Legendarna kantautorka zabavne muzike, šansona i šlagera Jadranka Stojaković umrla je nakon duže bolesti u utorak uveče u Banjaluci, gdje je i živjela posljednjih nekoliko godina.
Sarajka, rođena 24. jula 1950. godine, tokom kasnih sedamdesetih počela se baviti obradom sevdalinki starih gradskih ljubavnih pjesama, kao i obradom poezije Alekse Šantića i Desanke Maksimović u novom muzičkom aranžmanu.
Radila je i muziku za televiziju, a autorica je uvodne teme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.
Od 1988. živjela je u Japanu, gdje je na jednom nastupu 2009. godine pala sa bine i od tada je bolovala od aminotrofične lateralne skleroze.
Po povratku u BiH, sa Jadrankom smo razgovarali u rehabilitacionom centru u Fojnici 2011. godine:
Vaš browser nepodržava HTML5
Što je nema
Uprkos bolesti, od muzike nije odustajala, pa je prije dvije godine u Banjaluci promovisala kompilaciju svojih najljepših pjesama pod nazivom „Boje zvuka“.
Riječ je o 45 kompozicija iz svih faza Jadrankine karijere koje predstavljaju svojevrstan album uspomena za brojne generacije.
Na tri CD-a sa, kako je sama rekla, našle su se najljepše pjesme iz njenog životnog opusa
"Išla sam za tim da ono što je ostalo nekako iza mene, ono što se i danas-dan čuje na nekim tulumima, na nekim žurkama, to su pjesme, neizbježne, bar tako kažu, ’Sve smo mogli mi’, ’Što te nema’, ’Ima neka tajna veza’, ’Čekala sam’, ’Vjerujem’. Sve su to neke pjesme koje su stvarno tolike godine ostale“, kazala je tada Jadranka.
Uprkos teškom životu kroz koji je prošla, njena životna snaga i volja bili su veoma inspirativni za njene kolege, koje su joj u najtežim danima pružile podršku i držale humanitarne koncerte.
Život za umjetnost
Vijest o njenoj smrti rastužila je prije svega Jadranikine kolege, suradnike i prijatelje, ali i brojne obožavatelje.
Jadranka je svojim pjesama oplemenila jedno vrijeme. Budila je osjećaj za dobrotu, nježnost i umjetnost. Ismeta Dervoz, nekadašanja članica grupe Ambasadori kazala je kako je svijet od danas siromašniji za sve talente koje je Jadranka imala.
„Osim što je bila izuzetna umjetnica na mnogim poljima, ona je bila i izvanredna čovjek i osoba. Sigurna sam, da ako negdje postoji drugi svijet, da će Jadranka i tamo donijeti sve svoje kvalitete i učiniti ga boljim“, istakla je Dervoz.
Nekadašanja muzička urednica Radija Sarajevo Sabira Bela Samardžić kaže da je za Jadranku vežu mnoge uspomene.
„Ona je bila čarobnica riječi i muzike. Bila je topla i mila. Živjela je za umjetnost i nju je umjetnost prepoznala“, kazala je Samardžić.
Jadrankinu muziku su voljele i mlade generacije muzičara. Jedna od njih i Maya Sar, koja je Jadranku posjećivala u Staračkom domu u Banjaluci.
„Prvi put kada smo se srele, imala sam osjećaj da se cijeli život znamo. A ona je na to odgovorila. Sine moj, mi smo rod po duši. Zaista je jedna gromada i ličnost po kojoj je BiH čak i na Dalekom istoku imala dobar imidž“, istakla je Sar.
Posljednjih godina brojne Jadrankine kolege sudjelovale su u humanitarnim akcijama, kako bi joj pomogli u liječenju. Među njima je bio i Željko Joksimović, koji je povodom njene smrti izjavio.
„Do kraja sam verovao da će moći da se izvuče. I ona je verovala. Bilo je nagoveštaja da su pronađeni novi lekovi koji bi joj smanjili bolove, omogućili kretanje i zaustavljanje bolesti. Sa kolegama sam organizovao koncert da joj pomognemo i nabavimo sredstva koja su joj stalno bila potrebna. I sve je to danas nevažno jer nje nažalost više nema. Ostaje da se molimo da se odmorila i da čuvamo uspomenu na nju i na njen ogroman rad. Žao mi je samo što nismo uspeli da joj omogućimo kolica koja je pominjala, a koja smo naručili. Baš da bismo joj olakšali stanje. Nije ih dočekala“, kazao je Željko.
U jednom od posljednjih intervjua za Radio Slobodna Europa 2011. godine Jadranka je izjavila.
„Željela sam se ranije vratiti, da sve svoje iskustvo mogu podijeliti sa mojim prijateljima na svom jeziku“, kazala je Jadranka.