Veoma mali broj mladih ljudi vratilo se u prijeratna mjesta boravka u BiH, a i oni koji su se vratili bez stalnog su posla i krova nad glavom. Takva situacija bi se uskoro mogla promijeniti nakon što je Vlada Federacije BiH u parlamentarnu proceduru uputila nacrt zakona kojim bi se iz budžeta obezbijedio novac za ostanak povratnika.
Muharem i Suada Kovačević sa osmoro djece su se vratili u selo Kotorsko kod Doboja. Stanuju u neuslovnoj kući Muharemovog brata jer nemaju novca da naprave vlastitu. Žive od 70 eura dječijeg doplatka i od onog što Muharem zaradi radeći na crno:
„Zaposlen nisam. Kad me neko zovne da idem raditi, ja idem da radim. To ti je, što kažu, prebijanje danas. Da li ćeš raditi sutra, prekosutra, ili nećeš. Radiš dva dana, deset ne radiš.“
„Kad suprug negdje radi, nekako se krpimo. Ali teško, jedva.“
U selo nadomak Srebrenice vratili su se i Almir i Dušica Salihović. I oni su bez posla, a kuću im je napravila jedna njemačka nevladina organizacija:
„Imamo tri kozice. To smo dobili isto od donatora.“
Bosanskohercegovačke vlasti nemaju precizne podatke koliko se mladih ljudi vratilo u prijeratna mjesta boravka. Neke procjene govore da se radi o oko stotinjak porodica u Republiku Srpsku i nešto manje u Federaciju BiH. Najveći broj njih je bez stalnog posla i krova nad glavom.
To je bio povod da Vlada Federacije BiH u parlamentarnu proceduru pošalje nacrt zakona kojim bi se iz budžeta obezbijedio novac za njihov ostanak u selima i gradovima u kojima su živjeli do 1992.
„Na ovaj način mi nećemo opteretiti budžet nekim posebno novim izdacima, nego u okviru postojećih sredstava koja se transferiraju svake godine i koje federalna Vlada izdvaja za rekonstrukciju i povratak“, kaže pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica Sulejman Alijagić.
Edin Mušić, bivši ministar za izbjegla i raseljena lica, kaže kako se najviše mladih ljudi vratilo na području opština Doboj, Teslić, Brčko, Prijedor, Jajce, Čapljina i Stolac. Navodi da nije dovoljna činjenica da su se vratili, već da treba iznaći sredstva za njihov ostanak. Na naše pitanje zbog čega vlasti do sada nisu razmišljale o tome da se u budžetima obezbijedi novac za mlade povratnike, Mušić odgovara:
„Promjena karaktera našeg društvenog sistema je ostavila najsnažniji odraz na ljude koji su u povratničkom statusu. Pitanja socijalnog, zdravstvenog, obrazovnog, itd. - ti sistemi su uređeni.“
Želje za povratkom ne manjka
Koliko su uređeni sistemi koje pominje Mušić demantuju povratnici u okolinu Vlasenice. Njihova djeca i po nekoliko kilometara idu pješice do škole, jer im nije obezbijeđen prevoz. O tome roditelji kažu:
„Prevoz 48 maraka da plaća jedan roditelj za jedno dijete. Znači, troje djece puta tri. Odakle? Nema niko ni plate, ni penzije.“
„I misli kad će doći, da li će ga neko udariti. Kako ću ja platiti ako niko ne radi od nas, ako su svi nezaposleni.“
Veliki broj mladih ljudi koji su se vratili u prijeratna mjesta boravka, ali zbog toga što nisu imali posao, nije im bila obnovljena kuća, a njihova djeca nisu imala prevoz do škole, napustili su prijeratna mjesta boravka.
Tome je u velikoj mjeri doprinijela i politika koja se vodila godinama poslije rata, u kojoj su novac za povratak u najvećoj mjeri obezbjeđivale strane humanitarne organizacije, a ne bh. vlast.
To potvrđuje i Slavica Josipović, predsjednica Odbora za izbjegle i raseljene osobe u Parlamentu Federacije BiH.
„Na kraju, sve je do politike i do političara. Želja za povratkom i dalje postoji i svi, i politički predstavnici svih naroda i međunarodna zajednica, trebamo učiniti da se bar onim ljudima koji su se vratili omogući održiv povratak i zapopšljavanje, a i onima koji se žele vratiti da se vrate“, kaže Slavica Josipović.
„Po dejtonskom ustavu dobrovoljnost ljudi za povratak se nije iskazala u prvom planu nego jednostavno politički faktor - i ljudi su zaista služili kao biračka mašina. Mi smo završili popis povratnika i 727.000 smo zatekli u svojim kućama. Nažalost, mnogi od njih se nisu prijavili u lokalne zajednice u koje su se vratili, mada žive tu po šest, sedam godina, iz razloga što im ostali faktori u održivom povratku nisu išli na ruku, od zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja“, navodi Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za povratak BiH.
Kakvu će politiku, kada je riječ o povratku, voditi vlasti na svim nivoima u narednom periodu teško je prognozirati. No, oni koji su se vratili imaju volju i želju da ostanu, ali im je potrebna finansijska pomoć države. O tome Muharem i Suada Kovačević kažu:
„Da mi se do zime napravi kuća, da se pokrije, da se ja uselim u nju - jer imao bih sve u njoj, nekakvu zaštitu.“
„Uh, šta bi mi značila - sve u životu.“
„U novoj kući volio bih da imam sobu plave boje.“
„Voljela bih da ja, braća i sestre imamo puno prostora da možemo učiti.“
Muharem i Suada Kovačević sa osmoro djece su se vratili u selo Kotorsko kod Doboja. Stanuju u neuslovnoj kući Muharemovog brata jer nemaju novca da naprave vlastitu. Žive od 70 eura dječijeg doplatka i od onog što Muharem zaradi radeći na crno:
„Zaposlen nisam. Kad me neko zovne da idem raditi, ja idem da radim. To ti je, što kažu, prebijanje danas. Da li ćeš raditi sutra, prekosutra, ili nećeš. Radiš dva dana, deset ne radiš.“
„Kad suprug negdje radi, nekako se krpimo. Ali teško, jedva.“
U selo nadomak Srebrenice vratili su se i Almir i Dušica Salihović. I oni su bez posla, a kuću im je napravila jedna njemačka nevladina organizacija:
Almir i Dušica Salihović
„Ne radim nigdje. Samo kao sezonski radnik radim ljeti.“„Imamo tri kozice. To smo dobili isto od donatora.“
Bosanskohercegovačke vlasti nemaju precizne podatke koliko se mladih ljudi vratilo u prijeratna mjesta boravka. Neke procjene govore da se radi o oko stotinjak porodica u Republiku Srpsku i nešto manje u Federaciju BiH. Najveći broj njih je bez stalnog posla i krova nad glavom.
To je bio povod da Vlada Federacije BiH u parlamentarnu proceduru pošalje nacrt zakona kojim bi se iz budžeta obezbijedio novac za njihov ostanak u selima i gradovima u kojima su živjeli do 1992.
„Na ovaj način mi nećemo opteretiti budžet nekim posebno novim izdacima, nego u okviru postojećih sredstava koja se transferiraju svake godine i koje federalna Vlada izdvaja za rekonstrukciju i povratak“, kaže pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica Sulejman Alijagić.
Edin Mušić, bivši ministar za izbjegla i raseljena lica, kaže kako se najviše mladih ljudi vratilo na području opština Doboj, Teslić, Brčko, Prijedor, Jajce, Čapljina i Stolac. Navodi da nije dovoljna činjenica da su se vratili, već da treba iznaći sredstva za njihov ostanak. Na naše pitanje zbog čega vlasti do sada nisu razmišljale o tome da se u budžetima obezbijedi novac za mlade povratnike, Mušić odgovara:
„Promjena karaktera našeg društvenog sistema je ostavila najsnažniji odraz na ljude koji su u povratničkom statusu. Pitanja socijalnog, zdravstvenog, obrazovnog, itd. - ti sistemi su uređeni.“
Želje za povratkom ne manjka
Koliko su uređeni sistemi koje pominje Mušić demantuju povratnici u okolinu Vlasenice. Njihova djeca i po nekoliko kilometara idu pješice do škole, jer im nije obezbijeđen prevoz. O tome roditelji kažu:
„Prevoz 48 maraka da plaća jedan roditelj za jedno dijete. Znači, troje djece puta tri. Odakle? Nema niko ni plate, ni penzije.“
„I misli kad će doći, da li će ga neko udariti. Kako ću ja platiti ako niko ne radi od nas, ako su svi nezaposleni.“
Veliki broj mladih ljudi koji su se vratili u prijeratna mjesta boravka, ali zbog toga što nisu imali posao, nije im bila obnovljena kuća, a njihova djeca nisu imala prevoz do škole, napustili su prijeratna mjesta boravka.
Ljudi su služili kao biračka mašina, a povratak nije bio u prvom planu, tvrdi Mirhunisa Zukić.
To potvrđuje i Slavica Josipović, predsjednica Odbora za izbjegle i raseljene osobe u Parlamentu Federacije BiH.
„Na kraju, sve je do politike i do političara. Želja za povratkom i dalje postoji i svi, i politički predstavnici svih naroda i međunarodna zajednica, trebamo učiniti da se bar onim ljudima koji su se vratili omogući održiv povratak i zapopšljavanje, a i onima koji se žele vratiti da se vrate“, kaže Slavica Josipović.
„Po dejtonskom ustavu dobrovoljnost ljudi za povratak se nije iskazala u prvom planu nego jednostavno politički faktor - i ljudi su zaista služili kao biračka mašina. Mi smo završili popis povratnika i 727.000 smo zatekli u svojim kućama. Nažalost, mnogi od njih se nisu prijavili u lokalne zajednice u koje su se vratili, mada žive tu po šest, sedam godina, iz razloga što im ostali faktori u održivom povratku nisu išli na ruku, od zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja“, navodi Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za povratak BiH.
Kakvu će politiku, kada je riječ o povratku, voditi vlasti na svim nivoima u narednom periodu teško je prognozirati. No, oni koji su se vratili imaju volju i želju da ostanu, ali im je potrebna finansijska pomoć države. O tome Muharem i Suada Kovačević kažu:
„Da mi se do zime napravi kuća, da se pokrije, da se ja uselim u nju - jer imao bih sve u njoj, nekakvu zaštitu.“
„Uh, šta bi mi značila - sve u životu.“
„U novoj kući volio bih da imam sobu plave boje.“
„Voljela bih da ja, braća i sestre imamo puno prostora da možemo učiti.“