Skoro 30 godina pojam podijeljenog grada u Evropi bio je Berlin. Njegovo ujedinjavanje, od 1989, kada je zid srušen, traje i danas. Potvrđuje to i teoriju o tome da je duplo više vremena potrebno da rane srastu, nego da se pukotina napravi.
Mostar je i danas, čak 15 godina od završetka rata, grad dva naroda, dva društva, potpuno odijeljena jedan od drugog. Mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić priznaje kako Mostar danas plaća danak višegodišnjih podjela koje su u gradu egzistirale nakon rata.
Iako su gradske institucije i ustanove pravno objedinjene, one i dalje djeluju paralelno sa gotovo jednonacionalnom strukturom zaposlenika u oba dijela grada. Jedinstvenom Mostaru svakako ne doprinose dvije pošte i elektroprivrede, odvojeni sistemi informisanja, dva univerziteta i fizički odvojene škole, paralelizmi koje je potvrdio Dejton. Bešlić za RSE dodaje:
„Kad bi me pitali što je najvažnije, ja bih rekao da nije gradnja infrastruktuture nego da je to gradnja mostova između ljudi, jer mislim da to je ono što daje ohrabrenje. Zajedničko življenje. Ovdje se živjelo stoljećima u miru i slozi i mislim da se to mora ponovno vratiti i da to mora biti put vodilja za našu djecu.“ Tražiti ono što je zajedničko
Ostaci berlinskog zida
Kako povjerenje vratiti? Nekadašnji gradonačelnik Berlina Eberhart Dibken kaže prije svega izbaciti iz upotrebe riječ tolerancija. Poštovanje je stav koji treba usvojiti. Berlin je, podsjeća Dibken, skoro 30 godina bio podijeljen grad. Kada je Zid srušen, počeo je proces ujedinjavanja, koji i danas traje:
„Ono što je bilo teško u Berlinu, to je bilo na neki način integrirati različite mentalitete, različite načine života, različita razmišljanja u glavama ljudi. I rekao bih da je bitno ljude na neki način spojiti, tražiti nešto što im je zajedničko i pokušati se koncentrirati na to. Osim toga, i u samim institucijama grada tražiti sve moguće načine da se ljudi spoje i da u svakodnevnom životu i svakodnevnom radu moraju međusobno komunicirati.“
Iako su proces pratile i određene greške, poput masovnog otpuštanja zaposlenika institucija u Istočnom Berlinu, radilo se pažljivo jer je Berlin predstavljao prvi korak u ujedinjenju Njemačke. Posebno Istočni Berlin postao je veliko gradilište jer je trebalo stići bogati Zapad. Integrisane su institucije. Posebno se obratila pažnja na obrazovni sistem: „Nama je bilo bitno da na neki način integriramo obrazovni sektor i zbog toga smo se pobrinuli za to da učitelji i nastavnici iz bivšeg Zapadnog Berlina odu da rade u bivšem Istočnom Berlinu, i obrnuto. Ono što smo htjeli spriječiti jeste da se kroz obrazovanje među djecom ta podjela na neki način nastavi i da se dalje podstiče.“
Zid u Berlinu su srušili građani. Mostarci, ali i građani BiH o svojim zidovima uglavnom šute, ili su na zidove navikli. Nekadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Kristijan Švarc-Šiling podsjeća kako je Njemačkoj trebalo punih 20 godina da otvori raspravu o zločinima u Drugom svjetskom ratu. Trebale su doći neke nove generacije koje će postavljati pitanja:
„Mislim da je potrebno jako puno strpljenja, ali isto tako mislim da će nove generacije sve više i više tražiti od političara da se bave politikom na jedan razuman način.“ Ima i lijepih priča
Njemački vojnici u sastavu NATO-a u ljeto 2003. pored metalnog mosta koji je zamjenjivao u ratu srušeni Stari Most do njegove obnove
Šiling je mišljenja da će nakon izbora u oktobru u BiH po prvi put nakon dužeg vremena doći do novog početka, ali da su neophodne ozbiljne reforme. U tom kontekstu posebno se osvrnuo na Federaciju rekavši da se prečesto koriste opstrukcije iz RS kao pokriće za nefunkcioniranje Federacije. Prebacivanje odgovornosti na onog drugog dešava se i u Mostaru. Da bi se procesi ubrzali, međunarodna zajednica treba odlučnije da djeluje:
„Visoki predstavnik u BiH je nemoguća misija, jer ako visoki predstavnik želi nešto da učini, onda se odmah vode kontraverzne diskusije u Vašingtonu, u Briselu - i onda se uvijek nađe neko ko kaže:’Nemojte, nemojte baš sad, nemojte ništa.’ Mandat visokog predstavnika treba da bude takav da može da djeluje apsolutno neovisno od svih tih gradova Evrope, barem u prve dvije godine, a onda poslije ga se može skinuti sa te pozicije, ili ga uopće ne izabrati više na tu poziciju, ali barem, dakle, u prve dvije godine da može nešto istinski da učini neovisno o svima ostalima.“
Unatoč politici podjele i pasivnoj međunarodnoj zajednici, lijepe priče ipak se dešavaju i u Mostaru. O njima se malo govori. Navedimo samo jednu: Lutkarsko pozorište Mostar nedavno se vratilo sa nekoliko nagrada. Na prestižnom međunarodnom festivalu uvršteno je u red najuspješnijih lutkarskih pozorišta i postalo najbolji promotor Mostara u Evropi.
Ova multietnička teatarska kuća uvijek je puna i uvijek otvorena za publiku, koja dolazi iz cijelog grada. I nije jedina u BiH, što je, kako zaključuje direktorica Ranka Mutevelić, živi dokaz da se i u BiH može kada postoji znanje, i što je važnije - kada postoji volja.
Koliko je Mostar podijeljen grad, možda najbolje svjedoče studentski domovi - jedan na na istočnoj i drugi na zapadnoj strani:
