U emisiji Pred licem pravde govorimo o procesu protiv Karadžića, razgovaramo sa direktoricom Documente, donosimo vijesti iz Haškog tribunala
Autor : Goran Jungvirth
Na Haškom sudu održana je posljednja konferencija pred početak suđenja bivšem lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću. Pripreme za suđenje tijekom kojeg će se iznijeti dokazi za brojne zločine, poput genocida, ubijanja ili protjerivanja, trajale su više od godinu dana nakon što je optuženi uhićen prošlog ljeta u Beogradu, prerušen u nadriliječnika pod imenom Dragan Dabić.
Sve je spremno za početak suđenja, izjavila je tužiteljica Hildegard Urc - Reclaf (Hildegard Uertz - Retzlaff) na kraju statusne konferencije tijekom koje je bilo pokušano rasčistiti zadnja otvorena pitanja između haške optužbe i Karadžića koji se brani sam. Jedino što se još čeka je odluka žalbenog vijeća o žalbi obrane zbog neuvažavanja Karadžićeve tvrdnje kako mu se ne bi trebalo uopće suditi temeljem njegovog navodnog sporazuma sa specijalnim izaslanikom Sjedinjenih Država Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke).
Uz to, Karadžić je inzistirao tijekom statusne konferencije da po njemu bitni svjedoci ponovno svjedoče unatoč već presuđenim činjenicama, kao što je granatiranje sarajevske tržnice Markale 1994. i 1995. godine tijekom kojih je poginulo na desetke civila:
„Minimalan je moj zahtev da vidim najvažnije svedoke. Svedok o kome govorimo je važan za Markale, Markale su važne za celokupan život tamo. Nemoguće je živeti zajedno i živeti i blzu ukoliko ostane ta laž da su Marakle Srbi napravili. Znači, taj narod muslimanski takođe mora da sazna ko je to radio i iz kojih razloga je to urađeno.“
Karadžić se predraspravnom sucu Janu Bonomiju (Ian Bonomy) ponovno požalio kako je optužnica protiv njega preopširna, te da vrvi brojnim nepravilnostima. Zato je zatražio od tužiteljstva dodatna objašnjenja, poput primjerice:
„Šta se podrazumeva pod ljudi i dečaci isto tako - jer dečake niko nije ubijao, čak ni u bilo kojoj varijanti, tako da ima jako mnogo stvari koje ovaj proces čine traljavim, koje ga opterećuju, koje ga čine nečistim i netransparentnim i koje će onemogućiti da stvar teče glatko i da se utvrde istine, bazične istine potrebne za sve nas tamo.“
Sudac Bonomi se iznenadio, kako je rekao, da optuženi prvi put nema kontrolu nad svojim postupkom, te za to okrivio njega samog budući da ne koristi mehanizme komuniciranja sa tužiteljstvom koji su mu na raspolaganju. No, predraspravni sudac je napomenuo kako će se dodatno raspitati kako bi sudsko vijeće pomoglo optuženom što više pred početak suđenja.
Karadžić se na kraju zahvalio sucu na trudu koji je uložio u cijelu pripremu procesa, a koji uskoro odlazi iz Haškog suda iz osobnih razloga:
„Naravno, čini mi se da je kod vas ostalo samo ono početno ’not guilty’. Izgleda da će završno ’not guilty’ morati da kaže neko drugi. Ako više niste na ovom slučaju, ja vam se zahvaljujem i želim vam sve najbolje.“
Nakon što se donese odluka žalbenog vijeća o Kardžićevoj žalbi u vezi njegovog navodnog sporazuma s Holbrukom, suđenje bi trebalo početi sljedeći mjesec ukoliko se ne dogodi nešto nepredviđeno. Konačan i precizan datum početka procesa, kao i sudsko vijeće koje će Karadžiću suditi za zločine protiv nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini uskoro bi trebao odrediti predsjednik Haškog suda Patrik Robinson (Patrick Robinson).
Sudija Haškog tribunala Ian Bonomi podnio je ostavku iz ličnih razloga, a njegov odlazak iz sudskog vijeća neće uticati na početak suđenja bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, izjavio je na konferenciji za novinare u Hagu predstavnik Tribunala Kristijan Šartije. (Christian Chariter)
"Predsjednik Tribunala uskoro će izdati nalog o formiranju novog sastava sudskog vijeća, poslije čega će moći da bude donesena i odluka o datumu početka suđenja", dodao je Šartije.
On je najavio da će suđenje bivšem ministru unutrašnjih poslova RS Mići Stanišiću i šefu Centra službe bezbjednosti u Banjaluci Stojanu Župljaninu, umjesto 31. avgusta započeti 14. septembra ove godine, te da je Stanišiću zbog toga naloženo da se do 31. avgusta vrati u pritvorsku jedinicu u Ševeningenu.
Šartije je dodao da se očekuje određivanje datuma početka suđenja Karadžiću i Zdravku Tolimiru.
On je najavio da će do kraja ovog mjeseca biti nastavljeno i suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.
Nakon tri sedmice pauze, nastavljena su suđenja Vlastimiru Đorđeviću, Momčilu Perišiću, te optuženim u predmetu "Prlić i drugi".
Suđenje osumnjičenima za zločine u Bosanskoj Krajini
Uvodnim riječima Tužilaštva i odbrane, počelo je suđenje trojici osumnjičenih za zločine počinjene u Bosanskoj Krajini. Prema optužnici Tužilaštva BiH, Mehura Selimović, Adil Ružnić i Emir Mustafić su od februara 1994. do februara 1996. godine "pomagali i podstrekavali" zatvaranje srpskih civila i vojnika u zatočeničke centre u Bihaću, Cazinu i Bosanskom Petrovcu. Prenosimo Izvještaj iz BIRN BiH - Justice Report
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i Odbrane trojice optuženih za zločine u Bosanskoj Krajini , Mehure Selimovića, Adila Ružnića i Emira Mustafića iznijeli su pred Sudskim vijećem plan svoga dokaznog postupka i glavne argumente koje će predstaviti tokom suđenja.
Tužilaštvo smatra da ima dovoljno svjedoka i materijalnih dokaza da potvrdi navode optužnice, dok Odbrane negiraju uloge svojih branjenika u opisanim zločinima.
Već na početku suđenja tužilac Dubravko Čampara je najavio saslušanje i dodatnih svjedoka.
"Želim najaviti da ćemo i u dodatnim dokazima, nakon što se provedu dokazi Odbrane, saslušati još svjedoka koji su nam se javili nakon podizanja optužnice. Također, zatražit ćemo i medicinsko vještačenje", kazao je Čampara.
Prema optužnici Tužilaštva BiH, Mehura Selimović, Adil Ružnić i Emir Mustafić su od februara 1994. do februara 1996. godine "pomagali i podstrekavali" zatvaranje srpskih civila i vojnika u zatočeničke centre u Bihaću, Cazinu i Bosanskom Petrovcu.
Navodi se da je Selimović bio zamjenik načelnika Odjeljenja službe vojne bezbjednosti Petog korpusa Armije BiH (ABiH), Ružnić pomoćnik komandanta za poslove bezbjednosti i referent operativca istog odjeljenja, a Mustafić pripadnik Vojne policije.
Tužilaštvo smatra da su ratni zarobljenici i civili u zatočeničkim centrima držani u lošim uslovima i prisiljavani na prinudne radove, te da su ih fizički i psihički zlostavljali stražari i vojnici "koji su nesmetano ulazili", kao i sami optuženi.
Sva trojica su “propustili da poduzmu nužne i razumne mjere kako bi spriječili i kaznili podređene koji su zlostavljali zatočene osobe”.
Asim Crnalić, branilac prvooptuženog, je rekao da će dokazati da Selimović "nije naredio da vojnici ili policajci bilo koga tuku ili prema njima nečovječno postupaju".
"Moj branjenik nije bio šef zatvora, niti komandant jedinice, pa zbog toga ne može ni odgovarati za uslove u zatvoru u kojima su boravili pritvorenici. Moj branjenik je bio oficir za sigurnost na kontraobavještajnim zadacima", kazao je Crnalić.
"Određene tačke optužnice su nerazumljive, nejasne. Moj branjenik negira da je organizirao, učinio ili podstrekavao na zlostavljanje zatočenih. Negiranje temelji na tome što zna da to nije učinio obavljajući vojničke dužnosti u skladu sa zakonom", kazao je Alaga Bajramović, branilac drugooptuženog.
Bajramović je rekao i da se Ružnić ne može dovesti u kontekst optužbe jer on nije taj čovjek - "nema rata u njemu".
Hasan Veladžić, branilac trećeoptuženog, kazao je da njegov branjenik nije mogao izvršiti radnje koje mu se stavljaju na teret jer za to "nije fizički sposoban".
Nastavak suđenja zakazan je za 26. august, kada će biti saslušani prvi svjedoci Tužilaštva BiH.
Nastavljeno suđenje za zločin na Korićanskim stijenama
U sudu BiH je nastavljeno suđenje sedmorici bivših pripadnika inetrventnog voda milicije iz Prijedora za zločin koji se desio 21. avgusta 1992. godine na Korićanskim stijenama na Vlašiću. Optuženi se terete za učešće u pratnji koloni , odvajanje i strijeljanje 200 civila.
Hasan Elkaz,svjedok Tužilaštva, tvrdi da je bio među civilima koji su u konvoju provođeni iz pravca Prijedora prema Travniku.
“ Na jednom mjestu, poslije sam saznao da se to zove Korićanske stijene, bila je strahovita pucnjava. Mi smo opomenuti da legnemo u vozilo , da niko ne smije podići glavu… Samo se čula strahovita, nezamisliva pucnjava. Mislio sam da neko puca u nas.“
Gost ovog izdanja programa »Pred licem pravde» je Vesna Teršelič, direktorica Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta, iz Zagreba. Osnovale su ga 2004. godine četiri organizacije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Građanski odbor za ljudska prava i Hrvatski Helisnški odbor. Osnovna programska aktivnost je prikupljanje, dokumentiranje i istraživanje građe o ratnim zbivanjima, o počinjenim zločinima i povredama ljudskih prava. Zajedno sa Fondom za humanitarno pravo iz Beograda i Istraživačko dokumentacionim centrom iz Sarajeva, Documenta je osnivač regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji.
RSE: Documenta, zajedno s ovim i drugim nevladinim organizacijama, zagovara pomirenje i saradnju u regiji ali putem suočavanja s prošlošću. Koliko je to neophodan ali i bolan proces ?
Teršelič: To je izuzetno bitan proces kako za žrtve tako i za društvo, a bojim se da je bolan skoro za svakog tko u njemu sudjeluje jer se suočavamo sa zločinia, suočavamo sa negativnim nasljeđem - i to nije lako ali je neophodno zbog toga da bi se utvrdile činjenice, da bismo se približili pravdi. To je bitno zbog događanja u prošlosti, ali je bitno i zbog ovog sadašnjeg trenutka i zbog budućnosti. I meni je posebno zanimljivo da u ovom procesu rasprava o komisiji mladi posebno česti ističu da i oni imaju odgovornost dati odgovor na zločine počinjene u prošlosti, pa čak i ako uopće nisu ni bili rođeni u vrijeme kada su zločini počinjeni.
RSE: Ali se ipak suočavaju s posljedicima zločina.
Teršelič: Tako je. Mladi iz Hrvatske, Srbije, iz Crne Gore, BiH i s Kosova, posebno studentska populacija, su posebno zainteresirani i učestvuju sa vrlo kreativnim prijedlozima jer je, kako bi doprli do svojih kolega koji nisu iskazali interes, potreban drugačiji pristup. Razumiju koliko su važna s jedne strane i suđenja za ratne zločine, koje skoro svi prepoznajemo kao najznačajniji mehanizam suočavanja sa prošlošću, ali vide i da suđenja neće moći odgovoriti na sve zločine.
U cijeloj regiji je ubijeno i nestalo više od 120.000 ljudi. Još uvijek se traga za više od 16.000 nestalih. I kad pogledamo koliko bismo mogli očekivati od suđenja u tijeku idućih nekoliko godina, procijenili smo da bismo do 2020. u sudnicama moglo odgovarati oko 1.200 osumnjičenih, a to je daleko manje nego što žrtve i društvo u cjelini očekuju, pa smo stoga napravili ovaj dodatni korak i 2006. tri organizacije - Fond za humanitarno pravo, Documenta i Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva - pokrenule su raspravu koji bi to bio komplementarni mehanizam suđenjima za ratne zločine i tako, zapravo, došli do prijedloga za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i stvorili koaliciju koja zagovara taj prijedlog, koja u međuvremenu ima više od 150 organizacija članica i nekoliko stotina osoba koje je podržavaju. Mi nastavljamo graditi koaliciju, proces dogovaranja je u tijeku. Održano je više od 20 događanja na kojima smo raspravljali. Neka su mala, na njima sudjeluje do 30-ak ljudi oko okruglog stola i raspravlja o tome koji bi mogao biti mandat, ko bi mogli biti članovi takve komisije, koje bi razdoblje trebala pokriti.
A velika događanja, forumi, održavaju se ponekad godišnje, ponekad i češće. Prvi je održan u Sarajevu 2006., pa je nakon toga slijedio u Zagrebu, pa u Beogradu, u Prištini, u Budvi - i nastavićemo sa konsultacijama kako bismo stvarno imali argumentirani i kvalitetan prijedlog mandata komisije i kako bismo imali podršku za komisiju. U tijeku sljedeće godine, na jesen, počećemo prikupljati potpise. Nadamo se prikupiti milion potpisa za ovu incijativu i predaćemo prijedlog vladama u prosincu iduće godine jer samo vlade mogu osnovati takvu komisiju. Civilno društvo ima dobru volju, ali nema taj kapacitet, nema te mogućnosti. Ovakvu komisiju mogu osnovati parlamenti ili vlade međudržavnim ugovorom.
RSE: Očigledne su promjene u stavu prema ratnim zločinima, posebno koje su počinili pripadnici »mog naroda», odnosno u suočavanju sa razmjerama rata na prostoru bivše Jugoslavije. Koliko su tome doprinijele nevladine organizacije?
Teršelič: Ja bih rekla da sigurno ima više podrške za suočavanje s prošlošću, da je vrlo značajno bilo sve što su radile organizacije za ljudska prava i u smislu dokumentiranja zločina i u smislu zagovaranja suđenja i istraga za ratne zločine počinjene s naše strane rata, a mislim da je riječ o međusobnom utjecaju različitih faktora. Vrlo je značajn doprinos bio Međunarodnog kaznenog suda u Hagu i zadnjih nekoliko godina i suđenja u pojedinim zemljama u Hrvatskoj, Srbiji, BiH - i u ovoj fazi su čak domaća suđenja možda zanačajnija, tako da mislim da se to vidi i u promjenama u javnom mnijenju. Mi smo proveli jedno istraživanje javnog mnijenja 2006. i nadamo se da ćemo ga moći ponoviti 2011. da vidimo koji su pomaci.
Takva istraživanja nisu paralelno provođena svuda u regiji, pa je onda teško komparirati javne stavove u različitim zemljama, ali mislim da bi takva istraživanja bila potrebna. No, čini mi se da za Hrvatsku mogu tvrditi da više od polovice ispitanih, više od polovice stanovništva smatra da je zločin zločin i da ga treba istražiti. Dakle, na nekoj općoj, generalnoj razini postoji podrška i suđenjima i drugim mehanizmima suočavanja s prošlošću. No kad dođe do pojedinačnih suđenja, onda ta podrška pada. Uvijek postoji ta razlika između generalne podrške i podrške nekom sasvim konkretnom suđenju. Kad se, primjerice, sudi osumnjičenima koji su bili hrvatski generali, onda ta podrška pada.
RSE: Vi ste pomenuli ove dvije organizacije iz Beograda i Sarajeva sa kojima sarađujete. Ima li još neko koga biste istakli?
Teršelič: Itekako. Istakla bih i kolege iz Fonda za humanitarno pravo iz Prištine, u Crnoj Gori Human Rights Action, koja je i pripremala forum u Budvi. U svakoj zemlji uključeno je puno organizacija. Možda je važno spomenuti prisutnost i ženskih organizacija, primjerice Žene u crnom ili Centar za žene žrtve rata iz Zagreba, a vrlo je bitna podrška udruženja žrtava. U Hrvatskoj, recimo, uspijevamo organizirati konzultacije jer u njima sudjeluju ljudi iz Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih barnitelja i iz Udruženja porodica zatočenih i nestalih lica - dakle, žrtve i s jedne i druge strane rata u Hrvatskoj. I bez te vrste suradnje naša rasprava i ova incijativa ne bi bila moguća.
Autor: Nebojša Grabež
Radovan Karadžić, nekadašnji predsednik Republike Srpske i sadšsnji pritvorenik Haškog tribunala optužen za genocid i zločine protiv čovečnosti tokom rata u Bosni I Hercegovini, u intervjuu koji je pisanoj formi dao agenciji Rojters, saopštio je da mu je zao žrtava tog rata, ali da mu je savest čista.
Ovaj intervju pokrenuo je nekoliko pitanja, od nedoumice – da li Karadžić zaista žali za žrtvama rata, ili, pak, pokušava da popravi svoju poziciju pred početak sudjenja, do pitanja etičkog tipa - zbog čega ugledna agencija, na takav način, daje publicitet osobi optuženoj za najstrašnije zločine u novijoj istoriji?
Radovan Karadžić :
"Žalim zbog onoga što se dogodilo tokom rata u Bosni - izgubljeno je mnogo života, patnji ljudi pripadnika svih naroda i razaranja porodica i imovine", naveo je Karadžic u pisanom intervjuu za Rojters.
Kome Radovan Karadžić poručuje da žali za žrtvama? Oni koji su podžzavali njegovu ratnu politiku, verovatno, tako nešto ne žele da čuju, a oni koji su bili žrtve takve politike – još manje, jer prosto ne veruju!
Hajra Ćatić iz Udruzenja “Žene Srebrenice”:
“Mene, zaista, izjave Radovana Karadžića, zločinca, uopšte ne iznenadjuju. On nema šta ne govori, i nema čime se ne služi. Kada ga vidim na televiziji, ja prebacim na neki drugi kanal. Ne mogu da slušam njegove izjave i njegove laži.”
Munira Subašić iz Udruženja “Majki enklave Srebrenica i Žepa”:
“Njegovo pokajanje je lažno pokajanje, kako bi sebi iznudio manju kaznu.”
Iako tvrdi da mu je žao svih izgubljenih života tokom sukoba od 1992 - 1995. , Karadžić, istovremeno, napominje da mu je savest potpuno čista:
“Ne žalim zbog sopstvene uloge, ja nisam tražio javnu funkciju, ali kad sam je dobio obavljao sam svoje dužnosti u najboljem interesu ljudi koji su mi u srcu.”
„Pogledajte, kako je moguće!? Znači, zna šta se sve tamo desilo, zna da je on jedan od organizatora genocida u Srebrenici, a čuj – savjest mu čista. Savjest mu je čista zašto što je toliko, vjerovatno, pobio, a ono ostalo je protjerao. Nema gdje nas nema, na kojem kontinentu!“, kaže Hajra Ćatić.
Munira Subašić smatra da bi bilo bolje da je Karadžićeva poruka imala drugačiji karakter:
„Da je kazao javno – tu i tu se nalazi ta grobnica, tu i tu se nalazi ta grobnica. Neka majke pronadju kosti svoje djece, pa mozda će im, na neki način, biti lakše bar u duši, a onaj teret i onaj zločin i genocid koji sam ja napravio i planirao sa mojim kolegama, mislim da će biti olakšan za one majke koje, ipak, četrnaest godina tragaju za kostima svojih najmilijih. I onda bih pomislila da se pokajao za sve to.“
Ono što se, takodje, postavlja kao problem u ovom slučaju je i pitanje opravdanosti i etičnosti tog intervjua.
Svetlana Slapšak, antropolg i publicista, je duboko uverena da je ovaj intervju neetičan, nemoralan, uvredljiv za žrtve i, konacno, dobra opomena da, nakon toliko godina, proces odgovornosti i suočavanja sa prošlošću u Srbiji nikad nije obavljen.
„Ja se, zaista, čudim jednoj takvoj agenciji, medjunarodno poznatoj agenciji, jednoj od najstarijih, na kraju krajeva, da sebi dozvoli takav gaf da intervjuiše Radovana Karadžića. To mogu da objasnim jedinom ignorancijom i neznanjem toga da će im Karadžić, sasvim sigurno, dati stereotipske odgovore koje bismo svi mi koji poznajemo situaciju, koji smo „native“ - što bi se reklo domoroci, koju mi jako dobro prepoznajemo i tačno znamo šta bi on hteo da kaže i šta bi on rekao. I to je on upravo i uradio. On je rekao ono što je potpuno predvidljivo.“
Mišljenje Svetlane Slapšak deli i Petar Luković, glavni urednik portala E-novine:
„Ako ovo Rojters, ili ne znam ko, smatra intervjuom koji zaslužuje pažnju, onda mislim da više nismo u istom poslu. Ne vidim nikakvu novinarsku znatiželju da razgovaramo sa psihopatom kao što je Karadžić, niti vidim, uopšte, nekakvu potrebu da komentarišem reči psihopate i zločinca kao što je Radovan Karadžić.“
Na čemu Svetlana Slapšak temelji svoju argumentaciju protiv intervjua sa Karadžićem?
„Element koji odredjuje, ako hoćete, kontekst sudjenja u Hagu jeste da nema smrtne kazne i u tome smislu je argument protiv intervjuisanja zatvorenika ćskoro apsolutan. Oni nemaju šta da traže. Oni ne traže spasenje svog života pa da im se odobri mogucnost dopiranja do javnosti i u ovome smislu, koji je, inače, po mom uverenju duboko nekorektan. Tako da, sa tim da nema smrtne kazne, otpada svaki razlog da se tim ljudima daje bilo kakva pažnja u javnosti i da im se da mogućnost da još nesto kažu, što više nije spasavanje njihovog života, nego zapravo, da sasvim otvoreno kažemo, vodjenje politike.“
Besmisao intervjua sa Karadžićem Petar Luković vidi u samom polazištu - činjenici da će svi bitni elementi biti duboko sakriveni:
„Neće reći da je kriv. Neće rei da je rat vodio iz svojih ludackčih, zločinačkih, ili već ne znam kakvih gerontoloških potreba. Neće reći da je bio naredbodavac najstrašnijeg zločina. Neće reći da je bio ideolog koji je to sve radio u saradnji sa Srbijom, da je učestvovao u ratu kao jedan deo zločinalke formacije u kojoj su učestvovali i Milošević i književnici i UDBA i SANU... i više ne znam ko. Dakle, to neće reći!“
Autor: Branka Mihajlović
Suđenje Šešelju je počelo 2007., pošto se pet godina prije toga sam predao Tribunalu, a prekinuto u februaru ove godine zbog Šešeljevih pretnji svjedocima, kako je ustanovio Sud.
Potom je Šešelj dobio 15 mjeseci zatvora zbog otkrivanja identiteta trojice svedoka u jednoj od svojih knjiga napisanih u zatvoru.
Može li se dokazati optužba protiv Šešelja za ratne zločine nad nesrbima u Hrvatskoj, Vojvodini i BIH od 1991. do 1993. godine? Da li je problem u tome ili u nečem drugom?
U domaćoj javnosti se špekuliše da je Haški sud zapao u ćorsokak. Vidan Hadži-Vidanović asistent na Pravnom fakultetu britanskog univerziteta u Notingemu kaže za naš program :
„Ako se ne radi o ćorsokaku, onda se radi o ogromnom problemu sa kojim ne znam kako će se izboriti Veće u ovom sastavu.“
Hadži-Vidanović objašnjava i zašto je došlo do toga:
„Ta inicijalna odluka da se Šešelju dozvoli da se brani sam, kao što se dozvolilo to Slobodanu Miloševiću a sada i Radovanu Karadžiću, veoma je čudna odluka. Očigledno da Triunal nije naučio lekciju prilikom suđenja Miloševiću. Ta greška se ponavlja, samo u jednom mnogo težem obliku. Šta će se dalje dogoditi, to je veliko pitanje. Ja mislim da Tribunal neće dozvoliti da to suđenje tek tako propadne.“
Zoran Krasić, šef pravnog tima koji pomaže Šešelju da se sam brani, kaže:
„Pošto mu je vraćeno pravo da se sam brani, Šešelj je pokazao da je najbolji branilac u svom predmetu. I u pogledu činjenica i u pogledu pravne nauke on je demonstrirao nadmoćnost.“
Zašto se odužilo suđenje Vojilsavu Šešelju? Vidan Hadži-Vidanović:
„Treba samo da se prisetimo odluka tog Veća - od toga da se prevode milioni i milioni Šešeljevih napisa, vi sigurno znate da je on uspeo u zatvoru da napiše ne znam koliko desetina knjiga, od kojih svaka ima hiljadu stranica, u kojima vređa apsolutno svakoga ko je na ovoj planeti donosio bilo kakve odluke, i takve su se knjige prevodile od reči do reči...do otkrivanja zaštićenih svedoka, držanja političkih govora u sudnici...“
Šešelj svojim ponašanjem u sudnici obesmislio suđenje?
Na to pitanje naš sagovornik iz Notingema odgovara odrečno:
„Ja mislim da nije. Svakako da ono izgleda delu srpske javnosti kao neka njegova sitna mala pobeda, ali ta suđenja su isuviše ozbiljna, da bi mogla biti obesmišljena njegovom, hajde da kažem, primitivnom duhovitošću."
Zoran Krasić koji se često javlja za skupštinskom govornicom u republičkom parlamentu kao poslanik iz redova Šešeljevih radikala, zahtevajući , kako kaže, pravdu za svog stranačkog šefa i optužujući vlast da utiče na Haški sud, kako bi se odugovlačio proces da se ne bi Šešelj vratio u zemlju, slično ponavlja i za naš program:
„Ja profesionalno mislim da nema uslova za pravično suđenje Vojslavu Šešelju, jer su se u ovih sedam godina desile tolike zloupotrebe od strane Tužilštava i toliko kršenja osnovnih prava koja su zagarantovana, da jednostavno sada postoji simbioza Suda i Tužilaštva, tako da se može primeniti doktrina zloupotrebe postupka.“
Da li se može dogoditi da se Šešelj uskoro vrati u Srbiju, pošto dobije presudu taman toliko dugu koliko je već odležao u Hagu - pitali smo Vidana Hadži-Vidanovića.
„Mislim da je to vrlo moguće. Kazna koju on može da dobije za ono za šta je optužen i što se može dokazati, ne može da bude mnogo duža od tih šest godina koje je on tamo proveo."
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Na Haškom sudu održana je posljednja konferencija pred početak suđenja bivšem lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću. Pripreme za suđenje tijekom kojeg će se iznijeti dokazi za brojne zločine, poput genocida, ubijanja ili protjerivanja, trajale su više od godinu dana nakon što je optuženi uhićen prošlog ljeta u Beogradu, prerušen u nadriliječnika pod imenom Dragan Dabić.
Sve je spremno za početak suđenja, izjavila je tužiteljica Hildegard Urc - Reclaf (Hildegard Uertz - Retzlaff) na kraju statusne konferencije tijekom koje je bilo pokušano rasčistiti zadnja otvorena pitanja između haške optužbe i Karadžića koji se brani sam. Jedino što se još čeka je odluka žalbenog vijeća o žalbi obrane zbog neuvažavanja Karadžićeve tvrdnje kako mu se ne bi trebalo uopće suditi temeljem njegovog navodnog sporazuma sa specijalnim izaslanikom Sjedinjenih Država Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke).
Uz to, Karadžić je inzistirao tijekom statusne konferencije da po njemu bitni svjedoci ponovno svjedoče unatoč već presuđenim činjenicama, kao što je granatiranje sarajevske tržnice Markale 1994. i 1995. godine tijekom kojih je poginulo na desetke civila:
„Minimalan je moj zahtev da vidim najvažnije svedoke. Svedok o kome govorimo je važan za Markale, Markale su važne za celokupan život tamo. Nemoguće je živeti zajedno i živeti i blzu ukoliko ostane ta laž da su Marakle Srbi napravili. Znači, taj narod muslimanski takođe mora da sazna ko je to radio i iz kojih razloga je to urađeno.“
Karadžić se predraspravnom sucu Janu Bonomiju (Ian Bonomy) ponovno požalio kako je optužnica protiv njega preopširna, te da vrvi brojnim nepravilnostima. Zato je zatražio od tužiteljstva dodatna objašnjenja, poput primjerice:
„Šta se podrazumeva pod ljudi i dečaci isto tako - jer dečake niko nije ubijao, čak ni u bilo kojoj varijanti, tako da ima jako mnogo stvari koje ovaj proces čine traljavim, koje ga opterećuju, koje ga čine nečistim i netransparentnim i koje će onemogućiti da stvar teče glatko i da se utvrde istine, bazične istine potrebne za sve nas tamo.“
Sudac Bonomi se iznenadio, kako je rekao, da optuženi prvi put nema kontrolu nad svojim postupkom, te za to okrivio njega samog budući da ne koristi mehanizme komuniciranja sa tužiteljstvom koji su mu na raspolaganju. No, predraspravni sudac je napomenuo kako će se dodatno raspitati kako bi sudsko vijeće pomoglo optuženom što više pred početak suđenja.
Karadžić se na kraju zahvalio sucu na trudu koji je uložio u cijelu pripremu procesa, a koji uskoro odlazi iz Haškog suda iz osobnih razloga:
„Naravno, čini mi se da je kod vas ostalo samo ono početno ’not guilty’. Izgleda da će završno ’not guilty’ morati da kaže neko drugi. Ako više niste na ovom slučaju, ja vam se zahvaljujem i želim vam sve najbolje.“
Nakon što se donese odluka žalbenog vijeća o Kardžićevoj žalbi u vezi njegovog navodnog sporazuma s Holbrukom, suđenje bi trebalo početi sljedeći mjesec ukoliko se ne dogodi nešto nepredviđeno. Konačan i precizan datum početka procesa, kao i sudsko vijeće koje će Karadžiću suditi za zločine protiv nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini uskoro bi trebao odrediti predsjednik Haškog suda Patrik Robinson (Patrick Robinson).
Vijesti iz Haškog tribunala i Suda BiH
Sudija Haškog tribunala Ian Bonomi podnio je ostavku iz ličnih razloga, a njegov odlazak iz sudskog vijeća neće uticati na početak suđenja bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, izjavio je na konferenciji za novinare u Hagu predstavnik Tribunala Kristijan Šartije. (Christian Chariter)
"Predsjednik Tribunala uskoro će izdati nalog o formiranju novog sastava sudskog vijeća, poslije čega će moći da bude donesena i odluka o datumu početka suđenja", dodao je Šartije.
On je najavio da će suđenje bivšem ministru unutrašnjih poslova RS Mići Stanišiću i šefu Centra službe bezbjednosti u Banjaluci Stojanu Župljaninu, umjesto 31. avgusta započeti 14. septembra ove godine, te da je Stanišiću zbog toga naloženo da se do 31. avgusta vrati u pritvorsku jedinicu u Ševeningenu.
Šartije je dodao da se očekuje određivanje datuma početka suđenja Karadžiću i Zdravku Tolimiru.
On je najavio da će do kraja ovog mjeseca biti nastavljeno i suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.
Nakon tri sedmice pauze, nastavljena su suđenja Vlastimiru Đorđeviću, Momčilu Perišiću, te optuženim u predmetu "Prlić i drugi".
Suđenje osumnjičenima za zločine u Bosanskoj Krajini
Uvodnim riječima Tužilaštva i odbrane, počelo je suđenje trojici osumnjičenih za zločine počinjene u Bosanskoj Krajini. Prema optužnici Tužilaštva BiH, Mehura Selimović, Adil Ružnić i Emir Mustafić su od februara 1994. do februara 1996. godine "pomagali i podstrekavali" zatvaranje srpskih civila i vojnika u zatočeničke centre u Bihaću, Cazinu i Bosanskom Petrovcu. Prenosimo Izvještaj iz BIRN BiH - Justice Report
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i Odbrane trojice optuženih za zločine u Bosanskoj Krajini , Mehure Selimovića, Adila Ružnića i Emira Mustafića iznijeli su pred Sudskim vijećem plan svoga dokaznog postupka i glavne argumente koje će predstaviti tokom suđenja.
Tužilaštvo smatra da ima dovoljno svjedoka i materijalnih dokaza da potvrdi navode optužnice, dok Odbrane negiraju uloge svojih branjenika u opisanim zločinima.
Već na početku suđenja tužilac Dubravko Čampara je najavio saslušanje i dodatnih svjedoka.
"Želim najaviti da ćemo i u dodatnim dokazima, nakon što se provedu dokazi Odbrane, saslušati još svjedoka koji su nam se javili nakon podizanja optužnice. Također, zatražit ćemo i medicinsko vještačenje", kazao je Čampara.
Prema optužnici Tužilaštva BiH, Mehura Selimović, Adil Ružnić i Emir Mustafić su od februara 1994. do februara 1996. godine "pomagali i podstrekavali" zatvaranje srpskih civila i vojnika u zatočeničke centre u Bihaću, Cazinu i Bosanskom Petrovcu.
Navodi se da je Selimović bio zamjenik načelnika Odjeljenja službe vojne bezbjednosti Petog korpusa Armije BiH (ABiH), Ružnić pomoćnik komandanta za poslove bezbjednosti i referent operativca istog odjeljenja, a Mustafić pripadnik Vojne policije.
Tužilaštvo smatra da su ratni zarobljenici i civili u zatočeničkim centrima držani u lošim uslovima i prisiljavani na prinudne radove, te da su ih fizički i psihički zlostavljali stražari i vojnici "koji su nesmetano ulazili", kao i sami optuženi.
Sva trojica su “propustili da poduzmu nužne i razumne mjere kako bi spriječili i kaznili podređene koji su zlostavljali zatočene osobe”.
Asim Crnalić, branilac prvooptuženog, je rekao da će dokazati da Selimović "nije naredio da vojnici ili policajci bilo koga tuku ili prema njima nečovječno postupaju".
"Moj branjenik nije bio šef zatvora, niti komandant jedinice, pa zbog toga ne može ni odgovarati za uslove u zatvoru u kojima su boravili pritvorenici. Moj branjenik je bio oficir za sigurnost na kontraobavještajnim zadacima", kazao je Crnalić.
"Određene tačke optužnice su nerazumljive, nejasne. Moj branjenik negira da je organizirao, učinio ili podstrekavao na zlostavljanje zatočenih. Negiranje temelji na tome što zna da to nije učinio obavljajući vojničke dužnosti u skladu sa zakonom", kazao je Alaga Bajramović, branilac drugooptuženog.
Bajramović je rekao i da se Ružnić ne može dovesti u kontekst optužbe jer on nije taj čovjek - "nema rata u njemu".
Hasan Veladžić, branilac trećeoptuženog, kazao je da njegov branjenik nije mogao izvršiti radnje koje mu se stavljaju na teret jer za to "nije fizički sposoban".
Nastavak suđenja zakazan je za 26. august, kada će biti saslušani prvi svjedoci Tužilaštva BiH.
Nastavljeno suđenje za zločin na Korićanskim stijenama
U sudu BiH je nastavljeno suđenje sedmorici bivših pripadnika inetrventnog voda milicije iz Prijedora za zločin koji se desio 21. avgusta 1992. godine na Korićanskim stijenama na Vlašiću. Optuženi se terete za učešće u pratnji koloni , odvajanje i strijeljanje 200 civila.
Hasan Elkaz,svjedok Tužilaštva, tvrdi da je bio među civilima koji su u konvoju provođeni iz pravca Prijedora prema Travniku.
“ Na jednom mjestu, poslije sam saznao da se to zove Korićanske stijene, bila je strahovita pucnjava. Mi smo opomenuti da legnemo u vozilo , da niko ne smije podići glavu… Samo se čula strahovita, nezamisliva pucnjava. Mislio sam da neko puca u nas.“
Vesna Teršelič: Do 2020. u sudnicama 1200 osumnjiičenih za ratne zločine
Gost ovog izdanja programa »Pred licem pravde» je Vesna Teršelič, direktorica Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta, iz Zagreba. Osnovale su ga 2004. godine četiri organizacije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Građanski odbor za ljudska prava i Hrvatski Helisnški odbor. Osnovna programska aktivnost je prikupljanje, dokumentiranje i istraživanje građe o ratnim zbivanjima, o počinjenim zločinima i povredama ljudskih prava. Zajedno sa Fondom za humanitarno pravo iz Beograda i Istraživačko dokumentacionim centrom iz Sarajeva, Documenta je osnivač regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji.
RSE: Documenta, zajedno s ovim i drugim nevladinim organizacijama, zagovara pomirenje i saradnju u regiji ali putem suočavanja s prošlošću. Koliko je to neophodan ali i bolan proces ?
Teršelič: To je izuzetno bitan proces kako za žrtve tako i za društvo, a bojim se da je bolan skoro za svakog tko u njemu sudjeluje jer se suočavamo sa zločinia, suočavamo sa negativnim nasljeđem - i to nije lako ali je neophodno zbog toga da bi se utvrdile činjenice, da bismo se približili pravdi. To je bitno zbog događanja u prošlosti, ali je bitno i zbog ovog sadašnjeg trenutka i zbog budućnosti. I meni je posebno zanimljivo da u ovom procesu rasprava o komisiji mladi posebno česti ističu da i oni imaju odgovornost dati odgovor na zločine počinjene u prošlosti, pa čak i ako uopće nisu ni bili rođeni u vrijeme kada su zločini počinjeni.
RSE: Ali se ipak suočavaju s posljedicima zločina.
Teršelič: Tako je. Mladi iz Hrvatske, Srbije, iz Crne Gore, BiH i s Kosova, posebno studentska populacija, su posebno zainteresirani i učestvuju sa vrlo kreativnim prijedlozima jer je, kako bi doprli do svojih kolega koji nisu iskazali interes, potreban drugačiji pristup. Razumiju koliko su važna s jedne strane i suđenja za ratne zločine, koje skoro svi prepoznajemo kao najznačajniji mehanizam suočavanja sa prošlošću, ali vide i da suđenja neće moći odgovoriti na sve zločine.
U cijeloj regiji je ubijeno i nestalo više od 120.000 ljudi. Još uvijek se traga za više od 16.000 nestalih. I kad pogledamo koliko bismo mogli očekivati od suđenja u tijeku idućih nekoliko godina, procijenili smo da bismo do 2020. u sudnicama moglo odgovarati oko 1.200 osumnjičenih, a to je daleko manje nego što žrtve i društvo u cjelini očekuju
A velika događanja, forumi, održavaju se ponekad godišnje, ponekad i češće. Prvi je održan u Sarajevu 2006., pa je nakon toga slijedio u Zagrebu, pa u Beogradu, u Prištini, u Budvi - i nastavićemo sa konsultacijama kako bismo stvarno imali argumentirani i kvalitetan prijedlog mandata komisije i kako bismo imali podršku za komisiju. U tijeku sljedeće godine, na jesen, počećemo prikupljati potpise. Nadamo se prikupiti milion potpisa za ovu incijativu i predaćemo prijedlog vladama u prosincu iduće godine jer samo vlade mogu osnovati takvu komisiju. Civilno društvo ima dobru volju, ali nema taj kapacitet, nema te mogućnosti. Ovakvu komisiju mogu osnovati parlamenti ili vlade međudržavnim ugovorom.
RSE: Očigledne su promjene u stavu prema ratnim zločinima, posebno koje su počinili pripadnici »mog naroda», odnosno u suočavanju sa razmjerama rata na prostoru bivše Jugoslavije. Koliko su tome doprinijele nevladine organizacije?
Teršelič: Ja bih rekla da sigurno ima više podrške za suočavanje s prošlošću, da je vrlo značajno bilo sve što su radile organizacije za ljudska prava i u smislu dokumentiranja zločina i u smislu zagovaranja suđenja i istraga za ratne zločine počinjene s naše strane rata, a mislim da je riječ o međusobnom utjecaju različitih faktora. Vrlo je značajn doprinos bio Međunarodnog kaznenog suda u Hagu i zadnjih nekoliko godina i suđenja u pojedinim zemljama u Hrvatskoj, Srbiji, BiH - i u ovoj fazi su čak domaća suđenja možda zanačajnija, tako da mislim da se to vidi i u promjenama u javnom mnijenju. Mi smo proveli jedno istraživanje javnog mnijenja 2006. i nadamo se da ćemo ga moći ponoviti 2011. da vidimo koji su pomaci.
Takva istraživanja nisu paralelno provođena svuda u regiji, pa je onda teško komparirati javne stavove u različitim zemljama, ali mislim da bi takva istraživanja bila potrebna. No, čini mi se da za Hrvatsku mogu tvrditi da više od polovice ispitanih, više od polovice stanovništva smatra da je zločin zločin i da ga treba istražiti. Dakle, na nekoj općoj, generalnoj razini postoji podrška i suđenjima i drugim mehanizmima suočavanja s prošlošću. No kad dođe do pojedinačnih suđenja, onda ta podrška pada. Uvijek postoji ta razlika između generalne podrške i podrške nekom sasvim konkretnom suđenju. Kad se, primjerice, sudi osumnjičenima koji su bili hrvatski generali, onda ta podrška pada.
RSE: Vi ste pomenuli ove dvije organizacije iz Beograda i Sarajeva sa kojima sarađujete. Ima li još neko koga biste istakli?
Teršelič: Itekako. Istakla bih i kolege iz Fonda za humanitarno pravo iz Prištine, u Crnoj Gori Human Rights Action, koja je i pripremala forum u Budvi. U svakoj zemlji uključeno je puno organizacija. Možda je važno spomenuti prisutnost i ženskih organizacija, primjerice Žene u crnom ili Centar za žene žrtve rata iz Zagreba, a vrlo je bitna podrška udruženja žrtava. U Hrvatskoj, recimo, uspijevamo organizirati konzultacije jer u njima sudjeluju ljudi iz Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih barnitelja i iz Udruženja porodica zatočenih i nestalih lica - dakle, žrtve i s jedne i druge strane rata u Hrvatskoj. I bez te vrste suradnje naša rasprava i ova incijativa ne bi bila moguća.
Reakcije na intervju Radovana Karadžića agenciji Rojters
Autor: Nebojša GrabežRadovan Karadžić, nekadašnji predsednik Republike Srpske i sadšsnji pritvorenik Haškog tribunala optužen za genocid i zločine protiv čovečnosti tokom rata u Bosni I Hercegovini, u intervjuu koji je pisanoj formi dao agenciji Rojters, saopštio je da mu je zao žrtava tog rata, ali da mu je savest čista.
Ovaj intervju pokrenuo je nekoliko pitanja, od nedoumice – da li Karadžić zaista žali za žrtvama rata, ili, pak, pokušava da popravi svoju poziciju pred početak sudjenja, do pitanja etičkog tipa - zbog čega ugledna agencija, na takav način, daje publicitet osobi optuženoj za najstrašnije zločine u novijoj istoriji?
Radovan Karadžić :
"Žalim zbog onoga što se dogodilo tokom rata u Bosni - izgubljeno je mnogo života, patnji ljudi pripadnika svih naroda i razaranja porodica i imovine", naveo je Karadžic u pisanom intervjuu za Rojters.
Kome Radovan Karadžić poručuje da žali za žrtvama? Oni koji su podžzavali njegovu ratnu politiku, verovatno, tako nešto ne žele da čuju, a oni koji su bili žrtve takve politike – još manje, jer prosto ne veruju!
Hajra Ćatić iz Udruzenja “Žene Srebrenice”:
“Mene, zaista, izjave Radovana Karadžića, zločinca, uopšte ne iznenadjuju. On nema šta ne govori, i nema čime se ne služi. Kada ga vidim na televiziji, ja prebacim na neki drugi kanal. Ne mogu da slušam njegove izjave i njegove laži.”
Munira Subašić iz Udruženja “Majki enklave Srebrenica i Žepa”:
“Njegovo pokajanje je lažno pokajanje, kako bi sebi iznudio manju kaznu.”
Iako tvrdi da mu je žao svih izgubljenih života tokom sukoba od 1992 - 1995. , Karadžić, istovremeno, napominje da mu je savest potpuno čista:
“Ne žalim zbog sopstvene uloge, ja nisam tražio javnu funkciju, ali kad sam je dobio obavljao sam svoje dužnosti u najboljem interesu ljudi koji su mi u srcu.”
„Pogledajte, kako je moguće!? Znači, zna šta se sve tamo desilo, zna da je on jedan od organizatora genocida u Srebrenici, a čuj – savjest mu čista. Savjest mu je čista zašto što je toliko, vjerovatno, pobio, a ono ostalo je protjerao. Nema gdje nas nema, na kojem kontinentu!“, kaže Hajra Ćatić.
Munira Subašić smatra da bi bilo bolje da je Karadžićeva poruka imala drugačiji karakter:
„Da je kazao javno – tu i tu se nalazi ta grobnica, tu i tu se nalazi ta grobnica. Neka majke pronadju kosti svoje djece, pa mozda će im, na neki način, biti lakše bar u duši, a onaj teret i onaj zločin i genocid koji sam ja napravio i planirao sa mojim kolegama, mislim da će biti olakšan za one majke koje, ipak, četrnaest godina tragaju za kostima svojih najmilijih. I onda bih pomislila da se pokajao za sve to.“
Ono što se, takodje, postavlja kao problem u ovom slučaju je i pitanje opravdanosti i etičnosti tog intervjua.
Svetlana Slapšak, antropolg i publicista, je duboko uverena da je ovaj intervju neetičan, nemoralan, uvredljiv za žrtve i, konacno, dobra opomena da, nakon toliko godina, proces odgovornosti i suočavanja sa prošlošću u Srbiji nikad nije obavljen.
„Ja se, zaista, čudim jednoj takvoj agenciji, medjunarodno poznatoj agenciji, jednoj od najstarijih, na kraju krajeva, da sebi dozvoli takav gaf da intervjuiše Radovana Karadžića. To mogu da objasnim jedinom ignorancijom i neznanjem toga da će im Karadžić, sasvim sigurno, dati stereotipske odgovore koje bismo svi mi koji poznajemo situaciju, koji smo „native“ - što bi se reklo domoroci, koju mi jako dobro prepoznajemo i tačno znamo šta bi on hteo da kaže i šta bi on rekao. I to je on upravo i uradio. On je rekao ono što je potpuno predvidljivo.“
Mišljenje Svetlane Slapšak deli i Petar Luković, glavni urednik portala E-novine:
„Ako ovo Rojters, ili ne znam ko, smatra intervjuom koji zaslužuje pažnju, onda mislim da više nismo u istom poslu. Ne vidim nikakvu novinarsku znatiželju da razgovaramo sa psihopatom kao što je Karadžić, niti vidim, uopšte, nekakvu potrebu da komentarišem reči psihopate i zločinca kao što je Radovan Karadžić.“
Na čemu Svetlana Slapšak temelji svoju argumentaciju protiv intervjua sa Karadžićem?
„Element koji odredjuje, ako hoćete, kontekst sudjenja u Hagu jeste da nema smrtne kazne i u tome smislu je argument protiv intervjuisanja zatvorenika ćskoro apsolutan. Oni nemaju šta da traže. Oni ne traže spasenje svog života pa da im se odobri mogucnost dopiranja do javnosti i u ovome smislu, koji je, inače, po mom uverenju duboko nekorektan. Tako da, sa tim da nema smrtne kazne, otpada svaki razlog da se tim ljudima daje bilo kakva pažnja u javnosti i da im se da mogućnost da još nesto kažu, što više nije spasavanje njihovog života, nego zapravo, da sasvim otvoreno kažemo, vodjenje politike.“
Besmisao intervjua sa Karadžićem Petar Luković vidi u samom polazištu - činjenici da će svi bitni elementi biti duboko sakriveni:
„Neće reći da je kriv. Neće rei da je rat vodio iz svojih ludackčih, zločinačkih, ili već ne znam kakvih gerontoloških potreba. Neće reći da je bio naredbodavac najstrašnijeg zločina. Neće reći da je bio ideolog koji je to sve radio u saradnji sa Srbijom, da je učestvovao u ratu kao jedan deo zločinalke formacije u kojoj su učestvovali i Milošević i književnici i UDBA i SANU... i više ne znam ko. Dakle, to neće reći!“
Ima li kraja suđenju Vojislavu Šešelju?
Autor: Branka MihajlovićSuđenje Šešelju je počelo 2007., pošto se pet godina prije toga sam predao Tribunalu, a prekinuto u februaru ove godine zbog Šešeljevih pretnji svjedocima, kako je ustanovio Sud.
Potom je Šešelj dobio 15 mjeseci zatvora zbog otkrivanja identiteta trojice svedoka u jednoj od svojih knjiga napisanih u zatvoru.
Može li se dokazati optužba protiv Šešelja za ratne zločine nad nesrbima u Hrvatskoj, Vojvodini i BIH od 1991. do 1993. godine? Da li je problem u tome ili u nečem drugom?
U domaćoj javnosti se špekuliše da je Haški sud zapao u ćorsokak. Vidan Hadži-Vidanović asistent na Pravnom fakultetu britanskog univerziteta u Notingemu kaže za naš program :
„Ako se ne radi o ćorsokaku, onda se radi o ogromnom problemu sa kojim ne znam kako će se izboriti Veće u ovom sastavu.“
Hadži-Vidanović objašnjava i zašto je došlo do toga:
„Ta inicijalna odluka da se Šešelju dozvoli da se brani sam, kao što se dozvolilo to Slobodanu Miloševiću a sada i Radovanu Karadžiću, veoma je čudna odluka. Očigledno da Triunal nije naučio lekciju prilikom suđenja Miloševiću. Ta greška se ponavlja, samo u jednom mnogo težem obliku. Šta će se dalje dogoditi, to je veliko pitanje. Ja mislim da Tribunal neće dozvoliti da to suđenje tek tako propadne.“
Zoran Krasić, šef pravnog tima koji pomaže Šešelju da se sam brani, kaže:
„Pošto mu je vraćeno pravo da se sam brani, Šešelj je pokazao da je najbolji branilac u svom predmetu. I u pogledu činjenica i u pogledu pravne nauke on je demonstrirao nadmoćnost.“
Zašto se odužilo suđenje Vojilsavu Šešelju? Vidan Hadži-Vidanović:
„Treba samo da se prisetimo odluka tog Veća - od toga da se prevode milioni i milioni Šešeljevih napisa, vi sigurno znate da je on uspeo u zatvoru da napiše ne znam koliko desetina knjiga, od kojih svaka ima hiljadu stranica, u kojima vređa apsolutno svakoga ko je na ovoj planeti donosio bilo kakve odluke, i takve su se knjige prevodile od reči do reči...do otkrivanja zaštićenih svedoka, držanja političkih govora u sudnici...“
Šešelj svojim ponašanjem u sudnici obesmislio suđenje?
Na to pitanje naš sagovornik iz Notingema odgovara odrečno:
„Ja mislim da nije. Svakako da ono izgleda delu srpske javnosti kao neka njegova sitna mala pobeda, ali ta suđenja su isuviše ozbiljna, da bi mogla biti obesmišljena njegovom, hajde da kažem, primitivnom duhovitošću."
Zoran Krasić koji se često javlja za skupštinskom govornicom u republičkom parlamentu kao poslanik iz redova Šešeljevih radikala, zahtevajući , kako kaže, pravdu za svog stranačkog šefa i optužujući vlast da utiče na Haški sud, kako bi se odugovlačio proces da se ne bi Šešelj vratio u zemlju, slično ponavlja i za naš program:
„Ja profesionalno mislim da nema uslova za pravično suđenje Vojslavu Šešelju, jer su se u ovih sedam godina desile tolike zloupotrebe od strane Tužilštava i toliko kršenja osnovnih prava koja su zagarantovana, da jednostavno sada postoji simbioza Suda i Tužilaštva, tako da se može primeniti doktrina zloupotrebe postupka.“
Da li se može dogoditi da se Šešelj uskoro vrati u Srbiju, pošto dobije presudu taman toliko dugu koliko je već odležao u Hagu - pitali smo Vidana Hadži-Vidanovića.
„Mislim da je to vrlo moguće. Kazna koju on može da dobije za ono za šta je optužen i što se može dokazati, ne može da bude mnogo duža od tih šest godina koje je on tamo proveo."
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.