Evo kako je prije dvije i po godine tekao razgovor s Fatimom i Samirom Ćulum.
Fatima: ""Ja sam iz Lišnje kod Prnjavora. Došlo je 12 autobusa 1995. godine - i ja, i moj brat i puno nas, krenuli smo u nepoznato. Evo, već 12 godina sam ovdje. Obolila sam i liječila se, jedva sam živa ostala. Uvijek tegobe. Imam alternativni smještaj u podrumu. Vlaga je velika. Nema ni kupatila, ni umivaonika, nikakvih uslova. Perem veš u banjici, snalazim se kao u stara doba. Kćerka je nezaposlena. Živimo od niskog primanja. Nekada smo dobijali paket, ali sada nema ni to. Plaćam 100 maraka za smještaj. Opština mi je plaćala smještaj godinu dana, pa je onda prestala. Išla sam u opštinu da zamolim da mi nastave plaćati. Dvije i pol godine sam plaćala za smještaj od malog primanja, od 120 maraka penzije. Onda je iz Sarajeva bila ovdje komisija i pozvali su nas na sjednicu. Ta komisija je odlučila da mi opet uvedu plaćanje i oko godinu dana ponovo plaćaju, ali će plaćati do 11. mjeseca. Ne znam više šta ću."
RSE: U kakvom vam je stanju kuća u Lišnji?
Fatima: "Kuća je razrušena do temelja. Neki su se počeli vraćati davno, čim su počele donacije i pare za popravku kuća. Dva puta sam bila na spisku. Kada smo otišli da vidimo kako to izgleda - nigdje kuće, sve devastirano. Do temelja su razrušene i moja i sestrina kuća. Ponovo sam se vratila u Bugojno.
Obasjalo nas je drago sunce. Pravo nas je obasjalo. Uselile smo se u junu mjesecu. Kuća je fina, dobar je osjećaj,...
Tamo nisam mogla naći stan. Ko je imao nekog svog, primio ga je. Ko je imao para, plaćao je, a ja nisam mogla bolesna tamo, nisam imala gdje. Od tada iz Bugojna ganjam za kuću. Imam toliko potvrda da mogu jednu veliku kesu punu napuniti. Na sve sam se javljala i ganjala, ali još nisam donacije dobila. Jedva je komisija izašla da vidi stanje. Opet čekam. I dan danas čekam. Davali su donacije kome su htjeli. Oni koji su otišli na Zapad su potplaćivali. Ja nisam mogla. Treba imati para. Ministar mi je dao potvrdu da idemo tamo i da mi se da donacija."
Fatimina kćerka Samira priča o odlascima u Prnjavor: "Odem tamo, hodamo po kancelarijama gdje bi nam mogli pomoći. ostanemo po dva-tri dana, plaćam prenoćište. Odem i samo se nasekiram. Vidim onu ruševinu. Kada upitam za donaciju, kažu mi: „Pošalji pismo u Sarajevo.“ Ja pošaljem pismo u Sarajevo, pa oni meni, pa ja njima. Šutaju nas ko loptu. Ko je bio na Zapadu i ko je potplatio, ko je imao čitavu kuću, dobio je donaciju. Dođu kao turisti, budu koliko hoće, šepure se i opet odu na Zapad. To nisu kuće, to su dvorovi. Iznerviram se, razbolim se, ništa drugo. Znam da će oni napustiti sve ovdje i vratiti se u razne zemlje gdje sada žive, radi penzije. Ali, živi se nekako. Borimo se. Ne može se glavom kroz zid. Mora se živjeti."
Ove zime, Fatimu i njenu kćerku Samiru, opet na osnovu pisma koje su nam uputile, pronašli smo na njihovoj matičnoj adresi - Lišnja kod Prnjavora, u obnovljenoj kući. Radost je tolika da i jedna i druga teško pronalaze riječi. Majka Fatima:
„Obasjalo nas je drago sunce. Pravo nas je obasjalo. Uselile smo se u junu mjesecu. Kuća je fina, dobar je osjećaj, kao da se čovjek ponovo rodi kad dođe na svoje. Ne može doći k sebi da je tu došao nakon toliko godina. Zatekli smo i starih komšija koji su se vratili prije pet-šest godina.“
Kćerka Samira o novoj kući i novom životu nam kaže:
„Kuća je fina. Dva mjeseca smo bile bez struje. Stvari sam dobila od rođaka, na poklon. Neki polovni namještaj, ali izgledaju kao nove stvari. Čim smo došle, posijale smo baštu. Ovdje je bilo sve zapušteno, zaraslo. Ja sam to očistila, muški, što kažu, sve sredila, pa smo posijale. Dok mama nije počela dobijati penziju, živjele smo od toga što smo sijale. Uglavnom, dobro je uspjelo. Stalno vas spominjem, i prijateljima koji rade u prnjavorskoj Opštini, Vašu redakciju jer ste nam pomogli. Što se tiče Opštine – fino nas je primila. Samo, a to sam rekla i u Opštini, ima puno ljudi koji nam zavide na uspjehu. To je žalosno, jer još smo bez vode, evo mučimo se, nosimo odozdo vodu. Ova vodu što su iskopali, još nije za piće, nije ispitana. Ima jedan izvor, ali je privatni i nema viška. Dođe komunalni policajac i naredi im da puštaju vodu da imamo šta piti, ali je rijetko puste.“
RSE: Kako je biti ponovo u svom domu?
Samira: "Nemam riječi da opišem , toliko je lijepo. Ali, i neobično. Ništa više nije kao što je bilo. Omladina se razišla, ostali većinom stari. Razišlo se sve po inostranstvu. U Švedsku, Ameriku. Teško se naviknuti. Nema prijatelja ovdje, navikla sam na one u Federaciji. Malo je rodbine ostalo, poneki rođak. Neobično je, ali, eto, navikavam se. Stekla sam neke nove prijatelje iz Prnjavora, pa dođu."
RSE: Kakav je bio rastanak s prijateljima u Bugojnu?
Samira: "Rekla sam da ću ići, a nekima nisam mogla, jer bih ih rastužila. Poslije sam im se javila. Ovdje sam se s mojim mukama zabavila, nisam gore išla, a trebala sam. Fino ljudski da se pozdravim. Mama je išla gore, u Opštinu, ali ja sam ovdje imala puno posla i obaveza kad sam došla, tako da sam se samo o sebi zabavila."
Fatima kaže da su konačno prestale muke putovanja od Bugojna do Lišnje i obratno, što su često radile dok se kuća obnavljala:
„Dođemo ovamo, nismo imale gdje prenoćiti, a autobusa nismo imale da se vratimo nazad. Par puta smo išle preko Zenice, pa ostanemo tamo do neka doba u noći, dok se ne prebacimo do Bugojna. Ovdje je bilo samo malterisano, pa smo morale dolaziti da se suši, da ne bi malter pootpadao. Bez struje smo bile, pri svijećama, sušile ovo. Čekamo vodu da se priključi. I zdravstveno moramo ovdje prebaciti. Obećali su da će nam uraditi vodu. U Lišnjoj su nam tražili dvije hiljade maraka za vodu. Ja nisam imala odakle platiti, ali su rekli da ću ja možda nešto malo platiti, možda ništa, da će Opština priključiti.“
RSE: Je li vam žao Bugojna?
Fatima: "Ma nije mi žao. Ja sam jedva čekala da dođem na svoje, nije to mala stvar. Tamo sam od stana do stana išla. Znaš kako je – nisam nigdje dospjela u izbjeglištvu, ni kad se plaća. A bile smo četrnaest godina tamo. Ja sam mislila odatle negdje krenuti, kao što su i ostali. Mislila kćerki u Hrvatskoj, ali oni su imali roditelje, imali goste, pa nas nisu htjeli primiti i tako smo ostali u Bugojnu i nikuda nismo izašli. Ovdje smo posijale malo bašte, može nam biti za prehranu. I da ne pričam više, samo želim ponoviti : sunce nas je ogrijalo."
Nezaposlenost - veći problem povratka
Još će nekoliko porodica uskoro osjetiti radost povratka, odnosno alternativni smještaj zamijeniti vlastitim domom.
Pripremio Kadir Plećan
U okviru projekta kojeg implementira Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, u saradnji sa Opštinom Olovo, dvanaest porodica - iz Sokoca, Bratunca, Vlasenice i Zvornika u RS – stiglo je na potpisivanje ugovora o povratku na svoje prijeratne adrese nakon skoro deceniju izbivanja sa područja opštine Olovo. Alternativni smještaj zamijeniće vlastitim domom, pa ne čude emocije i radost zbog ovog događaja.
„Ja se zovem Krajišnik Mileva. Živim u kampu pod Romanijom. Izašla sam iz svoje kuće 30. maja 1992. godine. Sad mi je ovo veliki događaj – da se vratim ponovo u svoju kuću. U jednoj baraci - nakon svog imanja i kuće – to je mnogo teško, ali se izdržalo. Jest' psiha proganjala, ali, šta ću nego izdržati. A i djeca su mi se razišla. Ostala sam sama.“
Svetozar Mirković nam kaže:
„U Bratuncu živim. Plaćam kiriju. Potucam se. Ovaj kaže: „Hoću da prepravljam, seli se“, onaj: „Pomiči se 'vamo, pomiči se tamo“. Hvala bogu, ako dođe do toga da se nešto napravi, da imam svoje, pa kad dođem da nisam nikome na vratu.“
„Ja sam Milenko Vulinović, iz sela Prgoševo kod Olova, trenutno nastanjen u Zvorniku. Roditelji su mi nastanjeni na Sokocu, u kampu. Proteklo je puno godina, ali ipak, zavičaj je zavičaj. Povratak je neminovan. Ipak predstavlja zadovoljstvo živjeti na svom.“
Ovaj projekat koji se finansira sredstvima Svjetske banke, odnosno kreditnog zaduženja BiH, biće realizovan u tri faze. Načelnik Opštine Olovo, Alija Hadžiabdić:
„Prva faza je izgradnja kuća po sistemu „ključ u ruke“. Druga faza, po završenoj izgradnji kuća, podrazumijeva izgradnju infrastrukture – priključak struje, vode, i eventualni gradnja putne infrastrukture. Po useljenju i potvrđenom povratku, pristupa se realizaciji treće faze, a to podrazumijeva održivi povratak.“
Upravo projekti iz oblasti održivosti ključni su za tzv. manjinski povratak. Milenko kaže: „Mnogi bi se Srbi vratili, ali je problem u tome što nema posla, nemaju ljudi od čega da žive. To je jedini problem. Ostalo nije.“
Za uspješan početak i implementaciju ovog projekta od velike je važnosti bila dobra saradnja Federalnog ministarstva za raseljena lica i izbjeglice, nadležnog ministarstva u Republici Srpskoj i Opštine Olovo.
Povratak podrazumjeva kompletnu infrastrukturu
O obnovi i povratku u 2009. i o planovima za 2010. godinu govori ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Safet Halilović:
„2008. i 2009. godine uspjeli smo da, za razliku od ranijih godina, kada je za povratak izdvajano svega jedan do dva miliona maraka, imamo na raspolaganju 35 miliona KM iz državnog budžeta. Uz udruživanje sredstava sa entitetima i nekim drugim institucijama, mi smo uspjeli za ove namjene da osiguramo gotovo 50 miliona maraka. Time je u 2009. godini obnovljena 191 povratnička kuća u devet opština i Brčko Distriktu, u pet opština je obnovljeno 19 zgrada zajedničkog stanovanja sa 311 korisnika stambenih jedinica u tim zgradama. Samo za ovu stavku Ministarstvo je izdvojilo šest miliona maraka. U ovoj godini za rekonstrukciju individualnih stambenih jedinica usmjerili smo ukupno oko 20 miliona KM, četiri miliona za zgrade zajedničkog stanovanja, oko osam miliona KM za održivost povratka, pet i po miliona maraka za elektrifikaciju i nadamo se da ćemo pitanje preostalih 2000 kuća koje nisu priključene na niskonaponsku mrežu u potpunosti riješiti. Za kolektivne centre osigurano je četiri miliona KM – za njihovo raspuštanje i zbrinjavanje tih ljudi, jer se često radi o starijim i nemoćnim, što traži poseban tretman.
U cjelini, mogu da kažem, da je većina od tih sredstava realizirana, o čemu govori broj završenih kuća i stanova, a jedan dio je u fazi realizacije. Krivnja zašto nije sve realizirano do kraja godine je na sporosti procedura i više stupnjeva realizacije. To je tako zakonom riješeno da ne bi došlo do zloupotrebe sredstava, za razliku od perioda nakon rata kada je međunarodna zajednica direktno sama ulagala u ove namjene do 2000. godine, kada je učinila jako puno, što se u javnosti manje zna. Na primjer, od 450.000 oštećenih ili uništenih stambenih jedinica, uz pomoć međunarodne zajednice obnovljeno je do sada 325.000. To su ogromna materijalna sredstva, to su milijarde maraka. Obnovljena je infrastruktura, škole, bolnice. To kao da se gubi iz vida kada se govori o ovom procesu. Međutim, od 2000. godine mi smo u vezi ovih teških pitanja prepušteni sami sebi. Nažalost, mi još uvijek imamo oko 47 hiljada porodica koje su se prijavile za povratak. To je oko 150.000 osoba. To je ogroman posao i za to trebaju i velika sredstva, a mi smo prepušteni sami sebi. No, posljednje dvije godine i ovu, 2010., mi smo iznova uspjeli da se izborimo da se izdvoje značajnija materijalna sredstva – do pedesetak miliona maraka ukupno, sa čim se, sa udruživanjem, može mnogo toga više uraditi. Nadam se da ćemo završiti proces zatvaranja kolektivnih centara, gdje još uvijek ima oko šest hiljada osoba, da ćemo u potpunosti završiti elektrifikaciju i da ćemo omogućiti povratak za više hiljada osoba.
No, povratak nije samo vratiti čovjeka tamo gdje je živio '91. godine, nego mu i napraviti i minimalnu stambenu jedinicu, ali omogućiti i održivost povratka, napraviti mu infrastrukturu, brinuti se o njegovim zdravstvenim i socijalnim problemima, školovanje djece, zapošljavanje – sve to spada u održivost povratka. Da bismo ta pitanja rješavali cjelovito, prije dvije godine inicirali smo izradu Revidirane strategije povratka, koja će sva ta pitanja na jedan cjelovit način sagledati i ponuditi rješenja. Ta Strategija podrazumijevala bi i harmonizaciju zakona na entitetima i rješavanje pitanja - i povratka, i onih koji ne žele da se vrate i pitanje tzv. nadoknade štete.
U prvom pokušaju, kada smo, poslije više od godinu dana rada sa ekspertima, sa preko 50 institucija iz oba entiteta, svih razina, sa međunarodnim organizacijama, ovu Strategiju završili, taj dokument je prošao Vijeće ministara, prošao je Predstavnički dom Parlamenta BiH, ali je, nažalost, na Domu naroda zaustavljen iz razloga, kako je rečeno, da nisu ova pitanja jednako tretirana, da nije ovaj problem nadoknade štete na odgovarajući način obrađen.“