Nema političke volje da se zaštite svjedoci

Osim OSCE-a, na problem zaštite svjedoka već godinama upozorava nevladin sektor u Bosni i Hercegovini. Oni ocjenjuju kako neadekvatna zaštita utiče i na opredjeljenje svjedoka da se suoče sa traumom prilikom susreta sa počiniteljem.

Za zaštitu svjedoka u predemetima ratnih zločina u BiH nema dovoljno tehničkih ni finansijskih uslova, reći će u većini sudova. No, da li je u pitanju samo nedostatak tehničke potpore, ili se olako shvata proces svjedočenja u specifičnim predmetima ratnih zločina?

Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode, upozorava da nedovoljan pripremljenost sudova ostavlja prostor i za pritiske na svjedoke.

„Ja imam na stotine primjera gdje svjedoci ne žele više da govore. Mi smo od 1992. godine involvirani, jer sam i sama i asama bila osnivač Dokumentacionog centra za istraživanje ratnih zločina, na stotine ih je dolazilo, svi su bili tada spremni i svi su opširno davali izjave. Kad je završen rat, kada je to sve trebalo potvrditi pred sudom, malo je njih bilo spremno da ponovi ono što su nama davali“, kaže Memišević.

Neadekvatna zaštita znatno utiče i na opredjeljenje svjedoka da li da se suoče sa traumom prilikom susreta sa počiniteljem, kaže Memišević.

„Bila sam prisutna u sudu. Kakva zaštita? Vidjela sam. Pa svako je mogao njih da uzme i da ubije, da radi od njih šta hoće. Nikakve apsolutno zaštite. A onda kad smo ulazili u sud, moram da kažem meni su samo onako pogledali tašnu, ja sam prošla, ali ja sam vidjela kako su ove žrtve bile pregledane, kako je to bilo nekako grubo. Imam slučaj mlade žene koja je bila svjedokinja ja za Duleta Tadića, dakle on je bio u logoru Omarska, i ona je bila jedina svjedokinja za zločin silovanja. Međutim, kada je ona došla, ona se onesvijestila jer je bila direktno oči u oči sa Duletom Tadićem. I ona je odustala od svjedočenja, tako da on nije optužen i osuđen za zločin“, navodi Memišević.

Odugovlačenja postupaka dodatni problem

Jasna Zečević, direktorica „Vive žene“, udruženja koje od 1994. godine radi sa traumatiziranim ženama, a u posljednje vrijeme rade i edukaciju tužitelja i sudija kako bi imali suptilniji pristup prema svjedocima u predmetima ratnih zločina, kaže kako je potrebno malo volje da se obezbijede bolji uslovi.

„Uvijek se ističe da nemaju kapacitete, nemaju resurse, nemaju ljude, nemaju sredstava. To sve stoji. Međutim, postoji u ovoj državi dovoljno obrazovanih ljudi, dovoljno stručnih ljudi u svakom kantonu, koji ne moraju biti ni dio nevladine organizacije, niti neke posebne institucije –mogu biti predstavnici bilo koje, da li centra za mentalno zdravlje, centra za socijalni rad, i da se nađe tim ljudi koji će biti angažiran od strane sudstva ili tužiteljstva. I nije tu toliko svjedoka da vi morate imati instituciju podrška svjedocima, to ne mora biti. To može biti mobilni tim koji odgovara na potrebe suda. Samo, naš dojam je takav, kao da problem neće da se riješi“, navodi Jasna Zečević.

Teufika Ibrahimefendić, psihoterapeutkinja, ukazuje na problem dugotrajnosti sudskih postupaka i uticaj na svjedoke.

„Vremenski period koji je prošao od početka rata, ili od završetka rata je veoma, veoma dugačak, tako da odugovlačenje i čekanje i čuvanje traumatskih iskustava u sebi samom ili na nivou jedne grupe ili porodice može biti jako opasno za budućnost. Trauma se ne zaboravlja, to ne mogu zaboraviti, ali mogu se zaboraviti činjenice, a sudu trebaju činjenice“, kaže Teufika Ibrahimefendić.

Blaž Stevović, iz nevladine organizacije Alternativni klub Trebinje, kaže kako za rješavanje pitanja zaštite svjedoka ne postoji politička volja jer su uticaji ratnih političkih struktura još uvijek jaki.

„Ni SIPA, ni OSA, ni MUP-ovi entitetski i kantonalni, sve bezbejdonosne strukture u BiH ne mogu ništa sada učiniti jer su još uvijek taoci ljudi iz 1991.“, kaže Stevović.

Stevović navodi kako su mnogi svjedoci nakon svjedočenja čak ostajali bez posla i dolazili na rub egzistencije i daje svoje viđenje rješavanja ovog problema.

„Jedan je jedini način zaštite svjedoka, a to je da se naredi jednostavno nižim instancama, znači nižim tužilaštvima da u što kraćem roku prvo očiste svoja tužilaštva i svoje tajkune oko njih i da jednostvano kažu da je više konačno vrijeme da zaštitimo ljude koji su nam jako bitni u istražnim postupcima. A za to je jedini način da centri bezbjednosti danonoćno čuvaju ljude koji su spremni da svjedoče u slučajevima kršenja međunarodnog humanitarnog prava, znači konkretno ratnih zločina“, zaključuje Stevović.

*****
Svi tekstovi iz programa Pred licem pravde - Zločin i kazna:
Nastavlja se zločin nad porodicama nestalih
Svjedoci ratnih zločina bez adekvatne zaštite
Robbins: Vlasti moraju zaštititi svjedoke
Sudovima sve teže doći do svjedoka zločina
Nema političke volje da se zaštite svjedoci

*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH - samo u radijskom programu RSE svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)