Prošle sedmice je Najdan Mlađenović osuđen pred Sudom Bosne i Hercegovine na 3,5 godine zatvora. To je prva presuda po Krivičnom zakonu bivše Jugoslavije (KZ SFRJ) pošto je Sud BiH ukinuo ranije presude za ratne zločine koje su izrečene po Krivičnom zakonu BiH (KZ BiH) a ukinute odlukom Ustavnog suda BiH. Pojedini stručnjaci ističu da je došlo do pravne konfuzije - koji zakon primijeniti? Zakon preuzet iz bivše Jugoslavije, kojem sada češće pribjegava Sud BiH, predviđa manje kazne optuženima za genocid nego za zločin protiv čovječnosti, čime se protive porodice žrtava.
Zbog učešća u napadu na civilno bošnjačko stanovništvo u Bratuncu maja 1992. godine, Najdan Mlađenović nepravomoćno je osuđen na 3,5 godine zatvora. Sudsko vijeće Suda BiH utvrdilo je da je Mlađenović uništavao imovinu tako što je grupi vojnika pokazao kuće Bošnjaka koje treba zapaliti, nakon čega su vojnici to učinili, te da je sam izvršio pretres i zapalio jednu kuću. Visinom kazne razočarane su porodice žrtava. Među njima i predsjednica Udruženja "Žene Podrinja“ Šuhra Sinanović.
"Zar može biti da on bude osuđen samo na tri i po godine, a znamo kakva je zlodjela radio 1992. godine? On se treba teretiti za sve one 603 osobe koje su nestale na području opštine Bratunac. Zar je politika ušla u Sud BiH, zar tolike žrtve, sve te grobnice, nisu dokazale da su oni učinili sve te zločine u Bratuncu? Nebitno, ne samo u Bratuncu, nego u čitavoj Bosni i Hercegovini?", kaže Sinanović.
U obrazloženju Sudskog vijeća na presudu Mlađenoviću stoji da nije dokazan zločin protiv čovječnosti, odnosno da su uradili prekvalifikaciju djela što je uobičajena sudska praksa.
"I prije presude iz Strazbourga je doneseno sedam presuda po Krivičnom zakonu bivše SFRJ, s tim da je to bila samo odluka drugostepenog apelacionog vijeća, dakle, ni u jednom slučaju nije donesena u prvostepenom postupku", ističe Mačkić.
Mačkić navodi kako i Krivični zakon bivše Jugoslavije i Krivični zakon BiH definišu ista krivična djela - genocid, zločin protiv civilnog stanovništva, te zločin protiv ratnih zarobljenika, samo je razlika u rasponu visine propisane kazne:
"To je ono što se postavlja kao sporno, jer, ukoliko budete presuđeni po Krivičnom zakonu bivše Jugoslavije za genocid, najveća kazna koja vam se može izreći je 20 godina, dok po Krivičnom zakonu BiH kazna za genocid može biti preko 40 godina. To su te neke pravne dileme. U jednom periodu smo imali u Bosni i Hercegovini više krivičnih zakona po kojima se može procesuirati jedno te isto djelo. To su zakonske neujednačenosti. Vrlo često se odbrana optuženih žalila i tražila da se ne procesuiraju na Sudu BiH nego na entitetskim sudovima, kako bi za isto djelo dobili manju kaznu", tvrdi Mačkić.
Mačkić, takođe, kaže da je potrebno usaglasiti krivične zakone dok se, istovremeno, postavlja pitanje retroaktivne primijene zakona.
"Krivični zakon bivše Jugoslavije važio je u vrijeme počinjenja djela, i samim time, u pravu je određeno da se po tom zakonu i procesuiraju. Onda dolaze drugi pravni argumenti da nema taj zločin protiv čovječnosti koji ima u Krivičnom zakonu BiH, tako da je poprilična pravna konfuzija", konstatuje ona.
"Trebalo bi da sudije Ustavnog suda idu na instruktažu za pojedine situacije za koje kod nas nije utvrđena praksa - kad kažem 'na instruktažu' mislim na instruktažu u Strazbourg, da ne bi došlo do masovnijih iskušenja. Nažalost, nije jedino to problem u praksi naših sudova i Ustavnog suda kada su u pitanju kršenja ljudskih prava. Pojaviće se ti problemi i u drugim slučajevima", zaključuje Vidović.
Zbog učešća u napadu na civilno bošnjačko stanovništvo u Bratuncu maja 1992. godine, Najdan Mlađenović nepravomoćno je osuđen na 3,5 godine zatvora. Sudsko vijeće Suda BiH utvrdilo je da je Mlađenović uništavao imovinu tako što je grupi vojnika pokazao kuće Bošnjaka koje treba zapaliti, nakon čega su vojnici to učinili, te da je sam izvršio pretres i zapalio jednu kuću. Visinom kazne razočarane su porodice žrtava. Među njima i predsjednica Udruženja "Žene Podrinja“ Šuhra Sinanović.
"Zar može biti da on bude osuđen samo na tri i po godine, a znamo kakva je zlodjela radio 1992. godine? On se treba teretiti za sve one 603 osobe koje su nestale na području opštine Bratunac. Zar je politika ušla u Sud BiH, zar tolike žrtve, sve te grobnice, nisu dokazale da su oni učinili sve te zločine u Bratuncu? Nebitno, ne samo u Bratuncu, nego u čitavoj Bosni i Hercegovini?", kaže Sinanović.
U obrazloženju Sudskog vijeća na presudu Mlađenoviću stoji da nije dokazan zločin protiv čovječnosti, odnosno da su uradili prekvalifikaciju djela što je uobičajena sudska praksa.
Evropski sud za ljudska prava
Posmatrajući procese u svjetlu presude "Maktouf i Damjanović“, donesene na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu sredinom prošle godine, uočava se da bh. pravosuđe sada više primijenjuje Krivični zakon bivše Jugoslavije nego ranije, navodi glavna urednica Balkanske istraživačke mreže u BiH, Erna Mačkić:"I prije presude iz Strazbourga je doneseno sedam presuda po Krivičnom zakonu bivše SFRJ, s tim da je to bila samo odluka drugostepenog apelacionog vijeća, dakle, ni u jednom slučaju nije donesena u prvostepenom postupku", ističe Mačkić.
Mačkić navodi kako i Krivični zakon bivše Jugoslavije i Krivični zakon BiH definišu ista krivična djela - genocid, zločin protiv civilnog stanovništva, te zločin protiv ratnih zarobljenika, samo je razlika u rasponu visine propisane kazne:
"To je ono što se postavlja kao sporno, jer, ukoliko budete presuđeni po Krivičnom zakonu bivše Jugoslavije za genocid, najveća kazna koja vam se može izreći je 20 godina, dok po Krivičnom zakonu BiH kazna za genocid može biti preko 40 godina. To su te neke pravne dileme. U jednom periodu smo imali u Bosni i Hercegovini više krivičnih zakona po kojima se može procesuirati jedno te isto djelo. To su zakonske neujednačenosti. Vrlo često se odbrana optuženih žalila i tražila da se ne procesuiraju na Sudu BiH nego na entitetskim sudovima, kako bi za isto djelo dobili manju kaznu", tvrdi Mačkić.
Mačkić, takođe, kaže da je potrebno usaglasiti krivične zakone dok se, istovremeno, postavlja pitanje retroaktivne primijene zakona.
"Krivični zakon bivše Jugoslavije važio je u vrijeme počinjenja djela, i samim time, u pravu je određeno da se po tom zakonu i procesuiraju. Onda dolaze drugi pravni argumenti da nema taj zločin protiv čovječnosti koji ima u Krivičnom zakonu BiH, tako da je poprilična pravna konfuzija", konstatuje ona.
Vasvija Vidović
Rješenje je, smatra advokatica Vasvija Vidović, da Ustavni sud BiH da jasna uputstva zašto je ovaj organ upravo odgovoran u kreiranju sudske prakse kada je riječ o povredama ljudskih prava."Trebalo bi da sudije Ustavnog suda idu na instruktažu za pojedine situacije za koje kod nas nije utvrđena praksa - kad kažem 'na instruktažu' mislim na instruktažu u Strazbourg, da ne bi došlo do masovnijih iskušenja. Nažalost, nije jedino to problem u praksi naših sudova i Ustavnog suda kada su u pitanju kršenja ljudskih prava. Pojaviće se ti problemi i u drugim slučajevima", zaključuje Vidović.