Bivši trebinjski imam Husein Hodžić skupio je novac i materijal kako bi se izgradila kuća njegovom prijatelju, popu Dragi Cvijanoviću, koji je nedavno preminuo. Njihovo prijateljstvo trajalo je godinama i izgradnjom kuće želio mu se odužiti za sve trenutke koje su zajedno proveli.
Prema nekim analizama većina građana u Bosni i Hercegovini vjeruje u suživot. Današnji životni uslovi su otuđili ljude, rijetko se druže.
Ipak, još uvijek ima primjera ljudskosti, humanosti, ili to jednostvano nazvati normalnosti.
Prijateljstvo između bilećkog paroha Draga Cvijanovića i bivšeg trebinjskog imama Huseina Hodžića trajalo je godinama. Imam je na početku svoje službe pored Trebinja službovao i u Gacku i u Bileći.
"Dok smo obnovili, nisam poznavao popa Cvijanovića, ali sam čuo od drugih da se prije rata družio sa kolegom imamom, ovaj je rahmetli, ovaj je pokojnik kažu da su išli zajedno na pecanje i igrom slučaja kad je trabalo napraviti svečano otvorenje džamije bili smo malo zabrinuti šta i kako, to je prva vrsta te svečanosti u Bileći i u tom iščekivanju zove mene pokojni proto", kaže Husein Hodžić, bivši trebinjski imam.
Na otvaranju bilećke džamije govorila su obojica, kako kaže imam, "nadahnuto i ljudski".
Taj telefonski kontakt dvojice vjerskih službenika je bio uvod u njihovo prijateljstvo i druženje. Imam ističe da su najčešće razgovarali o vjeri.
Husein Hodžić
"I onda smo se počeli družiti, piti kafe, pričati. Meni je tad taj čovjek sjeo, posebno u onome kolegijalnom profesionalnom odnosu, nekako smo bili slični na istom vjerskom zadatku, onda možda malo nostalgije, on je iz srednje Bosne rodom odozgo", ističe Hodžić.
Simbol ljudskosti
Vrijeme je prolazilo, nisu se raspitivali pretjerano o porodici, koliko ih ima gdje su šta rade. Prošle godine u oktobru mjesecu do imama Hodžića stigla je informacija da je preminuo prota Drago. Tek nakon toga saznaje da nije riješio stambeno pitanje.
"Čuo sam od mog prijatelja Vule Kuljića, koji ima skladište građevinskog materijala, da je umro pop, sahrana je danas. Međutim, meni taj dan dženaza u isto vrijeme. Nisam mogao otići. Nakon nekoliko dana sam navratio i pitam: 'Kako je prošla sahrana'. Kažu: 'Uzeo je plac pred samu smrt, eto mislio je graditi nešto'. U eparhijskoj kući stanuje porodica. Meni se neki fitilji upalili. Rekao sam sebi da pomoći toj porodici. Kontaktirao sam crkvene dostojnike, glavnog paroha u Bileći. Rekli su: 'Nemamo ništa protiv'. Porodicu sam upoznao, posjetio, kazao moju namjeru", pojašnjava Hodžić.
Milivoju Cvijanoviću, sinu pokojnog bilećkog prote Draga, još uvijek nije lako govoriti o svom ocu. Kaže nam da je bio izuzetan čovjek, da nije ljude dijelio po vjeri, nego po ljudskosti, za život je pomagao ljudima koliko je mogao.
"Odlučio je da napravi kuću baš u Bileći. Na žalost, smrt ga je spriječila, ali neki su se prijatelji javili da pomognu koliko su mogli. Baš jedan od tih prijatelja je imam trebinjski Husein Hodžić i baš mi je drago da ima još ljudi u ovom današnjem vremenu", kaže Milivoje.
"I tako je bilo, ja sam, pravo da Vam kažem, ponosan i zahvalan što su mi omogućili da na ovakav način, ne mora to biti transparentno, ispunim svoju unutrašnju želju, jer protu Draga sam doživljavao kao svakog kolegu imama", navodi Hodžić.
Ali, sve se ne završava na pomoći u građevinskom materijalu.
"Kad je moj prijatelj u Tuzli, čuo, kaže: 'Huseine, ako si ti dao, dat ću i ja stolariju, dat će moja firma jednu vanjsku', i već su uzeli mjere. Prema tome, evo, učinit ćemo još ako mognemo motivisati neke dobre ljude da pomognu", navodi Hodžić.
Milivoje ističe da će uz pomoć dobrih ljudi završiti kuću, da će mu to bili veliki uspijeh da se želja pokojnog oca pretvori u stvarnost.
Kada kuća bude izgrađena, stajaće kao simbol ljudskosti, čovječnosti, prijateljstva, dokaz da ljudi mogu naći zajedničku riječ, ma kako se oni zvali.