Iako je bezmalo pa potpuno slijep, Zoran Simić iz Modriče popravlja bicikle, uglavnom bez ičije pomoći. Jedan je od rijetkih iz ove kategorije osoba sa invaliditetom koji nešto radi. Prema podacima lokalnog Udruženja slijepih i slabovidnih, u dobojskoj regiji samo jedna slijepa osoba ima stalni posao i to u lokalnoj upravi u Šamcu.
Kada Zoran Simić popravlja bicikl u svojoj radionici u Modriči, na prvi pogled teško je primijetiti da je ovaj 22-godišnji mladić slijep.
"Ovaj zvuk mi kaže gdje je ta felga kriva", kaže on.
Za retinopatiju pigmentosu, očno oboljenje s kojim je rođen, lijekovi ne postoje.
"Prije petnaeste godine sam vidio mnogo bolje, ali se to vremenom mijenjalo. Do neke osamnaeste, dvadesete godine vid mi je jako oslabio. Sada vidim svega nekih dva, tri posto", priča nam on.
Poslije završene srednje škole, zbog uznapredovale bolesti, Simić nije mogao dalje da se školuje, te je prije tri godine počeo da se bavi ovim poslom i danas je najpoznatiji majstor u kraju.
Ovo zanimanje Zoran Simić nije slučajno izabrao. Gubitak vida nije ga spriječio da se bavi onim poslom koji ga je još kao dječaka fascinirao.
"Još od malih nogu volim da vozim bicikl i da ih popravljam, i sebi i svom društvu. Malo-pomalo, servisirao sam i onda došao na ideju i odlučio da to napravim kao svoj posao. Većinu stvari radim po osjećaju. Navikao sam u prostoru u kojem se nalazim, radim. Ne znam kako da objasnim. Mnogi me to pitaju. Dođu, sjednu da vide kako to radim. Tako im najbolje mogu pokazati", pojašnjava naš sagovornik.
Ističe da većinu poslova obavlja sam.
"Međutim, ako mi treba pomoć druge osobe, ako nešto ne mogu sam, ako mi treba nešto pridržati, što, da kažem, ni sposobna osoba ne može sama. Desi mi se da mi ispadne neki sitan djelić, zovnem nekog od svojih ukućana, da mi pomognu to naći. To je jedina neka prepreka koja se zna desiti tokom rada", kaže on.
Zoran Simić
Zoran Simić se ne žali na posao. Radi sve što je moguće na jednom biciklu. Kaže da mu u radionici ne manjka mušterija.
"U ovom se kraju dosta voze bicikli. Posla ima. Kad sam tek krenuo da radim, radio sam jedan servis sedmično. Sad znam raditi do pet, šest dnevno", riječi su Simića.
Kao slijepa osoba, Zoran Simić ima pravo na dodatak za tuđu njegu i pomoć, koji iznosi tek 85 maraka mjesečno (neznatno više od 43 eura).
Prema podacima dobojskog Udruženja slijepih i slabovidnih osoba, koje okuplja oko 150 ljudi iz Doboja, Modriče, Šamca i okoline, samo jedna slijepa osoba ima stalni posao.
"Da je u redu – nije u redu, ali – šta ćemo. Tako nam je kako nam je. Ovaj posao nije posao da se može od njega obogatiti, nije da se neke pare zarade, ali da se može solidno živjeti, to se može", iskreno će Zoran Simić.
Iako je, kao i ostale slijepe odnosno osobe sa invaliditetom, na margini društva kada su u pitanju socijalna davanja za ove kategorije stanovništva u Bosni i Hercegovini, naš sagovornik pokušava da proširi posao i da uz servisiranje počne da se bavi i prodajom bicikala.