U programu Pred licem pravde, bavimo se, između ostalog, rekacijama na presudu Miloradu Trbiću za zločine u Srebrenici i knjigom “Rat u brojkama"
Autor: Žana KOVAČEVIĆ
Pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH izrečena je druga presuda za genocid u Srebrenici. Milorada Trbića, bivšeg pomoćnika načelnika sigurnosti Zvorničke brigade u vojsci bosanskih Srba, Sud BiH je proglasio krivim za genocid u Srebrenici počinjen u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, te ga osudio na dugotrajni zatvor u trajanju od 30 godina.
Milorad Trbić, bivši pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, proglašen je krivim da je od 12. jula do 30. novembra 1995. godine, u udruženom zločinačkom poduhvatu sa Ljubišom Bearom, Vujadinom Popovićem i Dragom Nikolićem, učestvovao u operacijama hvatanja, zatvaranja i "pogubljavanja po kratkom postupku", te potom pokopavanja i prikrivanja tijela ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice.
Sudsko vijeće je zaključilo da je Trbić od 12. do 16. jula 1995. godine sam učestvovao ili pomagao ubistva muškaraca iz Srebrenice na različitim lokacijama na području opštine Zvornik - u Kula-gradu, Vojnoj ekonomiji Branjevo, Domu kulture u Pilici, školama u Orahovcu, Ročeviću, Petkovcima, te je nadgledao ubistva najmanje 179 osoba na brani kod Petkovca.
Trbić je proglašen krivim i zbog toga što je "nadgledao, rukovodio i koordinisao aktivnosti" ukopavanja ubijenih u neobilježene masovne grobnice, te ponovnog otkopavanja i premiještanja na druge lokacije "da bi se posmrtni ostaci i identitet žrtava sakrili".
Istom presudom, Trbić je oslobođen optužbi za, između ostalog, zarobljavanja, maltretiranja i ubistva Bošnjaka u Potočarima, te na različitim lokacijama u Bratuncu - Osnovnoj školi "Vuk Karadžić", na stadionu, na livadi u Sandićima, te Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici.
Ovo je izazvalo oštre reakcije i negodovanje porodica žrtava koje su prisustvovale izricanju presude. Kada Hodžić, iz udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, kaže:
„Ja sam bila u toku događaja. Znam kakav je prizor bio. A po svim tačakama koje mu se pominju, tu su bili moji. I u toj Bijeloj kući moj brat, na igralištu moj sin, u kasabi, kroz šumu jedan brat i djever, u Zvorniku, u Pilici moj muž. Svugdje je vezano za ovog zločinca, a on eno ga, kaže 30 godina. Pa će vjerovatno žalbeno vijeće mu skinuti još. Pa skinuli ga ove optužbe, one optužbe - nije dobio ni po mjesec dana po glavi. Sam je davao izjave da je ubijao, ubijao, ubijao, pa sjedne da se odmori, pa zapali cigaru, popije kafu i pivo, pa opet nastavilja, čak u Bratuncu na igralištu, a nekamoli što je naredbe vršio tamo i ubijao svuda. Mi smo bili u Petkovcima gdje sam nakupila pregršt čaura - i puščanih i od pištolja, ispaljenih. I mislim se, bože mili, koja li je pogodila mog muža ili mog nekoga.“
Predsjedavajući Sudskog vijeća Davorin Jukić podsjetio je da su optuženom na teret stavljeni zločini počinjeni "u mnogo širem planu", ali je Sudsko vijeće to "definisalo na zonu odgovornosti Zvorničke brigade". Za one činjenice koje vijeće nije moglo dovesti u vezu sa optuženim, Trbić je oslobođen, rekao je sudija Jukić.
Posebna namjera, veliki broj žrtava, upornost u učinjenju krivičnog djela, kao i ponovni ukop žrtava koji je onemogućio njihov pronalazak Sud je ocijenio kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazna optuženom.
Visinom dosuđene kazne nezadovoljna je i Hatidža Mehmedović, iz udruženja Majke Srebrenice i Žepe:
„Ova je osuda nagrađujuća. Zaista je ovo ponižavajuće. Ovo je još jednom porodicama pljuvanje u oči. Ovo je još jednom za porodice ponižavajuće. Najbolje da ga oslobode i da više nijednom zločincu ne sude na ovim prostorima, i u BiH. Ja poručujem da se nikome više ne sudi jer se zločin nagrađuje, a žrtva kažnjava. To se danas potvrdilo.“
Milorad Trbić je uhapšen 2005. godine u Sjevernoj Karolini, odakle je deportovan u Haški tribunal. Njegov predmet proslijeđen je na prosesuiranje Sudu BiH 2007. godine.
Međunarodni sud za ratne zločine odlučio je razdvojiti predmete protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, bivšeg vojnog i bivšeg političkog čelnika bosanskih Srba.
Sud je precizirao da odvajanje trenutno stupa na snagu i da će novi predmet s novim brojem biti utemeljen za Ratka Mladića, koji je još uvijek u bijegu.
Radovanu Karadžiću suđenje počinje 26.oktobra. Ratni vođa bosanskih Srba, optužen za genocid i ratne te zločine protiv čovječnosti, uhapšen je u julu 2008. u Beogradu nakon 12 godina skrivanja pod lažnim identitetom.
***
Odbrana bivšeg načelnika Službe državne sigurnosti Srbije Jovice Stanišića zatražila je u četvrtak od Haškog suda (ICTY) da Stanišića pusti na privremenu slobodu dok suđenje koje je u prekidu ne bude nastavljeno.
Stanišić je optužen za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, zajedno sa svojim tadašnjim pomoćnikom i prvim komandantom Crvenih beretki Frankom Simatovićem zvanim Frenki.
Suđenje, koje je počelo u junu, prekinuto je nakon što je u augustu iznenada preminuo Simatovićev branilac Zoran Jovanović.
* * *
Portparol srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine Bruno Vekarić u četvrtak je izjavio da je hrvatsko Državno odvjetništvo tom tužiteljstvu dostavilo popis optuženih osoba, kao i osoba pravomoćno osuđenih u odsutnosti.
Riječ je o oko petsto imena, i dokumentu koji nije javan, pa je dostavljen u sklopu redovne saradnje s hrvatskim odvjetništvom.
Vekarić je precizirao da će na ovaj način biti moguće vidjeti jesu li neke osobe dostupne srbijanskim organima kako bi se omogućilo efikasnije postupanje pravosuđa dviju zemalja.
Novoimenovani ambasador SAD za pitanja ratnih zločina Stephan J. Rapp posjetio je BiH u srijedu, 14.oktobra, prvi put od preuzimanja dužnosti u septembru ove godine. U Sarajevu se susreo s najvišim predstavnicima pravosudnih institucija, te predstavnicima međunarodne zajednice. Prema saopštenju Ambasade SAD u Sarajevu, ambasador Rapp je vodio razgovore o provedbi Nacionalne strategije za ratne zločine, pitanje mandata međunarodnih sudija i tužilaca u Sudu BiH i Tužilaštvu BiH, te problemima regionalne saradnje.
Obrana umirovljenog generala Slobodana Praljka, optuženog među šest bivših dužnosnika HVO-a i takozvane Herceg Bosne za zločine protiv bošnjačkog stanovništva 1992. i 1993. godine, završila je svoj posao izvođenjem zadnjeg svjedoka. Bio je to Dragan Čurčić, umirovljeni general Armije BiH i bivši pripadnik HVO-a koji je potvrdio kako je optuženi pokušavao stalno uvoditi disciplinu među svojim vojnicima.
Od prve akcije Slobodan Praljak je vojnicima HVO-a dao do znanja kako se treba ponašati prema zarobljenicima i protivniku, ustvrdila je na Haškom sudu Praljkova braniteljica Nika Pinter citirajući prijašnje izjave svjedoka Dragana Čurčića o zauzimanju vojarne u Čapljini na početku rata u BiH:
„I tada ste ispričali u tom dijelu izjave kako je jedan od vaših vojnika ošamario zarobljenog pripadnika JNA i kako je general na to galamio, a kako ste i vi i Božan rekli da nitko ne smije nikoga dirati. Sad ću vas pitati prvo: na kojeg generala ste milsili kad ste rekli general se izgalamio?“
SVJEDOK: Mislio sam na generala Praljka.
Svjedok Čurčić je potvrdio obrani i kako je vojno vodstvo odmah željelo uspostaviti model ponašanja u postrojbi HVO-a „Ludvig Pavlović“. Zato je obrana zatražila od svjedoka da opiše oružani sukob hrvatskih i bošnjačkih boraca u Busovači, pri čemu je poginuo njegov mlađi brat, 25. 1. 1993. godine.
„Tada je bilo zarobljenih i civila i vojnika. I ja tom prilikom sam dao ženama da zapale cigaretu, a svi su bili su bili u strahu šta će se učiniti, da li će biti osvete ili ne. Uglavnom, ja sam dao ženama da zapale, rekao da nitko ne smije dirati nikoga, a ako ima ranjenika da ih vode u bolnicu.“
Prema obrani, takav značaj ponašanja zapovjednika je bio signal da se vojnici ne smiju neprilično ponašati, što je svjedok potvrdio izjavivši da bi to trebao biti model svakog vojnika - da se ne dira onaj tko nije prijetnja. Svjedok je, također, potvrdio kako vojnici nisu bili školovani, odnosno profesionalni stigavši na ratište direktno iz srednje škole - što bi mogao biti, prema obrani, dodatni razlog nekih incidenata. General Praljak se, prema izjavi svjedoka, posebno trudio dići moral vojnicima:
„On je general Praljak. A to je usljed svakodnevnih borbi stvarno, ružnog vremena, gubitaka, padanja crta, vraćanja. I na tim pripremnim sastancima ili sastancima u svezi nekih analiza i raščlambi, kad bi vidio general da nam zbilja više nije ni do čega, često bi nam počeo i Tolstoja recitirati i postavljati neke zadatke o mimoilaženju vlakova, a mi se onda zgledamo onako i prasnemo u smijeh.“
Na kraju je sam optuženi Praljak iskoristio priliku da postavi svjedoku nekoliko zadnjih pitanja:
„Da li smo, gospodine generale, tijekom rata redovito razgovarali i upućivali o tome momke i sve ostale koji su bili na sastancima? Da li sam to osobno ja radio - na tome kako se i na koji način smije i mora ratovati?“
SVJEDOK: Jeste, upućivali ste - i službeno i privatno.
PRALJAK: Hvala vam lijepo, gospodine generale Čurčiću. Hvala lijepa, časni Sude.
S druge strane, tijekom unakrsnog ispitivanja haško tužiteljstvo je pokušalo dovesti u pitanje vjerodostojnost svjedoka i njegovog iskaza. Tužitelj je predočio zapovjed kako je svjedokova jedinica HVO-a trebala uhititi sve vojno sposobne Bošnjake prilikom akcije u Čapljini pod kraj lipnja i u srpnju 1993. Uz to tužitelj je pokušao dokazati da je Čurčić znao za masovna uhićenja žena i njihova zlostavljanja budući da je na zahtjev jednog svog vojnika bošnjačke nacionalnosti izdao zahtjev policiji u Čapljini da njegovu majku izuzme od maltretiranja i odvođenja. Na uporno inzistiranje tužitelja, svjedok je potvrdio da je odvođenja žena bilo i da se od toga ne može pobjeći. No, ipak je ustrajao u svojoj tvrdnji kako on to nije vidio.
Suđenje šestorici bivših lidera bosanskih Hrvata se nastavlja 26. listopada ove godine uvodnim izlaganjem obrane suoptuženog generala Milivoja Petkovića.
Goran Hadžić, predsjednik samoproklamovane Republike Srpske Krajine, jedan je od dva preostala begunca koje Srbija duguje Haškom sudu. Ovaj nekadašnji magacioner iz Vinkovaca nestao je iz Novog Sada 2004. godine i od tada mu se gubi svaki trag. Usprkos tome što vlasti u Beogradu tvrde da su u traganju za Hadžićem, kao i za optuženim Ratkom Mladićem, angažovani svi resursi, rezultata još nema.
Srpska policija je u petak, 9. oktobra, u Novom Sadu pretresla porodičnu kuću haškog optuženika Gorana Hadžića. Akcija je trajala nešto više od šest sati, a pretražene su i kuće Hadžićeve sestre Goranke i njegovog zeta. Posle svega, policija je iz kuće drugog najtraženijeg haškog begunca iznela nekoliko kutija i kofera u kojima su se, kako se pretpostavlja, nalazili zaplenjeni predmeti i dokumenti.
Rasim Ljajić, predsednik Nacionalnog saveta Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom, izjavio je da je pretres Hadžićeve kuće izveden u sklopu redovnih aktivnosti koje Akcioni tim sprovodi na hapšenju preostalih optuženika:
„U ovoj akciji mi nismo tražili samo Gorana Hadžića jer naprosto znamo da se on tu ne krije, ali je akcija izvedena s osnovnom namerom da dođemo do materijala koji će nama koristiti u daljim opreativnim potragama.“
Koliko su bezbednosne službe i policija blizu hapšenja Gorana Hadžića, kao i Ratka Mladića, Ljajić nije mogao da kaže:
„Mi ne možemo da govorimo o operativnim aktivnostima. Mi znamo šta je cilj, mi znamo šta je prioritet i za Vladu i za ovu zemlju. Nažalost, zemlja trpi ogromnu štetu i mi taj problem moramo što pre da rešimo.“
Goran Hadžić živeo je u porodičnoj kući u Novom Sadu do 2004. godine, kada je pobegao neposredno pre objavljivanja naloga za njegovo hapšenje. U traganju za Goranom Hadžićem i Ratkom Mladićem, kao članice Akcionog tima Vlade Srbije, učestvuju Bezbednosno informativna agencija (BIA), koja je proistekla iz nekadašnje Državne bezbednosti, i Vojno bezbednosna agencija (VBA). BIA i VBA nedavno su saopštile da punim kapacitetom učestvuju u potrazi za haškim beguncima. Jovan Stojić, šef kabineta direktora BIA-e, izjavio je da je potraga za optuženima prioritet:
„Ono što ja mogu da vam kažem je da su svi raspoloživi resursi Agencije usmereni ka tome da ta dva preostala optuženika budu locirana, pronađena i isporučena Haškom tribunalu. Trka se trči još uvek. Nije kraj. Kad bude kraj, nadam se da ćemo svi moći da slavimo da smo osvojili medalju.“
Uprkos svemu, pedesetjednogodišnji Goran Hadžić, za kog se tvrdilo da nema ni približno tako dobru logistiku za skrivanje kao Ratko Mladić, kao da je u zemlju propao.
Ljubodrag Stojadinović, vojno-politički komentator i nekadašnji pukovnik jugoslovenske vojske, rekao je za naš program da je razlog za uspešno skrivanje Hadžića, kao i Ratka Mladića, to što, kako je ocenio, država još u potpunosti ne kontroliše tajne službe:
„Njih ne kriju nikakvi jataci, nego pre svega informacije koje dolaze iz onih cenatara koji su, inače, zaduženi za njihovo hvatanje i potragu za njima. Tako treba objasniti i taj nestanak Gorana Hadžića, koji je, inače, i prvu informaciju dobio upravo iz onog centra koji je bio zadužen za njegovo hapešnje. Nije reč o tome da li je on bitan igrač ili nije, ali očigledno je da njega ne čuvaju ni telohranitelji, niti skloništa, niti institucije, nego njega čuvaju dobre informacije koje dobija sa pouzdanog mesta.“
Kao potporu svojoj tvrdnji, Stojadinović navodi i slučaj haškog optuženika Radovana Karadžića:
„Radovana Karadžića su uhvatili isti oni koji su ga pre toga pretvorili u Dragana Dabića, stavili mu bradu. Isti oni su ga i obrijali i predali ga tamo kome treba. Dakle, tasjne službe imaju monopol na te važne informacije i one te monopole skidaju samo onda kada smatraju da je ugrožena njihova pozicija, kada ljudi koji su još uvek na svojim mestima odluče da taj monopol na informaciju skinu. Ako bude postojala opasnost da službe budu potpuno redefinisane ili preformirane ponovo, a to izgleda sledi jer ih na drugi način niko ne može kontrolisati, oni će pokušati tek onda da spašavaju svoju sadašnju koncepciju davanjem onih informacija koje poseduju i koje čuvaju za takvu vrstu spasa, pa je u tom smislu Goran Hadžić za njih važan.“
Predstavnici vlasti u Srbiji već duže vreme tvrde da postoji politička volja za hapšenje haških optuženika, što su potvrdili i evropski zvaničnici. Dragan Šutanovac, ministar odbrane Srbije, izjavio je za naš radio da ne postoji sumnja da pripadnici vojske imaju bilo kakav kontakt sa haškim optuženicima:
„S druge strane, imamo ogroman broj penzionera vojnih - 55.000 penzionera u odnosu na manje od 30.000 zaposlenih u Ministarstvu je velika količina i ne možemo da garantujemo da niko od njih nema kontakt, ali mogu da garantujem da niko u Ministarstvu odbrane ne troši jedan dinar sredstava za zaštitu bilo kog haškog optuženika.“
Na jednom skupu u Beogradu novinari su pitali predstavnike tajnih službi da li to što su Goran Hadžić i Ratko Mladić i dalje na slobodi smatraju neuspehom, na šta je Jovan Stojić, iz BIA-e, rekao:
„Hajde da kažemo relativan neuspeh. Svi su uhapšeni osim dvojice. To nije neuspeh. Ali ta dvojica nisu - eto. Relativan neuspeh. “
Na isto je odgovorio i Dejan Janković, pukovnik Vojno bezbednosne agencije:
„Ne znam kako da odgovorim na to pitanje. Sve je to relativno. VBA i BIA to smatraju svojim jednim od najvažnijih zadataka.“
Kako su izbrojali novinari, poslednjih godina bilo je dvadesetak potraga za haškim optuženicima za koje se čulo u javnosti, ali sve su okončane bez uspeha. Ljubodrag Stojadinović zaključuje da je teško prognozirati kada i kako će se one završiti:
„Svaka hajdučija, svako odmetništvo se pre ili kasnije mora završiti. Svakako da će te hajdučke drame ili sa pevanjem ili sa pucanjem biti završene u neko vreme koje je pogodno. Možda ne danas ili sutra, ali pretpostavljam da one ne mogu da traju beskonačno dugo i ne mogu da traju još mnogo.“
Autor: Žana Kovačević
Helsinški odbor za ljudska prava Srbije organizirao je ove subote u Sarajevu prezentaciju knjige “Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije 1991-1999”, koju je uredila i priredila Ewa Tabeau. Uz predstavljanje ovog vrijednog dokumenta upriličena je i stručna rasprava eksperata koji se bave posljedicama rata na Balkanu.
Ni deset godina nakon završetka ratova na podrucju bivše Jugoslavije još uvijek ne postoji tačan i jedinstven podatak i broj koliko je ljudi poginulo u tim sukobima.
Knjiga „Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991 do 1999.“ Ewe Tabeau predstavlja skup izvještaja demografskih vještaka koji je Tužilaštvo predstavilo na suđenima u Haškom tribunalu od 2000. godine. Prvi demografski ekspertski izvještaj odnosio se na nestala lica prilikom pada Srebrenice 1995. godine i korišten je na suđenju generalu Radislavu Krstiću, koji je pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora.
Istraživanja o broju nestalih i nastradalih se nastavljaju, a izvještaji o žrtvama biće uključeni i u predstojeća važna suđenja, kao sto je ono Radovanu Karadžiću.
Iako ni ova knjiga ne sadrži potpun broj žrtava rata u BiH i šire, ona je važna za razumijevanje događaja na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih, kaže Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koji je izdavač knjige:
„Obuhvata jedan mnogo širi kontekst, historijski, društveni i politički, što mislim da je neminovno za objašnjavanje određenih žrtava na određenim lokacijama, kao što su npr. Srebrenica, Sarajevo i sl. Konačna cifra verovatno nikad neće biti saznata zato što mnoge žrtve su prosto izgubljene u svim ovim procesima i tokom vremena, ali u svakom slučaju ova knjiga daje pre svega presek i karakter politike koja je primenjivana na teritoriji Bosne, Hrvatske i na Kosovu.“
Geoffrey Nice, bivši tužilac Haškog tribunala u slučaju Milošević, kaže kako su podaci o broju žrtava prikupljeni putem ekspertskih demografskih izvještaja u Haškom tribunalu objektivni i teško oborivi:
„Značaj izvještaja prikupljenih u Tribunalu, a koji su predstavljeni u ovoj knjizi, vjerovatno nikada neće biti pobijeni. Prikupljeni su na osnovu naučnih istraživanja i zbog toga oni ne mogu ni biti oboreni. Pružaju dokaze o onom šta se zaista dešavalo na ovim prostorima, a ujedno onemogućavaju pojedince da prepravljaju istoriju u cinične političke svrhe, kao što se to često dešava.“
Ni deceniju i po nakon rata u BiH nikada nije utvrđen tačan broj žrtava. Bivše zaraćene strane i danas imaju različite podatke, a prema podacima iz Suda u Hagu ti brojevi su se kretali od 25.000 do 328.000 ljudi. Iako je teško vjerovati da će se tačan broj ubijenih ikada utvrditi, direktor Dokumentaciono istraživačkog centra u Sarajevu Mirsad Tokača vjeruje da bi približan broj mogao biti oko 100.000:
„Ja mogu reći da ja imam sada približno 99.000 imena, i da ja procjenjujem da je u BiH ubijeno, nestalo približno 101.000 ili 102.000, ali ne mogu reći da je ubijeno 150.000 ili 250.000 jer nemam podlogu za takvu vrstu procjene. Dakle, procjena se može djelimično razlikovati o onoga što egzaktno imate, ali se ne može tri puta razlikovati od toga. Ja sam proveo više od dvije godine testirajući i tragajući za tim da potvrdim ovo što sam radio. Možda se nikad sto posto nećemo približiti istini, ali mislim da smo već sada toliko blizu da svaka vrsta ideološke ili političke manipulacije nema prostora. Mi sužavamo taj prostor. I taj pristup koji smo mi promovirali - da govorimo o identitetu žrtva,a da govorimo o imenima i prezimenima, da ilustrujemo to fotografijama, da čuvamo sjećanje na žrtve, zapravo je pristup koji mi se čini da je logičan,a da se manje bavimo procjenama.“
Tokača ističe da je jednako vazno i teško utvrditi tačan broj žrtava u ratu u BiH koliko i ubijediti ljude danas da prihvate te brojke. Suočavanje sa brojem ubijenih i nastradalih tokom rata je i najbolja antiratna poruka, kaže Tokača, jer pokazuje šta rat donosi i koliko su stravične njegove posljedice.
U Beogradu je prošle sedmice održana promocija knjige Jasmine Tešanović „Design zločina“. U pitanju je dnevnik vođen u sudnici u Beogradu na suđenju Škorpionima za ubistvo srebreničkih Bošnjaka u selu Trnovo. Taj je zločin zabilježen kamerama i prikazan u Srbiji. Povodom ove promocije razgovarali smo s autoricom Jasminom Tešanović.
Na pitanje otkud ona na suđenju u Beogradu, autorka knjige nam je rekla da je to deo njene antiratne aktivnosti sa Ženama u crnom. Kaže nije mogla da propusti da na maternjem jeziku sluša o ratnim zločinima koji su se dogodili. Knjiga opisuje, kako kaže Jasmina Tešanović, drugi i treći plan onoga što se događalo u sudnici. Da bi se razumelo ono o čemu govori, evo jedne ilustracije iz knjige:
Svih ovih meseci policajac na ulazu, odgovoran za naše ponašanje, nas, male grupe žena koje smo povezane sa žrtvama ili zločincima, grdio ako žvaćemo žvaku, ako glasno jecamo. Gradi nas što god da uradimo. Sad me zaustavlja - moja majica nije pristojna, prevelik dekolte. „Dužina rukava je ok“, kaže, „ali...“ Pokušavam da ga ubedim da ni u ludilu neću iznenada razotkriti svoje rame usred suđenja, ali on mi ne veruje. U tom trenutku jedna „škorpionka“ nudi mi pomoć. Suknja joj je kraća od moje, ali ima zihernadlu kojom zakopčava moj dekolte. Tada škorpionka i policajajc razmenjuju tople osmehe. Ja kažem:“Sledeći put ću obući burku, pravila su pravila“ Ne shvata moju opasku.
Jasmina Tešanović najpre govori o atmosferi u Srbiji u trenutku kada je izašla njena knjiga:
„Ja sam pustila na moj blog, jedan dan pred promociju, samo da će biti promocija. Ja ne mogu da vam opišem koju vrstu pisama sam ja dobila, koja je to mržnju. Mi smo to brisali, mi smo puštali displejmer, urednica. To je znači jedan reč koja deli ovo društvo. Reč Srebrenica deli ovo društvo na dva dela - na dva vrlo nejednaka dela. Nažalost, ova naša nova vlast ništa ne radi, nije ni proglašen Dan sećanja, u svetu i u Evropi je proglašen. Kao što znate, od strane Evropskog parlamenta je proglašen 11. jul kao dan komemoracije Srebrenici. Kod nas se o tome ni ne govori, a kamoli da se prihvati tako nešto. Mislim da je taj deo koji negira Srebrenicu daleko veći. Ja se osećam u velikoj manjini - i čini mi se sve u većoj i većoj. Sve je opasnije biti u toj grupi. Ja se osećam da sam u nekoj grupi koja uskoro može da bude i fizički napadnuta - i ko zna, i da mi se sudi jednog dana. Možda je to sada samo posledica ovih nekoliko nedelja, ali nažalost mislim da ljudi ovde jednostavno apriori odbijaju da čitaju knjigu o tome. "
RSE: Koliko ste vi proveli vremena u sudnici?
Tešanović: Suđenje je trajalo godinu i po dana. Međutim, suđenja su bila samo nekoliko dana u mesecu. Život sam planirala prema ročištima.
RSE: Zašto ’Design zločina’? Zvuči pomalo cinično, mada je danas sve oko nas manje-više dizajnirano, pa što ne bi i zločin bio?
Tešanović: Ja sam to stvarno ironično iskoristila, zato što se reč dizajn koristi strašno puno, ali se koristi na nekom pomodnom nivou. I onda sam ja to povezala s tim što je meni posle prvog sablažnjavanja i neke humane reakcije gađenja, kad sam čula za genocid u Srebrenici, za ubijanje, ili kad je ovaj film izašao u javnost za vreme suđenja Miloševiću, prva misao, i to vrlo brzo, bila: kako su uspeli za tri dana da poubijaju 8.000 ljudi, da ih spakuju, da ih sklone, da ih zakopaju? Znate, to nije bilo lako uraditi. To je trebao neko smisliti. To je trebalo da se smisli, to je trebalo sprovesti. To je tako i urađeno. Prema tome, nije to neka spontana ratna akcija, kao što je na kraju rečeno u presudi Škorpionima, maltene oslobađajući ih, da su oni „delovali u okviru vihora ratnih dejstava“ - tako nešto, skoro poetski, znate.
RSE: Vi ste u jednom trenutku opisivali kako su bili dizajnirani rodbina optuženih i rodbina žrtava?
Tešanović: Ima jedna emisija u Italiji, gde ja sada živim, koja se zove „Koliko koštaš?“ Oni uzimaju slavne ličnosti, stave na ekran i analiziraju svaki deo odeće. Samo mogu da kažem da je rodbina Škorpiona, svaka od tih osoba koštala po nekoliko hiljada evra, a svaka od nas je koštala - znate ono, sa kineske pijace, kako se narod ovde oblači. I kulturološki je nekako govorilo, a i u ponašanju. U ponašanju mislim da su oni bili jako nervozni. Ponašali su se u sudnici kao da je to njihova sudnica, kao da je to njihovo mesto, kao da je to mesto njihove pravde i istine. A mi smo bile manje od makovog zrna i sedele smo pozadi. I svaki naš pokret, svaki komentar, svaki uzdah, a naročito te rodbine, što je bilo stvarno surovo - kad se rasplače neka sestra ili neka majka videvši kako je strada na filmu njeno dete - da milicija stane na njihovu stranu i kaže: „Tišina, ćutite, ovo je sudnica, ovo je sveto mesto.“
RSE: U kom tiražu je izašla vaša knjiga?
Tešanović: Ne znam, ali znam da je izašla i u BiH, izašla je i u Hrvatskoj i u Srbiji istovremeno. I znam da se lepo prodaje u Bosni. Jedna moja drugarica, Italijanka, je na kiosku negde u Fojnici, znači neko manje mesto, našla Kuelja, neku isto tako jako komercijalnu knjigu i ovo suđenje Škorpionima.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH izrečena je druga presuda za genocid u Srebrenici. Milorada Trbića, bivšeg pomoćnika načelnika sigurnosti Zvorničke brigade u vojsci bosanskih Srba, Sud BiH je proglasio krivim za genocid u Srebrenici počinjen u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, te ga osudio na dugotrajni zatvor u trajanju od 30 godina.
Milorad Trbić, bivši pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, proglašen je krivim da je od 12. jula do 30. novembra 1995. godine, u udruženom zločinačkom poduhvatu sa Ljubišom Bearom, Vujadinom Popovićem i Dragom Nikolićem, učestvovao u operacijama hvatanja, zatvaranja i "pogubljavanja po kratkom postupku", te potom pokopavanja i prikrivanja tijela ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice.
Sudsko vijeće je zaključilo da je Trbić od 12. do 16. jula 1995. godine sam učestvovao ili pomagao ubistva muškaraca iz Srebrenice na različitim lokacijama na području opštine Zvornik - u Kula-gradu, Vojnoj ekonomiji Branjevo, Domu kulture u Pilici, školama u Orahovcu, Ročeviću, Petkovcima, te je nadgledao ubistva najmanje 179 osoba na brani kod Petkovca.
Milorad Trbić proglašen je krivim da je od 12. jula do 30. novembra 1995. godine, u udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovao u operacijama hvatanja, zatvaranja i "pogubljavanja po kratkom postupku", te potom pokopavanja i prikrivanja tijela ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice
Trbić je proglašen krivim i zbog toga što je "nadgledao, rukovodio i koordinisao aktivnosti" ukopavanja ubijenih u neobilježene masovne grobnice, te ponovnog otkopavanja i premiještanja na druge lokacije "da bi se posmrtni ostaci i identitet žrtava sakrili".
Istom presudom, Trbić je oslobođen optužbi za, između ostalog, zarobljavanja, maltretiranja i ubistva Bošnjaka u Potočarima, te na različitim lokacijama u Bratuncu - Osnovnoj školi "Vuk Karadžić", na stadionu, na livadi u Sandićima, te Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici.
Ovo je izazvalo oštre reakcije i negodovanje porodica žrtava koje su prisustvovale izricanju presude. Kada Hodžić, iz udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, kaže:
„Ja sam bila u toku događaja. Znam kakav je prizor bio. A po svim tačakama koje mu se pominju, tu su bili moji. I u toj Bijeloj kući moj brat, na igralištu moj sin, u kasabi, kroz šumu jedan brat i djever, u Zvorniku, u Pilici moj muž. Svugdje je vezano za ovog zločinca, a on eno ga, kaže 30 godina. Pa će vjerovatno žalbeno vijeće mu skinuti još. Pa skinuli ga ove optužbe, one optužbe - nije dobio ni po mjesec dana po glavi. Sam je davao izjave da je ubijao, ubijao, ubijao, pa sjedne da se odmori, pa zapali cigaru, popije kafu i pivo, pa opet nastavilja, čak u Bratuncu na igralištu, a nekamoli što je naredbe vršio tamo i ubijao svuda. Mi smo bili u Petkovcima gdje sam nakupila pregršt čaura - i puščanih i od pištolja, ispaljenih. I mislim se, bože mili, koja li je pogodila mog muža ili mog nekoga.“
Predsjedavajući Sudskog vijeća Davorin Jukić podsjetio je da su optuženom na teret stavljeni zločini počinjeni "u mnogo širem planu", ali je Sudsko vijeće to "definisalo na zonu odgovornosti Zvorničke brigade". Za one činjenice koje vijeće nije moglo dovesti u vezu sa optuženim, Trbić je oslobođen, rekao je sudija Jukić.
Posebna namjera, veliki broj žrtava, upornost u učinjenju krivičnog djela, kao i ponovni ukop žrtava koji je onemogućio njihov pronalazak Sud je ocijenio kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazna optuženom.
Visinom dosuđene kazne nezadovoljna je i Hatidža Mehmedović, iz udruženja Majke Srebrenice i Žepe:
„Ova je osuda nagrađujuća. Zaista je ovo ponižavajuće. Ovo je još jednom porodicama pljuvanje u oči. Ovo je još jednom za porodice ponižavajuće. Najbolje da ga oslobode i da više nijednom zločincu ne sude na ovim prostorima, i u BiH. Ja poručujem da se nikome više ne sudi jer se zločin nagrađuje, a žrtva kažnjava. To se danas potvrdilo.“
Milorad Trbić je uhapšen 2005. godine u Sjevernoj Karolini, odakle je deportovan u Haški tribunal. Njegov predmet proslijeđen je na prosesuiranje Sudu BiH 2007. godine.
Razdvajanje predmeta protiv Mladića i Karadžića
Međunarodni sud za ratne zločine odlučio je razdvojiti predmete protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, bivšeg vojnog i bivšeg političkog čelnika bosanskih Srba.
Sud je precizirao da odvajanje trenutno stupa na snagu i da će novi predmet s novim brojem biti utemeljen za Ratka Mladića, koji je još uvijek u bijegu.
Radovanu Karadžiću suđenje počinje 26.oktobra. Ratni vođa bosanskih Srba, optužen za genocid i ratne te zločine protiv čovječnosti, uhapšen je u julu 2008. u Beogradu nakon 12 godina skrivanja pod lažnim identitetom.
***
Odbrana bivšeg načelnika Službe državne sigurnosti Srbije Jovice Stanišića zatražila je u četvrtak od Haškog suda (ICTY) da Stanišića pusti na privremenu slobodu dok suđenje koje je u prekidu ne bude nastavljeno.
Stanišić je optužen za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, zajedno sa svojim tadašnjim pomoćnikom i prvim komandantom Crvenih beretki Frankom Simatovićem zvanim Frenki.
Suđenje, koje je počelo u junu, prekinuto je nakon što je u augustu iznenada preminuo Simatovićev branilac Zoran Jovanović.
* * *
Portparol srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine Bruno Vekarić u četvrtak je izjavio da je hrvatsko Državno odvjetništvo tom tužiteljstvu dostavilo popis optuženih osoba, kao i osoba pravomoćno osuđenih u odsutnosti.
Riječ je o oko petsto imena, i dokumentu koji nije javan, pa je dostavljen u sklopu redovne saradnje s hrvatskim odvjetništvom.
Vekarić je precizirao da će na ovaj način biti moguće vidjeti jesu li neke osobe dostupne srbijanskim organima kako bi se omogućilo efikasnije postupanje pravosuđa dviju zemalja.
Novoimenovani ambasador SAD za pitanja ratnih zločina Stephan J. Rapp posjetio je BiH u srijedu, 14.oktobra, prvi put od preuzimanja dužnosti u septembru ove godine. U Sarajevu se susreo s najvišim predstavnicima pravosudnih institucija, te predstavnicima međunarodne zajednice. Prema saopštenju Ambasade SAD u Sarajevu, ambasador Rapp je vodio razgovore o provedbi Nacionalne strategije za ratne zločine, pitanje mandata međunarodnih sudija i tužilaca u Sudu BiH i Tužilaštvu BiH, te problemima regionalne saradnje.
Izveden posljednji svjedok obrane na suđenju Praljaku
Autor: Goran JungvirthObrana umirovljenog generala Slobodana Praljka, optuženog među šest bivših dužnosnika HVO-a i takozvane Herceg Bosne za zločine protiv bošnjačkog stanovništva 1992. i 1993. godine, završila je svoj posao izvođenjem zadnjeg svjedoka. Bio je to Dragan Čurčić, umirovljeni general Armije BiH i bivši pripadnik HVO-a koji je potvrdio kako je optuženi pokušavao stalno uvoditi disciplinu među svojim vojnicima.
Od prve akcije Slobodan Praljak je vojnicima HVO-a dao do znanja kako se treba ponašati prema zarobljenicima i protivniku, ustvrdila je na Haškom sudu Praljkova braniteljica Nika Pinter citirajući prijašnje izjave svjedoka Dragana Čurčića o zauzimanju vojarne u Čapljini na početku rata u BiH:
„I tada ste ispričali u tom dijelu izjave kako je jedan od vaših vojnika ošamario zarobljenog pripadnika JNA i kako je general na to galamio, a kako ste i vi i Božan rekli da nitko ne smije nikoga dirati. Sad ću vas pitati prvo: na kojeg generala ste milsili kad ste rekli general se izgalamio?“
SVJEDOK: Mislio sam na generala Praljka.
Svjedok Čurčić je potvrdio obrani i kako je vojno vodstvo odmah željelo uspostaviti model ponašanja u postrojbi HVO-a „Ludvig Pavlović“. Zato je obrana zatražila od svjedoka da opiše oružani sukob hrvatskih i bošnjačkih boraca u Busovači, pri čemu je poginuo njegov mlađi brat, 25. 1. 1993. godine.
„Tada je bilo zarobljenih i civila i vojnika. I ja tom prilikom sam dao ženama da zapale cigaretu, a svi su bili su bili u strahu šta će se učiniti, da li će biti osvete ili ne. Uglavnom, ja sam dao ženama da zapale, rekao da nitko ne smije dirati nikoga, a ako ima ranjenika da ih vode u bolnicu.“
Prema obrani, takav značaj ponašanja zapovjednika je bio signal da se vojnici ne smiju neprilično ponašati, što je svjedok potvrdio izjavivši da bi to trebao biti model svakog vojnika - da se ne dira onaj tko nije prijetnja. Svjedok je, također, potvrdio kako vojnici nisu bili školovani, odnosno profesionalni stigavši na ratište direktno iz srednje škole - što bi mogao biti, prema obrani, dodatni razlog nekih incidenata. General Praljak se, prema izjavi svjedoka, posebno trudio dići moral vojnicima:
„On je general Praljak. A to je usljed svakodnevnih borbi stvarno, ružnog vremena, gubitaka, padanja crta, vraćanja. I na tim pripremnim sastancima ili sastancima u svezi nekih analiza i raščlambi, kad bi vidio general da nam zbilja više nije ni do čega, često bi nam počeo i Tolstoja recitirati i postavljati neke zadatke o mimoilaženju vlakova, a mi se onda zgledamo onako i prasnemo u smijeh.“
Suđenje šestorici bivših lidera bosanskih Hrvata se nastavlja 26. listopada ove godine uvodnim izlaganjem obrane suoptuženog generala Milivoja Petkovića
Na kraju je sam optuženi Praljak iskoristio priliku da postavi svjedoku nekoliko zadnjih pitanja:
„Da li smo, gospodine generale, tijekom rata redovito razgovarali i upućivali o tome momke i sve ostale koji su bili na sastancima? Da li sam to osobno ja radio - na tome kako se i na koji način smije i mora ratovati?“
SVJEDOK: Jeste, upućivali ste - i službeno i privatno.
PRALJAK: Hvala vam lijepo, gospodine generale Čurčiću. Hvala lijepa, časni Sude.
S druge strane, tijekom unakrsnog ispitivanja haško tužiteljstvo je pokušalo dovesti u pitanje vjerodostojnost svjedoka i njegovog iskaza. Tužitelj je predočio zapovjed kako je svjedokova jedinica HVO-a trebala uhititi sve vojno sposobne Bošnjake prilikom akcije u Čapljini pod kraj lipnja i u srpnju 1993. Uz to tužitelj je pokušao dokazati da je Čurčić znao za masovna uhićenja žena i njihova zlostavljanja budući da je na zahtjev jednog svog vojnika bošnjačke nacionalnosti izdao zahtjev policiji u Čapljini da njegovu majku izuzme od maltretiranja i odvođenja. Na uporno inzistiranje tužitelja, svjedok je potvrdio da je odvođenja žena bilo i da se od toga ne može pobjeći. No, ipak je ustrajao u svojoj tvrdnji kako on to nije vidio.
Suđenje šestorici bivših lidera bosanskih Hrvata se nastavlja 26. listopada ove godine uvodnim izlaganjem obrane suoptuženog generala Milivoja Petkovića.
Još nema rezultata u potrazi za Hadžićem i Mladićem
Autor: Zoran GlavonjićGoran Hadžić, predsjednik samoproklamovane Republike Srpske Krajine, jedan je od dva preostala begunca koje Srbija duguje Haškom sudu. Ovaj nekadašnji magacioner iz Vinkovaca nestao je iz Novog Sada 2004. godine i od tada mu se gubi svaki trag. Usprkos tome što vlasti u Beogradu tvrde da su u traganju za Hadžićem, kao i za optuženim Ratkom Mladićem, angažovani svi resursi, rezultata još nema.
Srpska policija je u petak, 9. oktobra, u Novom Sadu pretresla porodičnu kuću haškog optuženika Gorana Hadžića. Akcija je trajala nešto više od šest sati, a pretražene su i kuće Hadžićeve sestre Goranke i njegovog zeta. Posle svega, policija je iz kuće drugog najtraženijeg haškog begunca iznela nekoliko kutija i kofera u kojima su se, kako se pretpostavlja, nalazili zaplenjeni predmeti i dokumenti.
Rasim Ljajić, predsednik Nacionalnog saveta Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom, izjavio je da je pretres Hadžićeve kuće izveden u sklopu redovnih aktivnosti koje Akcioni tim sprovodi na hapšenju preostalih optuženika:
„U ovoj akciji mi nismo tražili samo Gorana Hadžića jer naprosto znamo da se on tu ne krije, ali je akcija izvedena s osnovnom namerom da dođemo do materijala koji će nama koristiti u daljim opreativnim potragama.“
Koliko su bezbednosne službe i policija blizu hapšenja Gorana Hadžića, kao i Ratka Mladića, Ljajić nije mogao da kaže:
„Mi ne možemo da govorimo o operativnim aktivnostima. Mi znamo šta je cilj, mi znamo šta je prioritet i za Vladu i za ovu zemlju. Nažalost, zemlja trpi ogromnu štetu i mi taj problem moramo što pre da rešimo.“
Goran Hadžić živeo je u porodičnoj kući u Novom Sadu do 2004. godine, kada je pobegao neposredno pre objavljivanja naloga za njegovo hapšenje. U traganju za Goranom Hadžićem i Ratkom Mladićem, kao članice Akcionog tima Vlade Srbije, učestvuju Bezbednosno informativna agencija (BIA), koja je proistekla iz nekadašnje Državne bezbednosti, i Vojno bezbednosna agencija (VBA). BIA i VBA nedavno su saopštile da punim kapacitetom učestvuju u potrazi za haškim beguncima. Jovan Stojić, šef kabineta direktora BIA-e, izjavio je da je potraga za optuženima prioritet:
„Ono što ja mogu da vam kažem je da su svi raspoloživi resursi Agencije usmereni ka tome da ta dva preostala optuženika budu locirana, pronađena i isporučena Haškom tribunalu. Trka se trči još uvek. Nije kraj. Kad bude kraj, nadam se da ćemo svi moći da slavimo da smo osvojili medalju.“
Uprkos svemu, pedesetjednogodišnji Goran Hadžić, za kog se tvrdilo da nema ni približno tako dobru logistiku za skrivanje kao Ratko Mladić, kao da je u zemlju propao.
Ljubodrag Stojadinović, vojno-politički komentator i nekadašnji pukovnik jugoslovenske vojske, rekao je za naš program da je razlog za uspešno skrivanje Hadžića, kao i Ratka Mladića, to što, kako je ocenio, država još u potpunosti ne kontroliše tajne službe:
„Njih ne kriju nikakvi jataci, nego pre svega informacije koje dolaze iz onih cenatara koji su, inače, zaduženi za njihovo hvatanje i potragu za njima. Tako treba objasniti i taj nestanak Gorana Hadžića, koji je, inače, i prvu informaciju dobio upravo iz onog centra koji je bio zadužen za njegovo hapešnje. Nije reč o tome da li je on bitan igrač ili nije, ali očigledno je da njega ne čuvaju ni telohranitelji, niti skloništa, niti institucije, nego njega čuvaju dobre informacije koje dobija sa pouzdanog mesta.“
Kao potporu svojoj tvrdnji, Stojadinović navodi i slučaj haškog optuženika Radovana Karadžića:
„Radovana Karadžića su uhvatili isti oni koji su ga pre toga pretvorili u Dragana Dabića, stavili mu bradu. Isti oni su ga i obrijali i predali ga tamo kome treba. Dakle, tasjne službe imaju monopol na te važne informacije i one te monopole skidaju samo onda kada smatraju da je ugrožena njihova pozicija, kada ljudi koji su još uvek na svojim mestima odluče da taj monopol na informaciju skinu. Ako bude postojala opasnost da službe budu potpuno redefinisane ili preformirane ponovo, a to izgleda sledi jer ih na drugi način niko ne može kontrolisati, oni će pokušati tek onda da spašavaju svoju sadašnju koncepciju davanjem onih informacija koje poseduju i koje čuvaju za takvu vrstu spasa, pa je u tom smislu Goran Hadžić za njih važan.“
Predstavnici vlasti u Srbiji već duže vreme tvrde da postoji politička volja za hapšenje haških optuženika, što su potvrdili i evropski zvaničnici. Dragan Šutanovac, ministar odbrane Srbije, izjavio je za naš radio da ne postoji sumnja da pripadnici vojske imaju bilo kakav kontakt sa haškim optuženicima:
„S druge strane, imamo ogroman broj penzionera vojnih - 55.000 penzionera u odnosu na manje od 30.000 zaposlenih u Ministarstvu je velika količina i ne možemo da garantujemo da niko od njih nema kontakt, ali mogu da garantujem da niko u Ministarstvu odbrane ne troši jedan dinar sredstava za zaštitu bilo kog haškog optuženika.“
Na jednom skupu u Beogradu novinari su pitali predstavnike tajnih službi da li to što su Goran Hadžić i Ratko Mladić i dalje na slobodi smatraju neuspehom, na šta je Jovan Stojić, iz BIA-e, rekao:
„Hajde da kažemo relativan neuspeh. Svi su uhapšeni osim dvojice. To nije neuspeh. Ali ta dvojica nisu - eto. Relativan neuspeh. “
Na isto je odgovorio i Dejan Janković, pukovnik Vojno bezbednosne agencije:
„Ne znam kako da odgovorim na to pitanje. Sve je to relativno. VBA i BIA to smatraju svojim jednim od najvažnijih zadataka.“
Kako su izbrojali novinari, poslednjih godina bilo je dvadesetak potraga za haškim optuženicima za koje se čulo u javnosti, ali sve su okončane bez uspeha. Ljubodrag Stojadinović zaključuje da je teško prognozirati kada i kako će se one završiti:
„Svaka hajdučija, svako odmetništvo se pre ili kasnije mora završiti. Svakako da će te hajdučke drame ili sa pevanjem ili sa pucanjem biti završene u neko vreme koje je pogodno. Možda ne danas ili sutra, ali pretpostavljam da one ne mogu da traju beskonačno dugo i ne mogu da traju još mnogo.“
Prezentovana knjiga “Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije 1991-1999”
Autor: Žana Kovačević Helsinški odbor za ljudska prava Srbije organizirao je ove subote u Sarajevu prezentaciju knjige “Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije 1991-1999”, koju je uredila i priredila Ewa Tabeau. Uz predstavljanje ovog vrijednog dokumenta upriličena je i stručna rasprava eksperata koji se bave posljedicama rata na Balkanu.
Ni deset godina nakon završetka ratova na podrucju bivše Jugoslavije još uvijek ne postoji tačan i jedinstven podatak i broj koliko je ljudi poginulo u tim sukobima.
Knjiga „Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991 do 1999.“ Ewe Tabeau predstavlja skup izvještaja demografskih vještaka koji je Tužilaštvo predstavilo na suđenima u Haškom tribunalu od 2000. godine. Prvi demografski ekspertski izvještaj odnosio se na nestala lica prilikom pada Srebrenice 1995. godine i korišten je na suđenju generalu Radislavu Krstiću, koji je pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora.
Istraživanja o broju nestalih i nastradalih se nastavljaju, a izvještaji o žrtvama biće uključeni i u predstojeća važna suđenja, kao sto je ono Radovanu Karadžiću.
Iako ni ova knjiga ne sadrži potpun broj žrtava rata u BiH i šire, ona je važna za razumijevanje događaja na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih, kaže Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koji je izdavač knjige:
„Obuhvata jedan mnogo širi kontekst, historijski, društveni i politički, što mislim da je neminovno za objašnjavanje određenih žrtava na određenim lokacijama, kao što su npr. Srebrenica, Sarajevo i sl. Konačna cifra verovatno nikad neće biti saznata zato što mnoge žrtve su prosto izgubljene u svim ovim procesima i tokom vremena, ali u svakom slučaju ova knjiga daje pre svega presek i karakter politike koja je primenjivana na teritoriji Bosne, Hrvatske i na Kosovu.“
Geoffrey Nice, bivši tužilac Haškog tribunala u slučaju Milošević, kaže kako su podaci o broju žrtava prikupljeni putem ekspertskih demografskih izvještaja u Haškom tribunalu objektivni i teško oborivi:
„Značaj izvještaja prikupljenih u Tribunalu, a koji su predstavljeni u ovoj knjizi, vjerovatno nikada neće biti pobijeni. Prikupljeni su na osnovu naučnih istraživanja i zbog toga oni ne mogu ni biti oboreni. Pružaju dokaze o onom šta se zaista dešavalo na ovim prostorima, a ujedno onemogućavaju pojedince da prepravljaju istoriju u cinične političke svrhe, kao što se to često dešava.“
Ni deceniju i po nakon rata u BiH nikada nije utvrđen tačan broj žrtava. Bivše zaraćene strane i danas imaju različite podatke, a prema podacima iz Suda u Hagu ti brojevi su se kretali od 25.000 do 328.000 ljudi. Iako je teško vjerovati da će se tačan broj ubijenih ikada utvrditi, direktor Dokumentaciono istraživačkog centra u Sarajevu Mirsad Tokača vjeruje da bi približan broj mogao biti oko 100.000:
„Ja mogu reći da ja imam sada približno 99.000 imena, i da ja procjenjujem da je u BiH ubijeno, nestalo približno 101.000 ili 102.000, ali ne mogu reći da je ubijeno 150.000 ili 250.000 jer nemam podlogu za takvu vrstu procjene. Dakle, procjena se može djelimično razlikovati o onoga što egzaktno imate, ali se ne može tri puta razlikovati od toga. Ja sam proveo više od dvije godine testirajući i tragajući za tim da potvrdim ovo što sam radio. Možda se nikad sto posto nećemo približiti istini, ali mislim da smo već sada toliko blizu da svaka vrsta ideološke ili političke manipulacije nema prostora. Mi sužavamo taj prostor. I taj pristup koji smo mi promovirali - da govorimo o identitetu žrtva,a da govorimo o imenima i prezimenima, da ilustrujemo to fotografijama, da čuvamo sjećanje na žrtve, zapravo je pristup koji mi se čini da je logičan,a da se manje bavimo procjenama.“
Tokača ističe da je jednako vazno i teško utvrditi tačan broj žrtava u ratu u BiH koliko i ubijediti ljude danas da prihvate te brojke. Suočavanje sa brojem ubijenih i nastradalih tokom rata je i najbolja antiratna poruka, kaže Tokača, jer pokazuje šta rat donosi i koliko su stravične njegove posljedice.
"Design zločina", dnevnik iz sudnice
Autor: Branka MihajlovićU Beogradu je prošle sedmice održana promocija knjige Jasmine Tešanović „Design zločina“. U pitanju je dnevnik vođen u sudnici u Beogradu na suđenju Škorpionima za ubistvo srebreničkih Bošnjaka u selu Trnovo. Taj je zločin zabilježen kamerama i prikazan u Srbiji. Povodom ove promocije razgovarali smo s autoricom Jasminom Tešanović.
Na pitanje otkud ona na suđenju u Beogradu, autorka knjige nam je rekla da je to deo njene antiratne aktivnosti sa Ženama u crnom. Kaže nije mogla da propusti da na maternjem jeziku sluša o ratnim zločinima koji su se dogodili. Knjiga opisuje, kako kaže Jasmina Tešanović, drugi i treći plan onoga što se događalo u sudnici. Da bi se razumelo ono o čemu govori, evo jedne ilustracije iz knjige:
Svih ovih meseci policajac na ulazu, odgovoran za naše ponašanje, nas, male grupe žena koje smo povezane sa žrtvama ili zločincima, grdio ako žvaćemo žvaku, ako glasno jecamo. Gradi nas što god da uradimo. Sad me zaustavlja - moja majica nije pristojna, prevelik dekolte. „Dužina rukava je ok“, kaže, „ali...“ Pokušavam da ga ubedim da ni u ludilu neću iznenada razotkriti svoje rame usred suđenja, ali on mi ne veruje. U tom trenutku jedna „škorpionka“ nudi mi pomoć. Suknja joj je kraća od moje, ali ima zihernadlu kojom zakopčava moj dekolte. Tada škorpionka i policajajc razmenjuju tople osmehe. Ja kažem:“Sledeći put ću obući burku, pravila su pravila“ Ne shvata moju opasku.
Jasmina Tešanović najpre govori o atmosferi u Srbiji u trenutku kada je izašla njena knjiga:
„Ja sam pustila na moj blog, jedan dan pred promociju, samo da će biti promocija. Ja ne mogu da vam opišem koju vrstu pisama sam ja dobila, koja je to mržnju. Mi smo to brisali, mi smo puštali displejmer, urednica. To je znači jedan reč koja deli ovo društvo. Reč Srebrenica deli ovo društvo na dva dela - na dva vrlo nejednaka dela. Nažalost, ova naša nova vlast ništa ne radi, nije ni proglašen Dan sećanja, u svetu i u Evropi je proglašen. Kao što znate, od strane Evropskog parlamenta je proglašen 11. jul kao dan komemoracije Srebrenici. Kod nas se o tome ni ne govori, a kamoli da se prihvati tako nešto. Mislim da je taj deo koji negira Srebrenicu daleko veći. Ja se osećam u velikoj manjini - i čini mi se sve u većoj i većoj. Sve je opasnije biti u toj grupi. Ja se osećam da sam u nekoj grupi koja uskoro može da bude i fizički napadnuta - i ko zna, i da mi se sudi jednog dana. Možda je to sada samo posledica ovih nekoliko nedelja, ali nažalost mislim da ljudi ovde jednostavno apriori odbijaju da čitaju knjigu o tome. "
RSE: Koliko ste vi proveli vremena u sudnici?
Tešanović: Suđenje je trajalo godinu i po dana. Međutim, suđenja su bila samo nekoliko dana u mesecu. Život sam planirala prema ročištima.
RSE: Zašto ’Design zločina’? Zvuči pomalo cinično, mada je danas sve oko nas manje-više dizajnirano, pa što ne bi i zločin bio?
Tešanović: Ja sam to stvarno ironično iskoristila, zato što se reč dizajn koristi strašno puno, ali se koristi na nekom pomodnom nivou. I onda sam ja to povezala s tim što je meni posle prvog sablažnjavanja i neke humane reakcije gađenja, kad sam čula za genocid u Srebrenici, za ubijanje, ili kad je ovaj film izašao u javnost za vreme suđenja Miloševiću, prva misao, i to vrlo brzo, bila: kako su uspeli za tri dana da poubijaju 8.000 ljudi, da ih spakuju, da ih sklone, da ih zakopaju? Znate, to nije bilo lako uraditi. To je trebao neko smisliti. To je trebalo da se smisli, to je trebalo sprovesti. To je tako i urađeno. Prema tome, nije to neka spontana ratna akcija, kao što je na kraju rečeno u presudi Škorpionima, maltene oslobađajući ih, da su oni „delovali u okviru vihora ratnih dejstava“ - tako nešto, skoro poetski, znate.
RSE: Vi ste u jednom trenutku opisivali kako su bili dizajnirani rodbina optuženih i rodbina žrtava?
Tešanović: Ima jedna emisija u Italiji, gde ja sada živim, koja se zove „Koliko koštaš?“ Oni uzimaju slavne ličnosti, stave na ekran i analiziraju svaki deo odeće. Samo mogu da kažem da je rodbina Škorpiona, svaka od tih osoba koštala po nekoliko hiljada evra, a svaka od nas je koštala - znate ono, sa kineske pijace, kako se narod ovde oblači. I kulturološki je nekako govorilo, a i u ponašanju. U ponašanju mislim da su oni bili jako nervozni. Ponašali su se u sudnici kao da je to njihova sudnica, kao da je to njihovo mesto, kao da je to mesto njihove pravde i istine. A mi smo bile manje od makovog zrna i sedele smo pozadi. I svaki naš pokret, svaki komentar, svaki uzdah, a naročito te rodbine, što je bilo stvarno surovo - kad se rasplače neka sestra ili neka majka videvši kako je strada na filmu njeno dete - da milicija stane na njihovu stranu i kaže: „Tišina, ćutite, ovo je sudnica, ovo je sveto mesto.“
RSE: U kom tiražu je izašla vaša knjiga?
Tešanović: Ne znam, ali znam da je izašla i u BiH, izašla je i u Hrvatskoj i u Srbiji istovremeno. I znam da se lepo prodaje u Bosni. Jedna moja drugarica, Italijanka, je na kiosku negde u Fojnici, znači neko manje mesto, našla Kuelja, neku isto tako jako komercijalnu knjigu i ovo suđenje Škorpionima.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.