Tokom ratnih godina, svoje domove u BiH je napustilo dva miliona i 200.000 ljudi. Vratila se polovina od tog broja. Još uvijek ih je najviše u svijetu, u preko 100 zemalja. Koliko je raseljenih, odnosno onih koji se nalaze na području BiH, ne zna se pouzdano.
Podatak kojim se koriste i domaće i međunarodne organizacije je da oko 50.000 porodica ili 150.000 osoba čeka da se država pobrine za obnovu njihovih kuća. Za to bi trebalo 500 miliona eura, pa se BiH planira kreditno zadužiti, kako bi osigurala novac.
Želje su iste onih koji još čekaju krov nad glavom:
„Kada sam napustio svoje imanje, meni je u mojoj duši ostalo da se vratim. To sam ja uporno godinama tražio. Jednostavno, mogu da kažem da su me varali. Razne „cake“ su radili, ali ja sam potpisao „hoću da se vratim“ i to mi je želja u duši, ne mogu odustat' nikada.“
Mnogi su se vratili, iako danas žive u barakama, vlažnim podrumima, bez prozora, s vratima kroz koja puše vjetar .. ali radosti nigdje kraja:
„Bili smo svukud. Tuđina – tuga golema. U svojem je najbolje. Ovdje sam provela i bračne, i medene, i slatke i svakakve dane. Ovo je moje najmilije mjesto.“
Sve preostale dileme vezane za povratak trebao je riješiti dokument „Revidirana strategija za provedbu aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma.“ Plan je da se povratak završi do 2014. godine. Podržan je u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, dok je odbijen u Domu naroda.
ZAHTJEVI ZA PRAVIČNU NADOKNADU
Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Safet Halilović:
„Takva revidirana strategija vjerno odražava ono što sadrži Aneks VII Dejtonskog sporazuma. Aneks VII govori o tome da je obaveza države da se svim građanima koji su pomjereni i protjerani na različite načine iz svojih domova omogući povratak i da je država dužna da osigura uslove za to. To znači i finansijska sredstva. Uz to, Aneks VII također spominje mogućnost da građani koji žele, da ostanu – to je njihovo pravo, ali ne više od toga. Postoji i jedna odredba unutar Aneksa VII koja kaže da one osobe koji nisu u prilici da im se vrati imovina jer je uništena, prije svega stanovi, imaju pravo na nadoknadu.“
Udruženja iz RS traže da se u Strategiji precizno odredi obaveza isplate tzv. pravične nadoknade za uništenu imovinu. Predsjednik Saveza udruženja, Veljko Stevanović:
„Poznato je da smo mi pokrenuli jednu peticiju oko osnivanja fonda za pravičnu nadoknadu, što znači da mi nemamo ništa protiv onih građana BiH koji se istinski žele vratiti u ranija mjesta življenja, ali država BiH i oba entiteta bi trebali da maksimalno stanu u zaštitu tih povratnika, znači, ne samo čovjeka vratiti, napraviti mu kuću i ostaviti ga na cjedilu. Znači – tim ljudima maksimalno, a treba ispoštovati, jer je to i zakonom i Dejtonskim sporazumom regulisano da oni ljudi koji ne žele da se vrate u ranija mjesta življenja, što je garantovano Aneksom VII, pomognu osnivanjem fonda o pravičnoj nadoknadi. Zašto neko bježi od osnivanja tog fonda? Upravo iz tih razloga mi smo pokrenuli ovu peticiju.“
Povratak je ipak velika pobjeda, kaže Fadil Banjanović, predvodnik povratka u BiH i delegat Vijeća naroda u Skupštini RS. On upozorava i na brojne nepravilnosti:
Fadil Banjanović: Jedan član komisije sebi dodijeli traktor, bratu frezu, majci kravu,
„Danas imamo da jedan član komisije sebi dodijeli traktor, bratu frezu, majci kravu, svojoj ženi štalu, tako da jedna porodica dobije stotinjak hiljada maraka, dok više stotina građana ne može da primiriše, ne može da konkuriše. Lično smatram da monitoring državnog Ministarstva i kontrola na lokalnom nivou mora biti maksimalna. Ja nisam protiv da i član komisije dobije nešto, ali ne mora on zadovoljiti svoje unuče. U ovom procesu povratka jedan veliki broj ljudi se aktivno bogati, pljačka, dok drugi ljudi ne mogu ni na škrge da dišu.“
Strategija za provedbu Aneksa VII mogla bi uticati da se nepravilnosti spriječe, a birokratska procedura za obnovu kuća skrati, kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH:
„Zato je vrlo bitno da Dom naroda prihvati i shvati da je Revidirana strategija zaista izlaz iz svega ovoga i da se suštinski riješi na jedan sistematičan način, u određenim fazama, u svakoj opštini, kada je u pitanju samo rekonstrukcija kuća. Mislim da je to jako važno, međutim, mi znamo da je uvijek politika tu – posebno što će doći izbori – i mislimo da će doći do pometnje, jer se događa da se u ime onih ljudi koji izraze želju za povratkom govori sasvim nešto drugo i određuje se politika prema njima.“
Najporazniji podaci o Aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma su: Oko 3.000 ljudi još uvijek živi bez električne energije, a 7.500 je u kolektivnim i alternativnim centrima. Samo jedan posto povratnika je zaposlen.
U velikom broju obnovljenih kuća danas niko ne stanuje. Oni koji žele da se vrate, nisu stigli na spiskove brojnih organa - od opštinskih do državnih, koji se tim poslom bave. Pa ipak, svi ljudi bez doma imaju istu želju:
„U tuđoj kući – ne osjećaš svoj prag.“
Podatak kojim se koriste i domaće i međunarodne organizacije je da oko 50.000 porodica ili 150.000 osoba čeka da se država pobrine za obnovu njihovih kuća. Za to bi trebalo 500 miliona eura, pa se BiH planira kreditno zadužiti, kako bi osigurala novac.
Želje su iste onih koji još čekaju krov nad glavom:
„Kada sam napustio svoje imanje, meni je u mojoj duši ostalo da se vratim. To sam ja uporno godinama tražio. Jednostavno, mogu da kažem da su me varali. Razne „cake“ su radili, ali ja sam potpisao „hoću da se vratim“ i to mi je želja u duši, ne mogu odustat' nikada.“
Mnogi su se vratili, iako danas žive u barakama, vlažnim podrumima, bez prozora, s vratima kroz koja puše vjetar .. ali radosti nigdje kraja:
„Bili smo svukud. Tuđina – tuga golema. U svojem je najbolje. Ovdje sam provela i bračne, i medene, i slatke i svakakve dane. Ovo je moje najmilije mjesto.“
Sve preostale dileme vezane za povratak trebao je riješiti dokument „Revidirana strategija za provedbu aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma.“ Plan je da se povratak završi do 2014. godine. Podržan je u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, dok je odbijen u Domu naroda.
ZAHTJEVI ZA PRAVIČNU NADOKNADU
Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Safet Halilović:
Safet Halilović: odredba unutar Aneksa VII kaže da one osobe koji nisu u prilici da im se vrati imovina jer je uništena, prije svega stanovi, imaju pravo na nadoknadu. (Foto: Midhat Poturović)
Udruženja iz RS traže da se u Strategiji precizno odredi obaveza isplate tzv. pravične nadoknade za uništenu imovinu. Predsjednik Saveza udruženja, Veljko Stevanović:
„Poznato je da smo mi pokrenuli jednu peticiju oko osnivanja fonda za pravičnu nadoknadu, što znači da mi nemamo ništa protiv onih građana BiH koji se istinski žele vratiti u ranija mjesta življenja, ali država BiH i oba entiteta bi trebali da maksimalno stanu u zaštitu tih povratnika, znači, ne samo čovjeka vratiti, napraviti mu kuću i ostaviti ga na cjedilu. Znači – tim ljudima maksimalno, a treba ispoštovati, jer je to i zakonom i Dejtonskim sporazumom regulisano da oni ljudi koji ne žele da se vrate u ranija mjesta življenja, što je garantovano Aneksom VII, pomognu osnivanjem fonda o pravičnoj nadoknadi. Zašto neko bježi od osnivanja tog fonda? Upravo iz tih razloga mi smo pokrenuli ovu peticiju.“
Povratak je ipak velika pobjeda, kaže Fadil Banjanović, predvodnik povratka u BiH i delegat Vijeća naroda u Skupštini RS. On upozorava i na brojne nepravilnosti:
Fadil Banjanović: Jedan član komisije sebi dodijeli traktor, bratu frezu, majci kravu,
svojoj ženi štalu, tako da jedna porodica
dobije stotinjak hiljada maraka, dok više stotina građana ne može da primiriše, ne
može da konkuriše.
Strategija za provedbu Aneksa VII mogla bi uticati da se nepravilnosti spriječe, a birokratska procedura za obnovu kuća skrati, kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH:
„Zato je vrlo bitno da Dom naroda prihvati i shvati da je Revidirana strategija zaista izlaz iz svega ovoga i da se suštinski riješi na jedan sistematičan način, u određenim fazama, u svakoj opštini, kada je u pitanju samo rekonstrukcija kuća. Mislim da je to jako važno, međutim, mi znamo da je uvijek politika tu – posebno što će doći izbori – i mislimo da će doći do pometnje, jer se događa da se u ime onih ljudi koji izraze želju za povratkom govori sasvim nešto drugo i određuje se politika prema njima.“
Najporazniji podaci o Aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma su: Oko 3.000 ljudi još uvijek živi bez električne energije, a 7.500 je u kolektivnim i alternativnim centrima. Samo jedan posto povratnika je zaposlen.
U velikom broju obnovljenih kuća danas niko ne stanuje. Oni koji žele da se vrate, nisu stigli na spiskove brojnih organa - od opštinskih do državnih, koji se tim poslom bave. Pa ipak, svi ljudi bez doma imaju istu želju: