Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju o pravima djeteta još 1993. godine, ali u praksi se malo od toga provodi. Brojni izvještaji i analize domaćih i međunarodnih organizacija, naime, kontinuirano ukazuju na nezadovoljavajuće stanje u pogledu poštivanja osnovnih prava najmlađe populacije. To i ne začuđuje kada se zna da se, osim nekolicine nevladinih organizacija, ovim problemom niko ne bavi. Računajući i nadležne državne službe.
Uprkos ranom ratificiranju Konvencije o pravima djeteta i izražavanju političke volje za implementaciju prava predviđenih Konvencijom, kršenja prava djece u BiH i dalje se nastavljaju povećavati. Prema podacima brojnih NVO koje se bave pravima djece u BiH u prošloj godini je zabilježen porast maloljetničke delikvencije, nasilja nad djecom, njihovog seksualnog iskorištavanja i diskriminacije.
Evidentno je da su prava djece u Bosni i Hercegovini ugrožena, i ta paleta oblasti u kojima se ugrožavaju prava djece je veoma široka, kaže Selma Hukić iz NVO Vesta iz Tuzle:
„Također je potrebno spomenuti da se u BiH oko 80 posto porodica nalazi na rubu egzistencije, da su djeci iz tih porodica ugrožena elementarna prava, pa čak i pravo na život. Prema podacima na osnovu sistematskih pregleda, sve više djece boluje od anemije i rahitisa, to su klasične bolesti siromaštva.“
Prema zakonima svako dijete u BiH ima pravo na obrazovanje, a obaveza države je da obezbijedi besplatno pohađanje osnovne škole, ali se, prema riječima Aleksandre Kukoljac iz nevladine organizacije „Zdravo da ste“ iz Banja Luke, to u praksi ne provodi:
„Postoji problem s obuhvatom djece osnovnim obrazovanjem - osnovno obrazovanje je obavezno - i čak ne postoje neki egzaktni podaci o tome koliko djece nije obuhvaćeno. Podaci do kojih smo mi došli kreću se negdje između jedan i dva posto.“
U BiH se čak ne poštuje ni pravo da dijete od rođenja ima pravo na ime, dodaje Kukoljac:
„Zovu ih djeca duhovi - jer dijete koje nije upisano u matičnu knjigu rođenih za državu ono praktično ne postoji i ono ne može samim tim da ostvari ni svoja osnovna prava. Potpuno je uskraćeno za sve ono što mu država može obezbijediti. Postoje napori da se ta djeca otkriju i da se njihova situacija promijeni. Prošle godine je sa 6.000 taj broj smanjen na 4.000.“
Aleksandra Puhalo, iz Kancelarije ombudsmena BiH, ističe da je u državi zabrinjavajuće i naslje nad djecom, što su pokazala istraživanja rađena posljednjih godina:
„Tri četvrtine anketirane djece, bilo je više od 900 učenika, je reklo da u školama postoji verbalno vršnjačko nasilje, a dvije četvrtine je potvrdilo prisustvo fizičkog nasilja. To je ozbiljna informacija koja obavezuje državu da reaguje.“
Osnovni problem u provođenju prava djece, na što se BiH obavezala ratifikacijom Konvencije, je da na nivou države ne postoji niti jedna institucija koja bi se bavila ovim pitanjem, smatra Hukićeva:
„Mi smo imali vijeće za djecu pri Vijeću ministara BiH koje je bilo krovna institucija za praćenje poštivanja realizacije prava djece i koja, nažalost, ne funkcioniše već dvije godine. Ono je bilo oformljeno 2002., ugašeno je 2007. jer u novom sazivu Vijeća ministara nije formirano. Rad tog vijeća trenutno pokušava da nadomjesti Ministarstvo za ljudska prava BiH, što je s obzirom na inegerncije koje ono ima, zaista nedovoljno. Ono ne stiže jednostavno da se bavi ovom problematikom u onoj mjeri u kojoj je to u ovom trenutku potrebno. Također, nije fomiran odjel za prava djece pri Uredu ombudsmana BiH - u Federaciji nemamo ombudsmana za djecu, dok u RS ga imamo.“
Prema mišljenju Aleksandre Puhalo, bez jačanja svijesti o pravima djece i povećanja brige svih nivoa vlasti ovom problemu situacija u BiH teško da će se popraviti u narednom periodu.
Zbog toga izvještaj o pravima djece koji 2010. godine BiH ima obavezu da uputi Komitetu za prava djece Ujedinjenih nacija teško da će moći dobiti pozitivne ocjene.
Prema podacima brojnih NVO koje se bave pravima djece u BiH u prošloj godini je zabilježen porast maloljetničke delikvencije, nasilja nad djecom, njihovog seksualnog iskorištavanja i diskriminacije.
Evidentno je da su prava djece u Bosni i Hercegovini ugrožena, i ta paleta oblasti u kojima se ugrožavaju prava djece je veoma široka, kaže Selma Hukić iz NVO Vesta iz Tuzle:
„Također je potrebno spomenuti da se u BiH oko 80 posto porodica nalazi na rubu egzistencije, da su djeci iz tih porodica ugrožena elementarna prava, pa čak i pravo na život. Prema podacima na osnovu sistematskih pregleda, sve više djece boluje od anemije i rahitisa, to su klasične bolesti siromaštva.“
Prema zakonima svako dijete u BiH ima pravo na obrazovanje, a obaveza države je da obezbijedi besplatno pohađanje osnovne škole, ali se, prema riječima Aleksandre Kukoljac iz nevladine organizacije „Zdravo da ste“ iz Banja Luke, to u praksi ne provodi:
Postoji problem s obuhvatom djece osnovnim obrazovanjem - osnovno obrazovanje je obavezno - i čak ne postoje neki egzaktni podaci o tome koliko djece nije obuhvaćeno. Podaci do kojih smo mi došli kreću se negdje između jedan i dva posto.
„Postoji problem s obuhvatom djece osnovnim obrazovanjem - osnovno obrazovanje je obavezno - i čak ne postoje neki egzaktni podaci o tome koliko djece nije obuhvaćeno. Podaci do kojih smo mi došli kreću se negdje između jedan i dva posto.“
U BiH se čak ne poštuje ni pravo da dijete od rođenja ima pravo na ime, dodaje Kukoljac:
„Zovu ih djeca duhovi - jer dijete koje nije upisano u matičnu knjigu rođenih za državu ono praktično ne postoji i ono ne može samim tim da ostvari ni svoja osnovna prava. Potpuno je uskraćeno za sve ono što mu država može obezbijediti. Postoje napori da se ta djeca otkriju i da se njihova situacija promijeni. Prošle godine je sa 6.000 taj broj smanjen na 4.000.“
Aleksandra Puhalo, iz Kancelarije ombudsmena BiH, ističe da je u državi zabrinjavajuće i naslje nad djecom, što su pokazala istraživanja rađena posljednjih godina:
Tri četvrtine anketirane djece, bilo je više od 900 učenika, je reklo da u školama postoji verbalno vršnjačko nasilje, a dvije četvrtine je potvrdilo prisustvo fizičkog nasilja.
Osnovni problem u provođenju prava djece, na što se BiH obavezala ratifikacijom Konvencije, je da na nivou države ne postoji niti jedna institucija koja bi se bavila ovim pitanjem, smatra Hukićeva:
„Mi smo imali vijeće za djecu pri Vijeću ministara BiH koje je bilo krovna institucija za praćenje poštivanja realizacije prava djece i koja, nažalost, ne funkcioniše već dvije godine. Ono je bilo oformljeno 2002., ugašeno je 2007. jer u novom sazivu Vijeća ministara nije formirano. Rad tog vijeća trenutno pokušava da nadomjesti Ministarstvo za ljudska prava BiH, što je s obzirom na inegerncije koje ono ima, zaista nedovoljno. Ono ne stiže jednostavno da se bavi ovom problematikom u onoj mjeri u kojoj je to u ovom trenutku potrebno. Također, nije fomiran odjel za prava djece pri Uredu ombudsmana BiH - u Federaciji nemamo ombudsmana za djecu, dok u RS ga imamo.“
Prema mišljenju Aleksandre Puhalo, bez jačanja svijesti o pravima djece i povećanja brige svih nivoa vlasti ovom problemu situacija u BiH teško da će se popraviti u narednom periodu.
Zbog toga izvještaj o pravima djece koji 2010. godine BiH ima obavezu da uputi Komitetu za prava djece Ujedinjenih nacija teško da će moći dobiti pozitivne ocjene.