Baljvine, bosanskohercegovačko selo u kojem, iako zvuči nevjerovatno, Bošnjaci i Srbi nisu nikada ratovali. Ni u posljednjem, ni u Drugom svjetskom ratu. Nikada se nisu sporili na sudu, niti je zabilježen bilo kakav incident među njima. Ovo malo mjesto nadomak Mrkonjić Grada može poslužiti kao primjer je suživota i tolerancije cijeloj Bosni i Hercegovini.
Stanovnici Baljvina, malog bosanskog sela smještenog između dva istorijska bosanska grada Jajca i Mrkonjić Grada, znaju da je najveća vrijednost tolerancija i zajednički život. Njihov zajednički život opstao je uprkos ratovima i ratnoj propagandi. Šefko Čaušević, nezvanični je lider Bošnjaka pokušava da objasni kako je moguće das u on i njegove komšije, dok je svuda u Bosni bjesnio rat, uspjeli da sačuvaju jedni druge:
„Nećete nigdje u svijetu naći da jedan čovjek živi u jednoj državi, rodi se, živi, školuje se i dobiva pare, bogatstvo ima recimo - i radi protiv te države. Objeručke radi. Haj’te sad nađite su svijetu takvog čovjeka. Ja razumijem, može biti mržnje, možda, ali ako smo ljudi mi svi i idemo da nam je bolje, ali ići ugnjetaviti nekoga, to ne mogu razumjeti. I to svoj čovjek. Tako nisi musliman ako možeš zaspati a znaš da ti komšija nema šta jesti, nisi čovjek. Sa njim moraš podijeliti.“
Baljvine su podjeljene na dva djela: u Donjem selu žive Bošnjaci, u Gornjem Srbi. Negdje na sredini imanja su i jednih i drugih, a iako se graniče, nikada nije bilo sudskog spora oko zemlje. Mještani Baljvina time se ponose i koga god zaustavite o tome će sa ponosom pričati. Miroslav Tešanović živi u Gornjim Baljvinama. Slogu i suživot Baljvinaca objašnjava sa samo jednom rečenicom:
„Kad su ljudi pametni i misle dobro, onda nema prijekorke ili nešto da ti mene mrziš i ja tebe. Gdje mrze jedan drugoga, tu nema života. Mi smo za vrijeme onog rata, ja njega pamtim, ja sam imao 15 godina, sad mi je osamedest peta...“
RSE: Možete li vi kao primjer drugima poslužiti?
Tešanović: Mi trebamo u BiH da smo najprvi, do nebesa štono kažu. Jerbo to nema sad. Da ja tebe mrzim, a ti mene? Ušo đavo u narod!“
Odmah ispod njihove kuće je osnovna škola. U prva četiri razreda upisano je dvanaestoro bošnjačke i dvoje srpske djece. Zajednički završavaju školu, uče, igraju se i druže. Baljvinci ne kriju koliko se čude kada se pomene fenomen “dvije škole pod istim krovom” koji postoji u drugim djelovima Bosne i Hercegovine. Ostatak školovanja, ipak, djeca iz ovog sela moraju završavati u nekom od obližnjih gradova.
Dobrih i mudrih više nego loših
Tako se i Marko Vučinović, sa ženom i četvoro djece, odselio u Banju Luku. Vikendom je u Baljvinama. Zatekli smo ga kako sa najmlađim sinom Danijelom i ostalim mještanima igra fudbal u dvorištu seoske škole. Kao i ostali mještani, nerado se prisjeća rata, ali rado pominje to što komšije u njegovom selu nisu digle oružje jedni na druge:
„Sjećam se muke i patnje, to Šefko i ovi drugi, možda, znaju bolje pošto su oni bili u goroj situaciji od nas. Mi smo opet mogli se kretati, oni nisu mogli tako ni kretati, ali ja koliko sam mogao, ja sam pomogao svima. Tad sam držao trgovinu ovdje, bilo je isto i za Srbe i za muslimane. Vjerovatno oni to mogu bolje reći. Bio je rat, ali mi smo se mogli kretati, a oni nisu imali slobode kretanja - kad je svaka budala pušku nosala i ti ne znaš ko će potegnuti obarač, ko neće. Ovuda su se smjeli kretati, ali tamo gdje odeš, u Banju Luku, u Mrkonjić, ne znaš na koga ćeš naići. Mislim da ovdje postoji jedna tolerancija. Mislim da su ljudi razumni shvatili da rat nikome ne donosi ništa dobro, samo loše, i da uvijek neko nekoga treba pomoći i spasiti u tim kriznim momentima - jer sve to bude i prođe.“
Ljudi u Baljvnama vole da kažu da ko je čovjek ostaje čovjek i u najtežim vremenima, te da je kod njih uvijek bilo više dobrih i mudrih ljudi nego onih loših. Marko Vučinović:
“Ja mislim jedino selo i u Drugom svjetskom ratu i u ovom sada koje je sačuvano mozgom ovog naroda ovdje. Možda nemamo žive vode, pa smo malo drugačiji od ostalih, pa smo malo pametniji, da tako kažem, od drugih.“
Istina je da Baljvine nemaju vodu. Zbog toga je četvrtak ovdje oduvijek neradni dan. Praznuju ga oba naroda vjerujući da će selu obezbijediti pitku vodu koju nemaju. Od davnina postoji vjerovanje da ne valja raditi četvrtkom. Povezuje se to sa nevremenom koje bi moglo nekoga da ubije ili da uništi ljetinu. I putevi do sela su loši, oni do udaljenih kuća i zaseoka još gori, žale se na ovo i mještani. Nikoga kao da ne zanima da pomogne skoro pa jedinu bosansku oazu suživota. Šefko Čaušević:
„Nije nikome stalo da ovo promiviše. Nekome ne odgovara ovo. Neko gradi sreću na tuđoj nesreći. Recimo, nekome nije stalo da Srbin i musliman sarađuju. Jer neko kaže:’On je veliki Srbin, ako je u svađi sa muslimanom!’ Ili kontra. Neće on da izađe na televiziju i da kaže:’Ne, potreban nam je suživot, potreban je život da pomažemo jedan drugome.’ To nam je potrebno.“
****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
Nakon žalbe Stupar oslobođen krivice za genocid
Baljvine - primjer suživota i tolerancije
****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
