Piše: Hanry Porter (Observer), priredila: Mirjana Rakela
Stvari ponekad krenu dobro. Hapšenje Ratka Mladića, iako se na njega predugo čekalo i kako mnogi cinično primjećuju podudarilo se s aspiricijom Srbije za kandidatskim statusom u EU, u konačnici je dobro došlo.
Bolje tako, nego da smo svjedočili mrtvom tijelu čovjeka koji je zapovjedio najveće masovno ubojstvo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. On će se konačno suočiti s odgovornošću za ono što je uradio građanima Sarajeva i Srebrenice koji su nevjerojatno mnogo propatili.
Da li pravda može biti dostignuta nakon takvih stvari, drugo je pitanje. No, Mladićevo izručenje Haškom biti će civilizacijsko dostignuće.
Uostalom, kao i to što je John Demjanjuk prije dva tjedna osuđen za zločine počinjene prije 58 godina kada je otpremao Židove u plinske komore u Sobiboru.
Masakar gotovo osam i pol tisuća muslimana Srebrenice možda bi do prošloga tjedna mogao biti zaboravljen. No, posljedjice onoga što se događalo između 10., i 13. jula 1995. i danas su vrlo žive.
Masakar u srcu Evrope
Bosna je zapravo bila zemlja za novinare – nije bilo ograničenja, nije bilo određenih borbenih linija, a tokom više od dvije i pol godine neprijateljstava između Srba, Bošnjaka i Hrvata, nastali su priče pune nevjerojatne okrutnosti, ali i ljudske topline.
Među mnogim hrabrim djelima, je i onaj novinara Davida Rhodea, koji je tada radio za Christian Science Monitor, a danas je novinar New York Times.
Mjesec dana nakon ubojstava u Srebrenici, unajmio je automobil, otputovao u zaleđe grada, i vidio rupe od metaka na zidovima kuća, otkrio je masovne grobnice.
Kasnije je na srpskom teritoriju bio uhapšen pošto je pronašao još četiri masovne grobnice.
Ne tvrdim da bi Mladićevi zločini ostali sakriveni da nije bilo Rhodeovog izvještavanja – bilo je ranijih presretanja radio veza, satelitskih snimki koje su naznačavale što se dogodilo, no on je bio taj koji je napisao da osam i pol tisuća ljudi nije izašlo iz šume i nije stiglo u Tuzlu, kako su to tvrdili bosanski Srbi.
Maskar se zapravo dogodio ne tako davno, i ljudi se i danas mogu sjetiti što su radili taj tjedan prije 16 godina - a sve se to zbilo na danjem svjetlu i u srcu Evrope.
Ono što je još strašnije je da UN o tome nije imao pojma, pa ni danas UN-ovi dužnosnici nisu spremni to istražiti, iako im je zadaća bila štititi Bošnjake.
Za trijumf zla nad dobrom krivo i „nečinjenje“
Muslimanima širom svijeta to je bila poruka – da njihov život ne znači mnogo Evropljanima, piše Henry Porter.
Takvo je mišljenje uzelo zamaha i zbog toga što je potraga za Mladićem u posljednjih 16 godina bila neuspješna.
Vrdanje evropskih sila do jeseni 1995., bilo je sramno. Reakcija na jednu vrstu paralize - što je pokojni Richard Holbrooke nazvao „najvećom kolektivnom sigurnosnom greškom od 1930.", je bio razlog što je Tony Blair intervenciju 1999., nazvao moralnom potrebom.
Toga sam se sjetio i prije nekoliko mjeseci kada su snage Moamara Gadafija krenule prema Benghzaiju. Slike Srebrenice ponovno su mi iskrsnule pred očima.
Na vijest da je Mladić uhapšen, sjetio sam se čovjeka kojega sam upoznao u Sarajevu kada sam pisao o masakru u Srebrenici.
Njegovo ime je Hasan Nuhanović. Bošnjak, koji sjajno govori engleski, a tokom ljeta 1995., bio je prevodilac nizozemskim vojnicima koji su trebali štititi Srebrenicu.
Kada su Srbi došli, on je oca, majku i mlađeg brata doveo u UN-ov kamp u nadi da će biti zaštićeni, no nizozemski vojnici ih nisu željeli prihvatiti i on svoju obitelj više nikada nije vidio.
Hasan je živi svjedok strahota. Slušajući ga, ne mogu se oteti dojmu da nizozemski vojnici nisu učinili dovoljno kako bi zaustavili Mladića.
Istina, tražili su da avioni krenu u akciju, ali je francuski general Betrand Janvier odbio dati dozvolu, zbog – stvarno se ne šalim - toga što zahtjev nije bio – pravilno ispunjen.
Autor teksta u Observeru podsjeća da je za trijumf zla nad dobrom ponekad igra ulogu i „nečinjenje“.
To je ono što se događalo u Bosni, a tisuće mrtvih u Srebrenici i opkoljenom Sarajevu proizašle su, kako iz Mladićeve okrutnosti i zločinačke prirode, tako i indiferentnosti međunarodne zajednice koja se kasno odlučila na intervenciju.
Ipak, pravda će biti bolje zadovoljena, i za žrtve poput Hasana, ako pred lice pravde stignu živi zločinci.
Sve o hapšenju optuženika za genocid i zločine protiv čovječnosti nakon 15 godina bježanja od pravde. Svjedočenja, analize, komentari, multimedija.
Stvari ponekad krenu dobro. Hapšenje Ratka Mladića, iako se na njega predugo čekalo i kako mnogi cinično primjećuju podudarilo se s aspiricijom Srbije za kandidatskim statusom u EU, u konačnici je dobro došlo.
Bolje tako, nego da smo svjedočili mrtvom tijelu čovjeka koji je zapovjedio najveće masovno ubojstvo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. On će se konačno suočiti s odgovornošću za ono što je uradio građanima Sarajeva i Srebrenice koji su nevjerojatno mnogo propatili.
Da li pravda može biti dostignuta nakon takvih stvari, drugo je pitanje. No, Mladićevo izručenje Haškom biti će civilizacijsko dostignuće.
Uostalom, kao i to što je John Demjanjuk prije dva tjedna osuđen za zločine počinjene prije 58 godina kada je otpremao Židove u plinske komore u Sobiboru.
Masakar gotovo osam i pol tisuća muslimana Srebrenice možda bi do prošloga tjedna mogao biti zaboravljen. No, posljedjice onoga što se događalo između 10., i 13. jula 1995. i danas su vrlo žive.
General Ratko Mladić nazdravlja sa komandantom UN-a iz Nizozemske Tomom Karremansom, Potočari, 12. jul 1992.
Porast islamizma i oživaljavanje doktrine liberalne intervencije, odnosno engleske real politike, možemo povezati, barem djelimično, sa šokom zbog onoga što se u ta tri jula dana događalo pred nosom UN, francuskim generalom koji nije želio vidjeti istinu, pred britanskom vladom koja se ponašala u stilu „lako ćemo“ i pred 700 vojnika UN iz Nizozemske koji su zapravo predali stanovnike Srebernice nakon što je njihov zapovjednik pio šljivovicu sa Mladićem.
Masakar u srcu Evrope
Bosna je zapravo bila zemlja za novinare – nije bilo ograničenja, nije bilo određenih borbenih linija, a tokom više od dvije i pol godine neprijateljstava između Srba, Bošnjaka i Hrvata, nastali su priče pune nevjerojatne okrutnosti, ali i ljudske topline.
Među mnogim hrabrim djelima, je i onaj novinara Davida Rhodea, koji je tada radio za Christian Science Monitor, a danas je novinar New York Times.
Mjesec dana nakon ubojstava u Srebrenici, unajmio je automobil, otputovao u zaleđe grada, i vidio rupe od metaka na zidovima kuća, otkrio je masovne grobnice.
Kasnije je na srpskom teritoriju bio uhapšen pošto je pronašao još četiri masovne grobnice.
Ne tvrdim da bi Mladićevi zločini ostali sakriveni da nije bilo Rhodeovog izvještavanja – bilo je ranijih presretanja radio veza, satelitskih snimki koje su naznačavale što se dogodilo, no on je bio taj koji je napisao da osam i pol tisuća ljudi nije izašlo iz šume i nije stiglo u Tuzlu, kako su to tvrdili bosanski Srbi.
Maskar se zapravo dogodio ne tako davno, i ljudi se i danas mogu sjetiti što su radili taj tjedan prije 16 godina - a sve se to zbilo na danjem svjetlu i u srcu Evrope.
Ono što je još strašnije je da UN o tome nije imao pojma, pa ni danas UN-ovi dužnosnici nisu spremni to istražiti, iako im je zadaća bila štititi Bošnjake.
Za trijumf zla nad dobrom krivo i „nečinjenje“
Muslimanima širom svijeta to je bila poruka – da njihov život ne znači mnogo Evropljanima, piše Henry Porter.
Takvo je mišljenje uzelo zamaha i zbog toga što je potraga za Mladićem u posljednjih 16 godina bila neuspješna.
Vrdanje evropskih sila do jeseni 1995., bilo je sramno. Reakcija na jednu vrstu paralize - što je pokojni Richard Holbrooke nazvao „najvećom kolektivnom sigurnosnom greškom od 1930.", je bio razlog što je Tony Blair intervenciju 1999., nazvao moralnom potrebom.
Toga sam se sjetio i prije nekoliko mjeseci kada su snage Moamara Gadafija krenule prema Benghzaiju. Slike Srebrenice ponovno su mi iskrsnule pred očima.
Na vijest da je Mladić uhapšen, sjetio sam se čovjeka kojega sam upoznao u Sarajevu kada sam pisao o masakru u Srebrenici.
Njegovo ime je Hasan Nuhanović. Bošnjak, koji sjajno govori engleski, a tokom ljeta 1995., bio je prevodilac nizozemskim vojnicima koji su trebali štititi Srebrenicu.
Kada su Srbi došli, on je oca, majku i mlađeg brata doveo u UN-ov kamp u nadi da će biti zaštićeni, no nizozemski vojnici ih nisu željeli prihvatiti i on svoju obitelj više nikada nije vidio.
Hasan je živi svjedok strahota. Slušajući ga, ne mogu se oteti dojmu da nizozemski vojnici nisu učinili dovoljno kako bi zaustavili Mladića.
Istina, tražili su da avioni krenu u akciju, ali je francuski general Betrand Janvier odbio dati dozvolu, zbog – stvarno se ne šalim - toga što zahtjev nije bio – pravilno ispunjen.
Autor teksta u Observeru podsjeća da je za trijumf zla nad dobrom ponekad igra ulogu i „nečinjenje“.
To je ono što se događalo u Bosni, a tisuće mrtvih u Srebrenici i opkoljenom Sarajevu proizašle su, kako iz Mladićeve okrutnosti i zločinačke prirode, tako i indiferentnosti međunarodne zajednice koja se kasno odlučila na intervenciju.
Ipak, pravda će biti bolje zadovoljena, i za žrtve poput Hasana, ako pred lice pravde stignu živi zločinci.
Sve o Ratku Mladiću
Sve o hapšenju optuženika za genocid i zločine protiv čovječnosti nakon 15 godina bježanja od pravde. Svjedočenja, analize, komentari, multimedija.