Jedan od ključnih preduslova procesa pomirenja i regionalnog napretka je prihvatanje i suočavanje sa prošlošću - zločinima koji su se dešavali devedestih u BiH, ali i regionu. No, o tome u BiH postoje najmanje tri istine. Jedan od najeklatantnijih primjera je svakako genocid u Srebrenici, koji ni politički vrh RS niti građani ovog dijela BiH ne priznaju, a koji je u nekoliko suđenja pred haškim Tribunalom utvrđen i osuđen. Svjedočanstva preživjelih o dešavanjima u Srebrenici prije, tokom i nakon rata objedinjena su u Video arhivu genocida, na kojem radi Fondacija Cinema for Peace.
Indira Ahmetović rođena je 1984. godine u Srebrenici. U mjestu Žadanjsko živjela je u porodičnoj kući sa majkom, ocem i mlađim bratom Seadom. Sretne i bezbrižne dječije dane prekinuo je rat. Prijeratnog djetinjstva ne sjeća se mnogo, ali, kako kaže, u detalje pamti dane nakon proljeća 1992. godine:
„Malo se pucalo, nije ništa bilo toliko strašno, ili ja tad nisam mislila da je strašno. Odjednom oca više nije bilo kući, on je morao na stražu.“
Sjeća se granatiranja, gladovanja i dana kada joj je majka ubijena:
„Djed je istrčao i rekao:’Pogibe Muška!’ Izašla sam napolje i virila sa ćoška kuće – vidim moja mama leži. Meni je bilo smiješno - jer nisam znala šta joj se zapravo desilo - leži žena! Onda sam uzela glavu svoje mame i poljubila sam je. Nikad u životu nisam išta osjetila hladnije.“
Osim toga, Indira se prisjeća i tužnog rastanka s ocem 11. jula 1995. godine:
„Poljubi mene, poljubi brata - i ode, smije se. Tad sam ga zadnji put vidjela. Nismo se opraštali. To nije bilo nekako kao da se nećemo vidjeti. To je bilo kao svaki put kad smo bježali - hajde do sljedećeg puta dok se vidimo.“
Oca više nikada nije vidjela. Kao i većina muškaraca iz Srebrenice, nije preživio Marš smrti.
Za razliku od Indirinog oca, Mevludin Orić je ostao živ. Zarobljen je 13. jula 1995. na Konjević Polju. Sa još 2.000 muškaraca odveden je u fiskulturnu salu osnovne škole u Zvorniku:
„Tu smo bili sve dok nije došao Mladić. I kad je on izašao odatle i otišao, odmah su nas počeli izvoditi iz sale. Vezali nam oči, popijemo lonče vode, u kamione nas ubacuju i vozi na livadu, na strijeljanje. Mene nije pogodilo, ja sam pao, amidžić je po meni pao.Tako sam ostao čitav dan, pravio se mrtav.“
Mevludin je u Srebrenici izgubio oca, brata i amidžića. Ista sudbina zadesila je sve muške članove porodice Munire Ademović. Izgubila je muža, brata, muževe i sinove njenih sestara, djevere, amidže i njihove sinove. Sjeća se 11. jula 1995. godine:
„Bila je ondje prije klaonica. I tu smo sjedili, samo nas pregrađena žica dijelila. Mladić je došao sa svojom vojskom. Ja nisam smjela maći dok nisu otišli.“
Autobusima koji su prevozili žene i djecu prema Kladnju, pošla je i Munira. Nakon šest sati vožnje, uz stalne pretrese, plač djece i strah, izašli su nedaleko od teritorije koja je bila pod kontrolom Armije BiH:
„Kad su nas tovarili kaže šofer:’Obazrite se vidite odakle ste došli sad. Taj put dobro pogledajte, nikada se više tu vratiti nećete.’“
Životne priče Indire, Mevludina i Munire dio su više od 1.300 svjedočanstava do sada zabilježenih unutar Video arhiva genocida u Bosni i Hercegovini, koji realizuje Fondacija Cinema for peace. Video arhiv se realizuje metodom usmene historije.
U audio i video formatu dokumentovana su sjećanja i emocije preživjelih. Direktorica produkcije i jedna od voditeljica intervjua Naida Balić kaže kako je ovakav arhiv potreban za budućnost:
„Od krucijalne važnosti je nepomenuti da su svjedočanstva životne priče iz prve ruke osoba koje su preživjele i koje subile očevici, a koje u Video arhivu genocida ostaju kao trajno nasljeđe.“
Postupak prikupljanja i širenja svjedočanstava preživjelih putem Video arhiva genocida će u konačnici podržati proces pomerenja u ovoj regiji, kaže direktorica Fondacije Selma Hadžić:
„Kreira se jedan arhiv koji će biti dostupan diljem svijeta, jer mi prevodimo izjave na engleski jezik, odnosno titlujemo.“
Vode se čvrstim ubjeđenjima da film može utjecati na globalnu percepciju kršenja ljudskih prava i humanitarnih kriza.
**********************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Indira Ahmetović rođena je 1984. godine u Srebrenici. U mjestu Žadanjsko živjela je u porodičnoj kući sa majkom, ocem i mlađim bratom Seadom. Sretne i bezbrižne dječije dane prekinuo je rat. Prijeratnog djetinjstva ne sjeća se mnogo, ali, kako kaže, u detalje pamti dane nakon proljeća 1992. godine:
„Malo se pucalo, nije ništa bilo toliko strašno, ili ja tad nisam mislila da je strašno. Odjednom oca više nije bilo kući, on je morao na stražu.“
Sjeća se granatiranja, gladovanja i dana kada joj je majka ubijena:
„Djed je istrčao i rekao:’Pogibe Muška!’ Izašla sam napolje i virila sa ćoška kuće – vidim moja mama leži. Meni je bilo smiješno - jer nisam znala šta joj se zapravo desilo - leži žena! Onda sam uzela glavu svoje mame i poljubila sam je. Nikad u životu nisam išta osjetila hladnije.“
Osim toga, Indira se prisjeća i tužnog rastanka s ocem 11. jula 1995. godine:
„Poljubi mene, poljubi brata - i ode, smije se. Tad sam ga zadnji put vidjela. Nismo se opraštali. To nije bilo nekako kao da se nećemo vidjeti. To je bilo kao svaki put kad smo bježali - hajde do sljedećeg puta dok se vidimo.“
Oca više nikada nije vidjela. Kao i većina muškaraca iz Srebrenice, nije preživio Marš smrti.
Za razliku od Indirinog oca, Mevludin Orić je ostao živ. Zarobljen je 13. jula 1995. na Konjević Polju. Sa još 2.000 muškaraca odveden je u fiskulturnu salu osnovne škole u Zvorniku:
„Tu smo bili sve dok nije došao Mladić. I kad je on izašao odatle i otišao, odmah su nas počeli izvoditi iz sale. Vezali nam oči, popijemo lonče vode, u kamione nas ubacuju i vozi na livadu, na strijeljanje. Mene nije pogodilo, ja sam pao, amidžić je po meni pao.Tako sam ostao čitav dan, pravio se mrtav.“
Mevludin je u Srebrenici izgubio oca, brata i amidžića. Ista sudbina zadesila je sve muške članove porodice Munire Ademović. Izgubila je muža, brata, muževe i sinove njenih sestara, djevere, amidže i njihove sinove. Sjeća se 11. jula 1995. godine:
„Bila je ondje prije klaonica. I tu smo sjedili, samo nas pregrađena žica dijelila. Mladić je došao sa svojom vojskom. Ja nisam smjela maći dok nisu otišli.“
Autobusima koji su prevozili žene i djecu prema Kladnju, pošla je i Munira. Nakon šest sati vožnje, uz stalne pretrese, plač djece i strah, izašli su nedaleko od teritorije koja je bila pod kontrolom Armije BiH:
„Kad su nas tovarili kaže šofer:’Obazrite se vidite odakle ste došli sad. Taj put dobro pogledajte, nikada se više tu vratiti nećete.’“
Životne priče Indire, Mevludina i Munire dio su više od 1.300 svjedočanstava do sada zabilježenih unutar Video arhiva genocida u Bosni i Hercegovini, koji realizuje Fondacija Cinema for peace. Video arhiv se realizuje metodom usmene historije.
U audio i video formatu dokumentovana su sjećanja i emocije preživjelih. Direktorica produkcije i jedna od voditeljica intervjua Naida Balić kaže kako je ovakav arhiv potreban za budućnost:
„Od krucijalne važnosti je nepomenuti da su svjedočanstva životne priče iz prve ruke osoba koje su preživjele i koje subile očevici, a koje u Video arhivu genocida ostaju kao trajno nasljeđe.“
Postupak prikupljanja i širenja svjedočanstava preživjelih putem Video arhiva genocida će u konačnici podržati proces pomerenja u ovoj regiji, kaže direktorica Fondacije Selma Hadžić:
„Kreira se jedan arhiv koji će biti dostupan diljem svijeta, jer mi prevodimo izjave na engleski jezik, odnosno titlujemo.“
Vode se čvrstim ubjeđenjima da film može utjecati na globalnu percepciju kršenja ljudskih prava i humanitarnih kriza.
**********************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.