Mještani zaseoka Orašlje, sela Rotimlja, u stolačkoj opštini, obilježavaju ovih dana dvije tužne godišnjice. 12. jula 1943. godine, njemačke okupacione snage, uz pomoć domaćih, kvislinških snaga, strijeljale su 62 civila iz tog zaseoka, a gotovo tačno 50 godina kasnije – 13. jula 1993. godine – pripadnici hrvatskih snaga su u tom selu strijeljali 15 civila i vojnika Armije BiH, od kojih je najmlađa žrtva imala nepunih pet godina, dok su dvije osobe bile teški invalidi. Žrtve su iz istih porodica koje su i 1943. godine najviše nastradale.
Meho Bucman je stanovnik naselja Orašlje, smještenog između Mostara i Stoca. Meho je ostao sam. Tačno prije 22 godine, u naletu pripadnika hrvatskih snaga, pobijena mu je porodica.
Meho Bucman
“Stradao mi je otac, majka, brat, žena i dvoje djece”.
Od petnaest ubijenih tog kobnog 13. jula 1993. godine, najmlađa žrtva, Adis Bucman, nije imao ni punih pet godina, a najstariji ubijeni imao je preko 70 godina.
Bez najbližih - brata i sestre, te bratovih sina i kćerke - ostao je i mještanin Orašlja, Salko Džoklo.
“Sve što su našli u mahali, pobili su. Samo da vam kažem jedno: najmlađa osoba je imala nepunih pet godina, a dvije osobe koje su bile između 40 i 45 godina, bile su apsolutno retardirane”.
Iste porodice postradale su i prije 50 godina, u naletu - kako piše na velikom spomen obilježju u centru zaseoka - njemačkih snaga, potpomognutih domaćim kvislinzima, kada su ubijena 62 civila.
Salko Džoklo, o stradanjima njegove porodice još prije 50 godina, priča:
Salko Džoklo
“Pa u onom ratu moj otac je ostao sam od svoje familije. Izgubio je i brata i svoju ženu, suprugu, dvoje djece, nevjestu, oca. Ostao je sam. Na kraju se on oženio i ja sam od te druge žene i nas još petero”.
I Meho Bucman je u masakru 12. jula 1943. godine takođe izgubio skoro cijelu porodicu:
“U onom ratu sam izgubio dedu, nenu, adžu, tetke, ostao je samo babo živ”.
U nedjelju je održana prigodna komemoracija uz spomenik izgrađen još sedamdesetih godina prošlog vijeka, na kojem su nakon posljednjeg rata dopisana imena ubijenih prije 22 godine.
Mještani ističu da zločin iz jula 1993. godine nije procesuiran. Nisveta Bucman istakla je:
“O ubijanju ovih civila dosta se pričalo, ali se ništa nije uradilo. Za njihov nestanak, za njihovo ubijanje, niko nije odgovarao. Niko nije zatvoren, niko nije pritvoren, samo su tu neke priče”.
Nedžad Pehilj, predsjednik Jedinstvene organizacije boraca (Armije BiH) opštine Stolac u tom smislu uporedio je zločin u Orašlju sa zločinom kojeg su nad hrvatskim civilima i vojnicima počinili pripadnici odreda Armije BiH, koji je bio pod komandom Zulfikara Ališpage Zuke, u selu Trusina kod Konjica.
“Stav boraca je da ne opravdavamo nijedan zločin, koji je bilo koja vojska uradila, da se tretiraju svi zločini kao zločini. Jer, u Trusini je stradalo 19 civila, pohapšena je cijela praktički Zukina jedinica. Ovdje još niko nije nikada odgovarao”.
Mještanka Nisveta Bucman još poručuje:
“Ne smijemo zaboraviti, jer ovaj zločin ako bi zaboravili, onda bi mi bili gori od zločinca koji je to uradio. Prema tome, ovo se nikada ne smije zaboraviti, a ne d'o Bog da se ikada i ponovi”.
Komemoraciji žrtvama iz dva rata u naselju Orašlje prisustvovao je i 22-godišnji Salko Baljić iz Stoca, koji je u vrijeme zločina u tom zaseoku sela Rotimlja imao svega mjesec dana.
“Mi o ovome znamo iz priča naših roditelja. Vrlo je važno da se priča, da roditelji prenose na svoju djecu šta se ovdje desilo, da svi pričamo o ovim događajima, da se ne zaboravi”.
A mještanin Meho Bucman, s početka naše priče, živi u kući tačno preko puta velikog spomenika stradalima, što ga svaki dan podsjeća na njegov gubitak. Ipak, uprkos svemu, on kaže:
“Ja u duši nisam osvetoljubiv čovjek. Ja se i danas-danile ponašam normalno, sačuvao sam i razum i pamet. Sa ljudima one vjere, koja je uradila, ne osuđujem ja naciju kao naciju, nego to su pojedinci uradili. Jednostavno sam shvatio da moram živjeti, da je tako najbolje i evo, hvala Bogu, živim, radim, bez obzira što je ovo preko puta moje kuće. Da vazda boli, ali živi se”.