Prema podacima iz 2012. godine u Federaciji BiH u devet kantona nalazi se više od 14 hiljada osoba sa intelektualnim teškoćama. U sedam ustanova u Bosni i Hercegovini smješteno je 2.300 osoba od čega 120 djece. Savez organizacija SUMERO pokrenuo je projekat stanovanje u lokalnoj zajednici, po uzoru na slične, već zaživjele programe u zemljama EU.
Ideja je omogućiti osobama sa intelektualnim teškoćama prava zagarantovana međunarodnim konvencijama. Kao potpisnica UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, BiH se obavezala na poštivanje i regulisanje zagarantovanih prava ove populacije.
U ovim dokumentima jasno su definisani pravo na samostalno življenje, pravo na izbor, te mnoga druga prava koja uživaju svi građani BiH.
Braća blizanci Samir i Amir Dizdarević prije dvije i po godine su zahvaljujući organizaciji SUMERO otpočeli samostalan život u lokalnoj zajednici. Prije toga bili su smješteni u zavodima ili na ulici. Nisu ni znali jedan za drugoga. Danas, kaže Samir, konačno imaju svoj mir. O životu u zatvorenim ustanovama kažu:
„Oni jedva čekaju da ti kažeš nešto ružno, da ti daju tablete, da ti povećaju terapiju, injekcije, da samo ležiš. Zavežu te za krevet. Ne valja ni u jednom domu.“
„Bio sam u Dujama godinu i po dana, i bilo mi je loše. Plaćeno je 1.200 maraka za mene, a nije se trošilo 250 maraka.“
Slično misli i mladić koji je do skoro punoljetstva bio u ustanovi u kojoj su smještene osobe sa intelektualnim teškoćama.
„Odvedite svoje dijete da živi tamo, pa ćete vidjet da će tog istog roditelja zaboliti ta ista duša. Odvojite ga od majke. Ja sam odrast'o bez oba roditelja, bio sam pod starateljstvom. Bio sam u zavodu. Segregacija je tu, diskriminacija ogromna.“
„Sredstva koje država izdvaja, kao što je slučaj Amira i Samira Dizdarevića, iznose između 800 i 1.200 maraka. Troškovi za njih, što mi radimo, dajemo, pružamo, nešto su manji, a usluga, ono što se čitavim programom nudi, daleko, daleko je bolja, naravno, polazeći od ljudskih prava – da oni sad imaju pravo na izbor – gdje će živjeti, s kim će živjeti, kako će živjeti, gdje će izaći, gdje će raditi.“
Kao i u svemu ostalom, komplikovan sistem i ogromni administrativni aparat utiču i na ovaj problem. Tako je od kantona do kantona situacija različita. Iz kantonalnih budžeta za svaku osobu sa intelektualnim teškoćama izdvaja se novac. Ukoliko su te osobe smještene u zavodu ili ustanovi, novac ide toj instituciji, dakle ne korisniku. Azra Mulaomerović, šefica Odsjeka za socijalni rad i socijalnu politiku resornog ministarstva Kantona Sarajevo kaže:
„Kad se nekom utvrdi pravo na smještaj u ustanovi socijalne zaštite, on se finansira ili iz sredstava budžeta, ako se od strane centara za socijalni rad utvrdi da je takva stranka u stanju socijalne potrebe. Finansira se iz dijela srodnika, ili iz donacije ili iz nekog drugog izvora. Uglavnom, za sva lica u stanju socijalne potrebe, troškove snose budžeti.“
Problem prebukiranosti ustanova
Pored toga što postojeći zavodi ne rade dovoljno niti imaju sve potrebne uslove, u Stocu je nedavno otvoren novi dom za smještaj osoba sa intelektualnim teškoćama. Resorni je ministar, tvrdeći da za to ima pravo, sve one čije je prebivalište u Hercegovačko-neretvanskom kantonu prebacio u taj dom. Tako će iz lokalnog kantonalnog budžeta finansirati njihov smještaj, iako, kako kažu analize, korisnici tog novca od svega dobijaju jako malo.
„Nisu oni njih odveli. Oni su njih deportovali. Deportovali su ih kao zatvorenike, iz tačke A do tačke B. Niko nijednog štićenika, korisnika, dijete, odraslu osobu, nije pitao gdje hoće, gdje žele i gdje mogu da žive“, rekao je Haris Haverić.
Prebukiranost ustanova predstavlja najveći problem koji utiče na kvalitet života osoba smještenih u te ustanove, te onemogućava zaposlenom osoblju terapeutski i individualni rad. Prema nekim analizama, u spavaonicama bude smješteno čak do 18 ljudi. Institucija Omubdsmana BiH 2009. godine obišla je sve zavode i napravila izvještaj u kom se navode neki od problema.
„Gledajući sa ljudske strane, to saznanje je za nas bilo zastrašujuće. Želim reći da je mene posebno zabrinula činjenica da nijedan zavod ili ustanova nema stalno uposlene ljekare. Imaju medicinske sestre i osoblje. Za mene je bilo zaista šokantno - u jednom zavodu smo zatekli osoblje koje je pripremalo terapiju za korisnike sa narkotičkim sredstvima, sredstvima za smirenje, maltene funkcionirali na način da ih kao bombone dijele, po nekakvim kutijama“, pojašnjava Amira Krehić, predstavnica Odjela za prava osoba sa invaliditetom Omubdsmana BiH.
Federalni ministar za rad i socijalnu politiku Vjekoslav Čamber vjeruje da se bez obzira na zakonska rješenja, za koja tvrdi da nisu prepreka projektu „Stanovanje u lokalnoj zajednici“, stvari mogu promijeniti nabolje, uz čvrstu saradnju sa nevladinim sektorom.
„Ono što je također problem jeste da su ti ljudi zatvoreni, da je njima ograničeno jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na kretanje – a da nisu prekršili niti jedan zakon u ovoj državi. Ono što je često brana ovom procesu – da se pozivamo na skupoću procesa – to također nije istina. Postoji novac. Analize i istraživanja koja je provelo federalno ministarstvo, u saradnji sa savezom SUMERO, pokazala su da je novac koji mi trenutno izdvajamo apsolutno dovoljan za ono šta bi se izdvajalo u slučaju kad bi sve te osobe živjele život u lokalnoj zajednici. Dakle, problem deinstitucionalizacije je zastarjeli sistem i smetnja u glavama ljudi.“
U Bosni i Hercegovini trenutno postoji sedam zavoda u kojima je smješteno 2.000 osoba, od čega oko 120 djece. Rijetki su slučajevi povratka ovih osoba u lokalnu zajednicu. Uglavnom ostaju živjeti u zavodima cijeli život, ali ne zbog toga što su nesposobni, već zbog sistema socijalne zaštite koji ne predviđa podršku za njihov samostalan život.
Ideja je omogućiti osobama sa intelektualnim teškoćama prava zagarantovana međunarodnim konvencijama. Kao potpisnica UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, BiH se obavezala na poštivanje i regulisanje zagarantovanih prava ove populacije.
U ovim dokumentima jasno su definisani pravo na samostalno življenje, pravo na izbor, te mnoga druga prava koja uživaju svi građani BiH.
Braća blizanci Samir i Amir Dizdarević prije dvije i po godine su zahvaljujući organizaciji SUMERO otpočeli samostalan život u lokalnoj zajednici. Prije toga bili su smješteni u zavodima ili na ulici. Nisu ni znali jedan za drugoga. Danas, kaže Samir, konačno imaju svoj mir. O životu u zatvorenim ustanovama kažu:
„Oni jedva čekaju da ti kažeš nešto ružno, da ti daju tablete, da ti povećaju terapiju, injekcije, da samo ležiš. Zavežu te za krevet. Ne valja ni u jednom domu.“
„Bio sam u Dujama godinu i po dana, i bilo mi je loše. Plaćeno je 1.200 maraka za mene, a nije se trošilo 250 maraka.“
Slično misli i mladić koji je do skoro punoljetstva bio u ustanovi u kojoj su smještene osobe sa intelektualnim teškoćama.
„Odvedite svoje dijete da živi tamo, pa ćete vidjet da će tog istog roditelja zaboliti ta ista duša. Odvojite ga od majke. Ja sam odrast'o bez oba roditelja, bio sam pod starateljstvom. Bio sam u zavodu. Segregacija je tu, diskriminacija ogromna.“
Haris Haverić
Da je riječ o segregaciji i diskriminaciji osoba sa intelektualnim teškoćama, slaže se i Haris Haverić, predsjednik saveza organizacija SUMERO. Upravo zbog toga pokrenuli su projekat stanovanja u lokalnoj zajednici. Na pitanje, da li je bilo teško organizovati stanovanje i podršku za nekoliko osoba sa intelektualnim teškoćama, odgovara:„Sredstva koje država izdvaja, kao što je slučaj Amira i Samira Dizdarevića, iznose između 800 i 1.200 maraka. Troškovi za njih, što mi radimo, dajemo, pružamo, nešto su manji, a usluga, ono što se čitavim programom nudi, daleko, daleko je bolja, naravno, polazeći od ljudskih prava – da oni sad imaju pravo na izbor – gdje će živjeti, s kim će živjeti, kako će živjeti, gdje će izaći, gdje će raditi.“
Kao i u svemu ostalom, komplikovan sistem i ogromni administrativni aparat utiču i na ovaj problem. Tako je od kantona do kantona situacija različita. Iz kantonalnih budžeta za svaku osobu sa intelektualnim teškoćama izdvaja se novac. Ukoliko su te osobe smještene u zavodu ili ustanovi, novac ide toj instituciji, dakle ne korisniku. Azra Mulaomerović, šefica Odsjeka za socijalni rad i socijalnu politiku resornog ministarstva Kantona Sarajevo kaže:
„Kad se nekom utvrdi pravo na smještaj u ustanovi socijalne zaštite, on se finansira ili iz sredstava budžeta, ako se od strane centara za socijalni rad utvrdi da je takva stranka u stanju socijalne potrebe. Finansira se iz dijela srodnika, ili iz donacije ili iz nekog drugog izvora. Uglavnom, za sva lica u stanju socijalne potrebe, troškove snose budžeti.“
Problem prebukiranosti ustanova
Pored toga što postojeći zavodi ne rade dovoljno niti imaju sve potrebne uslove, u Stocu je nedavno otvoren novi dom za smještaj osoba sa intelektualnim teškoćama. Resorni je ministar, tvrdeći da za to ima pravo, sve one čije je prebivalište u Hercegovačko-neretvanskom kantonu prebacio u taj dom. Tako će iz lokalnog kantonalnog budžeta finansirati njihov smještaj, iako, kako kažu analize, korisnici tog novca od svega dobijaju jako malo.
„Nisu oni njih odveli. Oni su njih deportovali. Deportovali su ih kao zatvorenike, iz tačke A do tačke B. Niko nijednog štićenika, korisnika, dijete, odraslu osobu, nije pitao gdje hoće, gdje žele i gdje mogu da žive“, rekao je Haris Haverić.
Prebukiranost ustanova predstavlja najveći problem koji utiče na kvalitet života osoba smještenih u te ustanove, te onemogućava zaposlenom osoblju terapeutski i individualni rad. Prema nekim analizama, u spavaonicama bude smješteno čak do 18 ljudi. Institucija Omubdsmana BiH 2009. godine obišla je sve zavode i napravila izvještaj u kom se navode neki od problema.
„Gledajući sa ljudske strane, to saznanje je za nas bilo zastrašujuće. Želim reći da je mene posebno zabrinula činjenica da nijedan zavod ili ustanova nema stalno uposlene ljekare. Imaju medicinske sestre i osoblje. Za mene je bilo zaista šokantno - u jednom zavodu smo zatekli osoblje koje je pripremalo terapiju za korisnike sa narkotičkim sredstvima, sredstvima za smirenje, maltene funkcionirali na način da ih kao bombone dijele, po nekakvim kutijama“, pojašnjava Amira Krehić, predstavnica Odjela za prava osoba sa invaliditetom Omubdsmana BiH.
Federalni ministar za rad i socijalnu politiku Vjekoslav Čamber vjeruje da se bez obzira na zakonska rješenja, za koja tvrdi da nisu prepreka projektu „Stanovanje u lokalnoj zajednici“, stvari mogu promijeniti nabolje, uz čvrstu saradnju sa nevladinim sektorom.
„Ono što je također problem jeste da su ti ljudi zatvoreni, da je njima ograničeno jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na kretanje – a da nisu prekršili niti jedan zakon u ovoj državi. Ono što je često brana ovom procesu – da se pozivamo na skupoću procesa – to također nije istina. Postoji novac. Analize i istraživanja koja je provelo federalno ministarstvo, u saradnji sa savezom SUMERO, pokazala su da je novac koji mi trenutno izdvajamo apsolutno dovoljan za ono šta bi se izdvajalo u slučaju kad bi sve te osobe živjele život u lokalnoj zajednici. Dakle, problem deinstitucionalizacije je zastarjeli sistem i smetnja u glavama ljudi.“
U Bosni i Hercegovini trenutno postoji sedam zavoda u kojima je smješteno 2.000 osoba, od čega oko 120 djece. Rijetki su slučajevi povratka ovih osoba u lokalnu zajednicu. Uglavnom ostaju živjeti u zavodima cijeli život, ali ne zbog toga što su nesposobni, već zbog sistema socijalne zaštite koji ne predviđa podršku za njihov samostalan život.