Autori: Goran Jungvirth i Iva Martinović
Treća, izmijenjene i dopunjena optužnica Karadžića tereti za dvostruki genocid, progone, istrebljenja, ubojstva, deportacije i prisilna premještanja, nezakonite napade na civile i teroriziranje građana Sarajeva, kao i za uzimanje više od 200 pripadnika UN kao talaca korištenih za živi štit, u svibnju i lipnju 1995. godine. Karadžić je odbio pravo da mu se pročita cijela optužnica, nakon čega je predraspravni sudac Ian Bonomy zatražio da se Karadžić izjasni o njezinim točkama. No optuženi Karadžić je odlučio, umjesto izjašnjavanja, protestirati osporavajući jurisdikciju Haškog suda nad njime:
„Ja je osporavam sada, danas u ovoj prilici, po osnovu mog sporazuma sa međunarodnom zajednicom čiji je predstavnik u to vreme bio gospodin Richard Holbrooke. Neka mi bude dopušteno da citiram jednog srpskog pesnika: „Moj slučaj postaje slučaj celoga sveta“ - ja, dakle, ovde branim jedan princip da se ratovi ne mogu završavati mirom i sklapati na prevaran način i da se ne može igrati sa celim regionima, pa i sa celim svetom na taj način da se nešto utvrdi, dogovori i postigne i ja se pridržavam...“
SUDAC: Gospodine Karadžić, isključio sam vas.
Sudac Bonomy je ponovno Karadžiću pokušao objasniti kako se ovdje nije došao izjasniti o svojim stavovima vezanim uz sud nego o optužnici protiv njega, no optuženi je nastavio, kao i prilikom prethodnih pojavljivanjima na sudu vezanim uz optužnicu:
„Ja se uopšte neću izjasniti iz razloga koje sam naveo. Ovaj sud nema pravo da mi sudi.“
SUDAC: Hvala lijepo.
Sudac Bonomy je napomenuo kako će optuženi već imati vremena baviti se tijekom procesa pita njem jurisdikcije suda i svog navodnog sporazuma s Holbrookeom o neizručivanju Hagu. Od Karadžića je zatražio zato da mu potvrdi kako se ne želi izjasniti. Riječima sudske prevoditeljice:
„Da li je vaš jasan stav da iz kojeg god razloga vi nemate namjeru da izjavite da li se izjašnjavate da ste krivi ili da niste krivi po tačkama ove optužnice?“
Kada se i treći put Karadžić odbio izjasniti, sudac je to učinio umjesto njega unijevši u spis da se optuženi ne osjeća krivim po svih 11 točaka optužnice, kako i predviđaju pravila u slučaju odbijanja izjašnjavanja optuženika. Prethodno je Karadžić potvrdio da se nastavlja braniti sam, a nije ni propustio priliku ponovno se žaliti jer mu sud već nije dao financijska sredstva za početak obrane:
„Ja još uvijek nemam svog tima, ne mojom krivicom. Ja još uvijek nemam uslove za pripremu odbrane.“
Iako je broj od 11 točaka optužnice ostao isti, tužiteljstvo je smatralo da su su četiri točke u izmijenjenoj optužnici nove - progon, istrijebljenje i ubojstva - pa se Karadžiću omogućilo novo izjašnjavanje. Pripreme njegovog haškog suđenja se nastavljaju, a uskoro bi se trebao objaviti i datum početka.
Prošlost i zločini nemaju političku pažnju
Za razliku od prošlog leta i prvog izjašnjavanja, Karadžić je trebalo da se izjasni o optužnici u kojoj je tačka za genocid u BiH razdvojena na dva perioda. Prvi deo odnosi se na 1992. godinu u kojoj su zločini koji su počinjeni imali elemente genocida, i to u 10 opština BiH. Drugi deo se odnosi na period od jula do novembra 1995. godine, pre svega na ubistvo više od 7.000 Bošnjaka u Srebrenici. I u ovoj izmenjenoj optužnici Karadžić se tereti da je bio deo udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva sa većih delova teritorije BiH. U tom poduhvatu su, prema tužilaštvu, učestvovali i drugi haški optuženici, kao što su, pored ostalih, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, ali i Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj.
To što su se u novoj optužnici, pored nekadašnjeg državnog vrha, našli i čelnici MUP-a, te srpskih paravojnih snaga, za direktorku Fonda za humanitarno pravo Natašu Kandić logično je i očekivano:
Odnos vlasti u Beogradu prema suđenjima za ratne zločine mora biti promenjen, naglašava Nataša Kandić i navodi da bez rasvetljavanja uloge nekadašnjeg državnog vrha Srbije u proteklim ratovima zemlja ne može ići napred:
“Karadžiću će se suditi, sudi se Perišiću, sudiće se Jovici Stanišiću. Htela to politička vlast u Srbiji ili javnost - ili ne, biće utvrđeni brojni dokazi koji će onda pokazivati ne samo odgovornost na pojedinačnom nivou nego će itekako rasvetljavati i pokazivati nivo institucionalne, državne odgovornosti za zločine u Bosni i Hercegovini.”
Tužilaštvo Haškog tribunala do kraja marta treba da podnese interni predlog načina na koji će izvoditi dokaze u postupku protiv Radovana Karadžića, a predsedavajući sudija Ian Bonomy zahteva da suđenje počne što pre.
Američki specijalci mogli uhapsiti Mladića
Autor: Branka Trivić
U ekskluzivnom intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Charles Ingrao, profesor istorije na američkom Purdue univerzitetu i vođa projekta “Suočavanje sa jugoslovenskim kontroverzama”, koji je okupio 300 naučnika sa prostora bivše Jugoslavije i sveta, u intervjuu za naš radio tvrdi da je haški optuženik Ratko Mladić bar 20 puta bio “na nišanu” specijalaca SAD koji su ga u stopu pratili i koji ga, ipak, na kraju nisu uhapsili.
Pentagon, kaže Charles Ingrao, posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma nikada nije želeo da uhapsi optužene za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Ali ne samo to: američka vojska “torpedovala” je sve pokušaje holandskih, danskih i drugih trupa IFOR-a da ih uhapse.
Prvi znaci ove nespremnosti Pentagona, ali, kako ćemo čuti kasnije, i predsednika Clintona, da hapse Karadžića, Mladića i ostale haške optuženike, kaže Charles Ingrao, pojavili su se još u toku pravljenja nacrta Dejtonskog sporazuma. Zvaničnici američkog ministarstva odbrane izmenili su tekst tog sporazuma, tako da su u finalnoj verziji međunarodne trupe za implementaciju (IFOR) bile oslobođene obaveze da hapse haške optuženike, osim ako na njih slučajno nabasaju u obavljanju svojih dužnosti.
O razlozima za ovo odbijanje nešto kasnije, a sada čujmo profesora Ingraoa koji govori o više susreta između Ratka Mladića i američkog pukovnika Johna Batistea:
“Mi ne znamo o čemu su pričali američka armija i Mladić, ali znamo da su pričali i da se to nije završilo Mladićevim hapšenjem. Između kraja februara i početka jula 1996. godine, specijalno oformljeni američki izviđački odred najmanje 20 puta imao je Mladićev konvoj od tri vozila bukvalno “na nišanu”. Pratili su ga u stopu mnogo puta dok se kretao na potezu između Žepe, komandnog štaba 65. puka Vojske Republike Srpske i drugih lokacija na teritoriji Han Pijeska. U nekoliko navrata nakon toga vod bi bio u pratnji američkog pukovnika Johna Batistea koji je odlazio u komandni štab 65. puka na sastanke s Ratkom Mladićem. Pukovnik Batiste bi ušao u sobu i posle nekog vremena izašao. Svi u jedinici su, naravno, znali s kim je bio. Ono što ne znamo jeste da li je u toj prostoriji sa srpske strane bilo još nekoga osim Mladića. Vod nije video Mladića, ali, prema onome što je meni rečeno, nema nikakve sumnje da se Batiste tamo sastajao sa njim.”
Upitan od koga je saznao za ove susrete, Charles Ingrao kaže:
“To je bio vojni oficir koji je bio u toj jedinici. Nije pripadao vojnoj policiji. Ta osoba bila je član američke obaveštajne zajednice.”
Da li je Pentagon bio upoznat sa ovim sastancima između pukovnika Batistea i Mladića, pitamo našeg sagovornika:
“Nije uopšte moguće zamisliti da se visoki američki vojni zvaničnik sretne sa dvostrukim optuženikom za ratne zločine ne samo bez znanja nego i bez dozvole Pentagona.”
Charles Ingrao objašnjava da se priča o nehapšenju haških optuženika može shvatiti jedino ako se zna da je američka vojska bila apsolutno nespremna da žrtvuje svoje trupe nakon onoga što je smatrala ostvarenom primarnom misijom:
“A primarna misija bilo je uspostavljanje mira u Bosni, razdvajanje i razoružavanje ratujućih strana. Na hapšenje ratnih optuženika američka armija je gledala kao na rizik koji bi mogao rezultirati napadom na američke vojnike. A kada je američka vojska ušla u Bosnu i Hercegovinu, predsednik Clinton imao je jednu jedinu opsesiju: da se Bosna ne pretvori u drugi Mogadiš, tako da je i on bio krajnje nespreman da se suprotstavi Pentagonu koji je odbijao da hapsi Karadžića i Mladia uprkos pokušajima State Departmenta da ga pridobiju za njihovo hapšenje. Treći igrač u priči – State Department – koji je jedini bio za hapšenje ratnih optuženika jer je želeo da vidi stabilnu vladu u Bosni, smatrao je da je to nemoguće postići sve dok je Karadži lider Republike Srpske. Dakle, njihova agenda bila je da uhapse ratne optuženike počevši od Karadžića, ali su znali da se to ne može ostvariti bez zelenog svetla Pentagona i Clintona. Otuda, kada je Holbrooke otišao na pregovore sa Miloševićem sa ciljem da se Karadžić odstrani, nije mu preostala druga alternativa nego da se nagodi sa njim o tome da nestane sa političke scene, a da mu za uzvrat bude obećan imunitet od pravde. Jedan od naših izvora nije mogao da potvrdi da je za to dobio direktan nalog State Departmenta, ali nam je otkrio da mu je poručeno da može da nastupi “ kreativno”, da su mu ljudi u State Departmentu, uključujući i Warena Cristophera, manje-više rekli: ’Radi sve što smatraš da je nužno, ali oteraj Karadžića iz vlade’.”
* * *
Jovica Stanišić – «ključni čovjek» CIA u Srbiji
Autor: Marija Arnautović
Bivši šef Džavne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, kojem se sudi u Hagu, bio je tokom devedesetih godina prošlog vijeka pouzdan saradnik Centralne obavještajne američke agencije u Beogradu, odnosno CIA-e. Ovo tvrdi "Los Angeles Times" pozivajući se na pismo i povjerljive dokumente sa dokazima koje je CIA poslala Haškom tribunalu. Stanišiću se u Hagu sudi za etničko čišćenje, progone i ubistva. Optužen je da je naređivao formiranje paravojnih jedinica koje su protjerivale Bošnjake i Hrvate iz njihovih domova u BiH i Hrvatskoj. Uhapšen je u martu 2003. godine, u okviru velike akcije srbijanske policije nakon ubistva tamošnjeg premijera Zorana Đinđića. Teza o bliskosti Jovice Stanišića i Amerikanaca ponavljana je više puta nakon njegovog prebacivanja u Hag.
"Stanišić je osam godina bio glavni čovjek CIA-e u Beogradu", navedeno je u opširnom članku o djelovanju Stanišića tokom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Autor navodi da je Stanišić bio šef obavještajne službe srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i da su ga mnogi smatrali mozgom režima "zahvaljujući kome je svijet dobio zastrašujući novi termin 'etničko čišćenje'."
Oficiru CIA-e Lofgrenu bila je potrebna pomoć jer CIA, kako piše list, nije znala šta da radi kada je u Jugoslaviji izbio rat, i po izbijanju sukoba u Bosni i Hercegovini CIA je očajnički željela da dođe do obavještajnih podataka iznutra.
"Stanišić i Lofgren su na tajnim sastancima po brodovima i bezbjednim kućama duž Save razmjenjivali detalje o funkcionisanju Miloševićevog režima. On je obezbijedio informacije o mjestu na kome se nalaze taoci NATO-a, pomogao je operativcima CIA-e u traženju grobnica i formiranju mreže tajnih baza u Bosni", naveo je list.
Stanišić, kome se sudi u Hagu i koji bi mogao da bude osuđen na doživotnu kaznu zatvora, pozvao se na svoje američke saveznike. CIA je, što je krajnje neočekivano za nju, dostavila Haškom sudu povjerljivi dokument u kome se navode Stanišićevi doprinosi i dokazi za pomoć koju im je pružio, a dokument je i dalje zapečaćen, piše „Los Angeles Times“.
Lofgren, koji je sada u penziji, kazao je da je CIA sastavila dokument da bi pokazala kako je "ovaj, navodno zli čovjek, učinio mnoge dobre stvari, ali ne poriče optužbe protiv Stanišića".
CIA se našla u neobičnoj situaciji da služi kao karakterni svedok za optuženog za ratne zločine i nije htjela da komentariše dokument. Hag će razmatrati taj dokument na zatvorenom vijećanju jer je sadržaj povjerljiv.
Stanišićeva odbrana se, inače, zasniva na nekoliko desetina razgovora sa sadašnjim i bivšim zvaničnicima američkih i srpskih obavještajnih agencija, kao i dokumentima koje je "Times" imao na uvid.
Tužilac Dermot Grum je u Hagu prošle godine na suđenju pokazao fotografije Jovice Stanišića sa pripadnicima specijalnih jedinica i pustio audiosnimak presretnutog razgovora u kome Stanišić pripadnike tih jedinica naziva "svojim momcima". Grum je prikazao i videosnimak na kome se vidi kako pripadnici paravojne formacije "Škorpioni" odvode u šumu i strijeljaju muslimane, muškarce i mladiće s rukama vezanim žicom.
"Stanišić je osnovao ove jedinice i obezbjeđivao sve što im je bilo potrebno, uključujući i dozvolu da čiste teritorije od nepoželjnih ljudi, dozvolu da ubijaju", rekao je Grum.
Oficiri CIA-e koji su radili u tom regionu kazali su da su stekli utisak da Stanišić "nije običan član hora", ali da nikada nisu vidjeli dokaz da je umiješan u ratne zločine. Štaviše, oni su ga smatrali ključnim saveznikom u situaciji koja je ubrzano izmicala kontroli.
Stanišić je od početka želio da ojača veze sa CIA-om. Na jednom od sastanaka sa Lofgrenom predao je fasciklu sa dokumentima među kojima su bili i dijagrami skloništa i drugih objekata koje su srpske kompanije izgradile u Iraku za Sadama Huseina. Ali, Stanišić je odredio granice i nikada nije uzeo novac od CIA-e, nije učestvovao u njenim operacijama, niti je činio bilo šta što je smatrao bezočnom izdajom svog šefa, piše američki list.
Poslije mnogobrojnih tajnih sastanaka, on je ubijedio Miloševića da mu dozvoli da uspostavi kontakt sa CIA-om kao zaobilaznim putem ka Zapadu. Ponoćni sastanci u parku ustupili su mjesto dnevnim sjednicama u Stanišićevoj kancelariji, navodi američki list.
U pismu dostavljenom Hagu 2004. godine CIA piše kako je Stanišić pokušao da spriječi neke od najeksplozivnijih događaja u ratu u Bosni. U proljeće 1993. godine, na nagovor CIA-e, izvršio je pritisak na načelnika Generalštaba Vojske Republike Srpske Ratka Mladića da nakratko prekine granatiranje Sarajeva, piše „Los Angeles Times.“
Dvije godine kasnije, on je pomogao u oslobađanju 388 vojnika NATO-a kojima su skinuli uniforme i vezali ih za stabla da bi služili kao ljudski štit od bombi NATO-a. Stanišić je napisao kako je pregovarao o oslobađanju talaca uz podršku rukovodilaca CIA-e.
Clintonova administracija je tada već aktivno pokušavala da okonča rat diplomatskim sredstvima. Stanišić je pratio Miloševića i na mirovnim pregovorima u Dejtonu i zatim se vratio u Srbiju da bi sproveo ključne dijelove mirovnog sporazuma.
Dag Smit, šef stanice CIA u Bosni, sjeća se sastanka sa njim i grupom srpskih zvaničnika iz Bosne u Beogradu. "Dok im je Stanišić govorio kako treba da sarađuju sa CIA-om, gosti su se očevidno nelagodno osjećali", kazao je Smit.
Jačanje Stanišićevih veza sa CIA-om dovelo je do trvenja sa Miloševićem, koji se plašio da njegov “glavni špijun" kuje zavjeru protiv njega. Stanišić je smijenjen je 1998. godine, piše list i navodi da je 2003. godine, kada je ubijen premijer Zoran Đinđić, uhapšen i u pritvoru bio tri mjeseca, a potom je izručen Hagu.
Na objavljeni teskt o Stanišićevim vezama sa CIA-om reakcije u Beogradu su podijeljene. Ministar i funkcioner Demokratske stranke Oliver Dulić kaže da će informacije o tome da li je Jovica Stanišić radio za CIA-u tek biti provjeravane. Milorad Vučelić, koji je u to vrijeme bio blizak sa Stanišićem, nije htio da komentariše ove navode, a sadašnje ministre Stanišić više i ne zanima.
Javnost je Stanišića prvi put vidjela 1995. godina, kada je u ime Slobodan Miloševića pregovarao u Bosni o oslobađanju vojnika NATO-a. Prema pisanju "Los Angeles Timesa“, u to vrijeme Stanišić je uveliko bio saradnik CIA-e. Teza o bliskosti Jovice Stanišića i Amerikanaca ponavljana je više puta nakon njegovog prebacivanja u Hag, a špekulacije su postale aktuelne 2004. godine, kada je, na zahtjev odbrane, iz Vašingtona stiglo pohvalno pismo o Stanišiću, koje je trebalo da posluži za to da bivši šef DB-a ubijedi sud da ga pusti na privremenu slobodu.
Srbija: Fond za humanitarno pravo traži istragu policijskih zločina na Kosovu
Autor: Zoran Glavonjić
Fond za humanitarno pravo iz Beograda podnio je kaznenu prijavu protiv posebnih formacija Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i njenih zapovednika, a za zločine počinjene tokom rata nad albanskim civilima na Kosovu.
Fond za humanitarno pravo (FHP) naveo je da je 37. odred u sastavu MUP-a Srbije, kojim je komandovao Radoslav Mitrović, učestvovao u izvršenju mnogih masovnih ratnih zločina na Kosovu. FHP je saopštio da je krivična prijava podneta na osnovu podataka i dokaza do kojih je došla ta organizacija i da su Mitrović i komandir jedne od četa Nenad Stojković, kao i drugi pripadnici tog odreda, izvršili mnoga ubistva nenaoružanih albanskih vojnika, ali da nisu krivično gonjeni niti su udaljeni iz policije.
Fond za humanitarno pravo (FHP) naveo je da je 37. odred u sastavu MUP-a Srbije, kojim je komandovao Radoslav Mitrović, učestvovao u izvršenju mnogih masovnih ratnih zločina na Kosovu...
Nataša Kandić, direktorka Fonda, kaže da se mora utvrditi šta su radile posebne jedinice policije i pod čijom komandom:
„Opšte poznata činjenica je da je Obrad Stojanović bio komandant posebnih jedinica policije, ali kad god svedoči, bilo u Hagu, bilo ovde pred većem za ratne zločine, on uvek odlučno kaže da on nije bio komandant PJP. On je i dan-danas na Policijskoj akademiji kao profesor.“
Tužilaštvo je potvrdilo da je stigla krivična prijava Fonda, kao i da je veoma obimna i da obuhvata 35 događaja.
Radoslavu Mitroviću, komandiru Odreda posebnih jedinica policije, od oktobra 2006., sa još sedmoricom policijaca sudi se pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu za zločin u Suvoj Reci na Kosovu u kom je u martu 1999. ubijeno 48 albanskih civila.
Slučaj Štrpci: Na 16. godišnjicu još se čeka istina
Autor: Želimir Bojović
Prošle sedmice navršilo se 16 godina od otmice i ubistva 19 putnika iz voza u stanici Štrpci, u opštini Rudo, u BiH. Više nevladinih organizacija u zemlji i regionu zatražilo je da se taj zločin u potpunosti rasvetli i sazna pozadina likvidacije 18 Bošnjaka i jednog Hrvata, koji su u ovoj stanici na pruzi Beograd - Bar, 27. februara 1993. godine, oteti, a kasnije ubijeni od strane paravojnih jedinica u sastavu vojske bosanskih Srba. Osim kontroverzi što ih još uvijek izaziva sam događaj, nesporazume je ovih dana izazvala izrada ali i postavljanje spomenika nastradalima.
Samu izradu spomenika, kao i njegovo postavljane pratile su razne skandalozne odluke: od veličine, mesta gde će biti smešten, poruke koja će na spomeniku stajati, pa sve do činjenice da spomenik ima simboliku 19 žrtava, a da se na ploči nalaze ispisana imena njih samo devet, i to onih koji su iz Prijepolja, grada koji je finansirao izradu tog spomenika.
To je skandalozna i diskriminatorska odluka predstavnika lokalnih vlasti, kaže za RSE Mehanić Almir, jedan od pokretača inicijative za obeležavanjem zločina u Štrpcima:
"Smatram da je to diskriminacija po teritorijalnoj pripadnosti, a iza toga stoji jedna druga poruka. Kada neko poslije 10 do15 godina dođe i prođe pored tog spomenika, imaće ispred sebe činjenicu da je u Štrpcima ubijeno devet, a ne 19 putnika, odnosno poruka je težnja smanjivanja broja žrtava u Štrpcima."
Autor spomenika, arhitekta Mirsad Šantić, za RSE govori o simbolici spomenika:
"Tunel, pruga, to je sve ono što je vidljivo na spomeniku, 18 nišana kao prozori voza koji simbolizuje Bošnjake koji su nastradali, i obelisk koji se odnosi na onog devetnaestog koji nije Bošnjak, a koji je nastradao zajedno sa njima."
Ali, Šantić kaže da je na njega vršen ogroman pritisak da upravo tu simboliku broja 19 na spomeniku promeni:
"Da nemam tih 18 prozora, odnosno nišana, da se to svede na broj devet. Međutim,ja na to nikako nisam htio pristati."
Nail Kaljević, čiji je tridesetogodišnji brat Niazim jedna od žrtava zločina u Štrpcima, kaže za RSE da se porodice žrtava osećaju zaboravljeno i razočarano:
"Trebalo bi reći da je to jedan zločin, da to nije bila nikakva hajdučija ili osveta, nikakav akt pojedinca ili neke grupe, nego da je to bila smišljena akcija koju je izvela Vojska Republike Srpske pomognuta civilnim i vojnim vlastima Jugoslavije. I Srbija sada biva na nekome raskršću da ovi koji su zločinci ne postanu i junaci. "
Većina ubijenih bili su iz Prijepolja, Bijelog Polja, Berana, Podgorice i Bara.
Za zločin u Štrpcima optuženi su pripadnici paravojnih formacija pod kontrolom Milana Lukića. Prema navodima optužnice, grupa vojnika koju je predvodio Milan Lukić, 27. februara 1993. godine, tačno u 15 časova i 48 minuta, iz voza koji je saobraćao na liniji Beograd - Bar izvela je 19 putnika, zatim ih kamionom prebacila u Višegradsku banju, gde su posle mučenja ubijeni. Za otmicu putnika odlukom Višeg suda u Bijelom Polju na 15 godina zatvora osuđen je Nebojša Ranisavljević iz Despotovca. Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je tu presudu.
Više nevladinih organizacija u zemlji i regionu zatražilo je da se ovaj zločin u potpunosti rasvetli. Četiri NVO za zaštitu ljudskih prava iz Srbije zatražile su od vlasti da se istraga o ovom zločinu odmah otvori i da se svi odgovorni identifikuju i kazne.
Staša Zajović, iz nevladine organizacije Žene u crnom, za RSE kaže:
"Smatramo da bi se obelodanjivanjem činjenica o ovom zločinu, pre svega o umešanosti najviših državnih organa SR Jugoslavije, kako se tada zvala država, načinio jedan značajan korak ka raskidu sa političkom klimom nekažnjavanja zločina i da bi se načinio važan korak ka poštovanju, što je jednako toliko važno, žrtava ovog zločina počinjenog u naše ime."
Isti stav imaju i nevladine organizacije iz Sandžaka. Ramiz Crnišanin, iz Sandžačkog intelektualnog kruga, kaže za RSE da borci za ljudska prava, kao i porodice žrtava, i dalje traže rasvetljavanje zločina i pronalaženje posmrtnih ostataka:
"Očekujemo da vlast prestane sa izjednačavanjem zločina i relativizovanjem stvari i da se ozbiljno zauzme da se ljudi koji su to organizovali nađu pred licem pravde."
Iako je prošlo toliko godina i sa protokom svake sledeće verovatnoća da se posmrtni ostaci otkriju biva sve manja, Nail, kao i ostali članovi porodice žrtava, ne gubi nadu da će svoje najdraže na kraju sahraniti i da će pravda biti namirena:
"Nada kod svakoga umire posljednja, tako da i mi imamo veliku nadu. Mislim da će uspjeti da se nešta uradi, da će bar pokušai da se pronađu posmrtni ostaci."
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.