Kosovu i izvan njega.“
Šainoviću i drugima kazne su neznatno smanjene budući da su ih žalbeni suci oslobodili od zapovjedne odgovornosti samo za određene incidente navedene u optužnici. Za neke je zločine utvrđeno da optuženi za njih nisu odgovorni, a za neke su oslobođeni zbog proceduralne greške:
„Žalbeno vijeće primjećuje kako se krivična djela deportacije i druga nehumana djela, prisilno premještanje, počinjena u Tušelju, u općini Srbica dana 29. 3. 1990. godine, ne terete u optužnici. Optužnica stoga ima nedostatak u tom pogledu i taj nedostatak nije naknadno ispravljen.“
No oslobađanje Šainovića i drugih za nekoliko incidenata nije znatno umanjilo njihovu prvostupanjsku kaznu, odnosno, nije bitnije utjecalo na ukupan dojam o klimi zločina i nekažnjivosti za koje ih se smatra odgovornim - progon oko 700 tisuća kosovskih Albanaca:
„Žalbeno vijeće nalazi, uz suprotno mišljenje suca Tuzmukhamedova, da gospodin Šainović nije pokazao da postoji ikakva greška u zaključku Raspravnog vijeća da je bio jedan od najbližih i najpovjerljivijih suradnika Slobodana Miloševića u 1999. godini.“
Jedan od najbitnijih dijelova drugostupanjske presude je odbacivanje pojma „direktne usmjerenosti“ na počinjenje kaznenog djela, za kojeg je obrana generala Lazarevića tražila da se primijeni i njezin klijent oslobodi - kao što je u žalbenom postupku oslobođen načelnik Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić, nakon što je prethodno osuđen za pomoć srpskim snagama u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini na 27 godina zatvora. Perišićevo oslobađanje je, prema Žalbenom vijeću iz slučaja Šainović, doneseno mimo međunarodnih pravila i prakse:
„Konkretna usmjerenost nije element koji obilježava odgovornost za pomaganje i podržavanje. Slijedom toga, Žalbeno vijeće odbacuje pristup koji je usvojen u drugostupanjskoj presudu u predmetu Perišić, jer je isti u neposrednom i bitnom proturječju s prevladavajućom jurisprundencijom koja određuje actus reus odgovornosti za pomaganje i podržavanje, te sa međunarodnim običajnim pravom s tim u vezi.“
Drugim riječima, general Perišić bi, prema zaključku ovog žalbenog vijeća Haškog suda, bio osuđen, kao i u ovom slučaju njegovi kolege iz Vojske Jugoslavije. Spomenimo da je Žalbeno vijeće utvrdilo odgovornost Šainovića i drugih i za progon putem seksualnog nasilja u Prištini, Belegu i Ćirezu:
„Žalbeno vijeće smatra kako Raspravno vijeće nije ispravno razmotrilo kontekst unutar kojeg je došlo do silovanja i da je pogriješilo u svom nalazu kako nema dokaza iz kojih se može zaključiti da su počinitelji imali namjeru diskriminirati.“
Unatoč utvrđivanja odgovornosti za progon putem seksualnog nasilja, peteročlano žalbeno vijeće je većinom glasova odlučilo kako optuženim zbog toga neće povećati dodatno kazne.
Visoki politički, vojni i policijski dužnosnici osuđeni su po zapovjednoj odgovornosti na visoke kazne zatvora zbog zločina nad kosovskim Albancima 1999. godine (deportacije, progona i ubojstava).
Ova presuda je značajna jer prilikom njezinog donošenja žalbeni suci nisu primijenili pojam „direktne usmjerenosti“ na izvršenje kaznenog djela. Žalbeno vijeće je, proučavajući međunarodno i običajno pravo, zaključilo da pojam direktne usmjerenosti, na temelju kojeg su donesene neke kontroverzne oslobađajuće presude, nije element za utvrđivanje odgovornosti optuženih za zločine snaga kojima su zapovijedali i logistički ih pomagali.
Potpredsjedniku Vlade Jugoslavije u sporno vrijeme Nikoli Šainoviću kazna je smanjena s 22 na 18 godina zatvora, generalu Vojske Jugoslavije Nebojši Pavkoviću je ostala kazna od 22 godine, načelniku policije za Kosovo Sretenu Lukiću smanjena je s 22 na 20 godina, a generalu Vladimiru Lazareviću s15 na 14. Žalbeno vijeće je, naime, potvrdilo većinu nalaza prvostupanjskog vijeća, naveo je u sažetku konačne presude predsjedavajući žalbeni sudac Liu Daqun (riječima sudske prevoditeljice):
„Za svih 13 općina za koja se terete konkretna krivična djela, Raspravno vijeće nalazi da su snage SRJ iz Srbije u proljeće 1999. godine namjerno i silom raseljavali kosovske Albance, civile na Kosovu i izvan njega.“
Šainoviću i drugima kazne su neznatno smanjene budući da su ih žalbeni suci oslobodili od zapovjedne odgovornosti samo za određene incidente navedene u optužnici. Za neke je zločine utvrđeno da optuženi za njih nisu odgovorni, a za neke su oslobođeni zbog proceduralne greške:
„Žalbeno vijeće primjećuje kako se krivična djela deportacije i druga nehumana djela, prisilno premještanje, počinjena u Tušelju, u općini Srbica dana 29. 3. 1990. godine, ne terete u optužnici. Optužnica stoga ima nedostatak u tom pogledu i taj nedostatak nije naknadno ispravljen.“
No oslobađanje Šainovića i drugih za nekoliko incidenata nije znatno umanjilo njihovu prvostupanjsku kaznu, odnosno, nije bitnije utjecalo na ukupan dojam o klimi zločina i nekažnjivosti za koje ih se smatra odgovornim - progon oko 700 tisuća kosovskih Albanaca:
„Žalbeno vijeće nalazi, uz suprotno mišljenje suca Tuzmukhamedova, da gospodin Šainović nije pokazao da postoji ikakva greška u zaključku Raspravnog vijeća da je bio jedan od najbližih i najpovjerljivijih suradnika Slobodana Miloševića u 1999. godini.“
Jedan od najbitnijih dijelova drugostupanjske presude je odbacivanje pojma „direktne usmjerenosti“ na počinjenje kaznenog djela, za kojeg je obrana generala Lazarevića tražila da se primijeni i njezin klijent oslobodi - kao što je u žalbenom postupku oslobođen načelnik Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić, nakon što je prethodno osuđen za pomoć srpskim snagama u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini na 27 godina zatvora. Perišićevo oslobađanje je, prema Žalbenom vijeću iz slučaja Šainović, doneseno mimo međunarodnih pravila i prakse:
„Konkretna usmjerenost nije element koji obilježava odgovornost za pomaganje i podržavanje. Slijedom toga, Žalbeno vijeće odbacuje pristup koji je usvojen u drugostupanjskoj presudu u predmetu Perišić, jer je isti u neposrednom i bitnom proturječju s prevladavajućom jurisprundencijom koja određuje actus reus odgovornosti za pomaganje i podržavanje, te sa međunarodnim običajnim pravom s tim u vezi.“
Drugim riječima, general Perišić bi, prema zaključku ovog žalbenog vijeća Haškog suda, bio osuđen, kao i u ovom slučaju njegovi kolege iz Vojske Jugoslavije. Spomenimo da je Žalbeno vijeće utvrdilo odgovornost Šainovića i drugih i za progon putem seksualnog nasilja u Prištini, Belegu i Ćirezu:
„Žalbeno vijeće smatra kako Raspravno vijeće nije ispravno razmotrilo kontekst unutar kojeg je došlo do silovanja i da je pogriješilo u svom nalazu kako nema dokaza iz kojih se može zaključiti da su počinitelji imali namjeru diskriminirati.“
Unatoč utvrđivanja odgovornosti za progon putem seksualnog nasilja, peteročlano žalbeno vijeće je većinom glasova odlučilo kako optuženim zbog toga neće povećati dodatno kazne.