Skoro dva mjeseca grupa bošnjačkih porodica koje su se poslije rata 1992.-1995. vratile u Republiku Srpsku bojkotuje seosku školu optužujući obrazovni sistem za diskriminaciju. Reforma osnovnog obrazovanja, uz ostalo, je pretpostavljala i ukidanje vjerskih simbola i drugih znakovlja koje diskriminiraju ili pak predstavljaju uvredu za ostale učenike. Koliko se reforma obrazovanja u, prije svega, povratničkim mjestima provela u praksi?
Sa suprugom i dvoje djece Fatima Omerović vratila se iz Švicarke prije sedam godina u Konjević Polje. Povratnički život nije lak u BiH, ali, kako kaže, nije očekivala da će se za prava svoje djeca boriti u šatorskom naselju pred zgradom OHR-a u Sarajevu:
„Da je sreće, kao što nije - vratili smo se tamo, malo nas se vratilo - trebali bismo da imamo sve. Ali na ovakav način samo nas tjeraju ako dijete nema pravo da uči svoj jezik, u svojoj državi, mora da uči neki srpski, neku ekavicu.“
Mnogo prije nego što su se roditelji osnovaca iz Konjević Polja odučili na bojkot nastave, povratnici iz više gradova u RS su od resornog ministarstva tražili da prije početka ove školske godine, u skladu sa Zakonom o osnovnom obrazovanju RS, riješi problem realiziranja nastave na maternjem jeziku i uvođenje nacionalne grupe predmeta. Iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju RS to zagarantirano, vlasti u ovom entitetu i svoje zakone primjenjuju, uglavnom, selektivno.
Danijela Zirdum povratnica je u selo Dažnica kod Dervente. Naredne godine njena kćerka trebala bi krenuti u osnovnu školu. Najbliža je u Derventi, udaljena 15 kilometara od njenog sela:
„Oni povratnici koji su bliži Savi djecu voze u Slavonski Brod. Voze ih tamo u školu jer nema škole, nemaju gdje pohađati nastavu u tim seoskim sredinama. Ja nemam izbora, ja ih nemam gdje bliže slati. Moram ih Derventu voditi, a to, naravno, nije jednostavno. Sad ne mogu reći da će ona imati problema što je Hrvat, ne bi smio biti problem. Ali isto tako ovdje nema hrvatskog jezika. Ja bih voljela da moje dijete uči i taj jezik, znači nekakav univerzalan naziv. Ružna mi je ta podjela. Puno smo se dijelili i evo do čega nas je to dovelo.“
Uvođenje alternativnog nastavnog plana i programa, te udžbenika za nacionalnu grupu predmeta omogućeno je nakon potpisivanja Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika, koji je 2002. godine potpisalo 13 ministara obrazovanja.
U praksi, Privremeni spoarazum je proveden samo u pojedinim mjestima, tamo gdje postoji veliki broj djece i roditelja povratnika.
Gojko Pantić, iz udruženje Srba povratnika u dolinu Neretve, kaže kako se na područje federalnog dijela Hercegovine nije desio masovniji povratak zbog nemogućnosti zapošljavanja, ali i školovanja na maternjem jeziku:
„Srpskih povratnika ima u 27 ili u 28 sela. Djeca idu gdje je ko, zavisi da li je hrvatska ili muslimanska strana. Idu djeca, šta će? Neće sada da djeca ne završe razred. Trebalo bi naći generalno jedno rješenje za sve ovo. Onog ko to sprečava, treba kažnjavati.“
Unija za održivi povratak nedavno je predstavila svoje istraživanje provedeno u 26 opština/općina o pravu na obrazovanje u BiH kao segmentu Revidirane strategije za provedbu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Problemi na koje su naišli slični su gotvo u svim povratničkim zajednicama.
„Prosto ne znamo da li je situacija kao ranije ili se pogoršala. Radili smo anketu po kojoj smo vidjeli da zapošljavanja manjinskih povratnika u obrazovnim institucijama gotovo da nema - jedan, dva tri, na održavanju čistoće itd. Neregulisan je prevoz đaka. Strašno je kad smo vidjeli da u Goraždu djeca moraju ići sedam kilometara do škole. Ta se škola sad ukinula i oni moraju ići u susjedni grad“, navodi Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije.
Gdje je u svemu odgovornost OSCE-a, kao misije odgovorne za pitanje reforme obrazovanja? Zukićeva odgovara:
„Oni ne mogu sad sankcionisati jer zakon je dobar, usklađen sa svim evropskim standardima za zaštitu ljudskih prava prava djeteta. Istovremeno, BiH je potpisala međunarodni protokol. Znači domaće institucije su odgovorne.“
Vernes Voloder, voditelj Nansen dijalog centra u Mostaru, radi na projektima uspostavljanje boljih međunacionalnih odnosa. Za naš radio kaže:
„Nedavno smo dobili informaciju i vidjeli smo da je pored zastave samo jednog naroda ispred Srednje škole Stolac postavljena i državna zastava BiH. Možemo reći da je zaista žalosno što je trebalo proći 20 godina da se postavi državna zastava ispred jedne škole, ali sada smo konačno i to dočekali.“
Kada će biti završena reforma obrazovanja i usaglašeni zajednički školski programi u BiH niko ne zna. Brojne stručne komisije koje su činili predstavnici RS i FBiH godinama nisu uspjele postići dogovor o sadržajima udžbenika za osnovne i srednje škole. Politički analitičar Enver Kazaz zaključuje:
„Školstvo se koristi za proizvodnju nacionalnog identiteta, pri čemu je ideologija postala znanje, a religija postaje način objašnjavanja svakog oblika naučnih dostignuća. Prema tome, mi imamo mrtve škole i žive, mentalne konclogore u BiH.“
Sa suprugom i dvoje djece Fatima Omerović vratila se iz Švicarke prije sedam godina u Konjević Polje. Povratnički život nije lak u BiH, ali, kako kaže, nije očekivala da će se za prava svoje djeca boriti u šatorskom naselju pred zgradom OHR-a u Sarajevu:
„Da je sreće, kao što nije - vratili smo se tamo, malo nas se vratilo - trebali bismo da imamo sve. Ali na ovakav način samo nas tjeraju ako dijete nema pravo da uči svoj jezik, u svojoj državi, mora da uči neki srpski, neku ekavicu.“
Mnogo prije nego što su se roditelji osnovaca iz Konjević Polja odučili na bojkot nastave, povratnici iz više gradova u RS su od resornog ministarstva tražili da prije početka ove školske godine, u skladu sa Zakonom o osnovnom obrazovanju RS, riješi problem realiziranja nastave na maternjem jeziku i uvođenje nacionalne grupe predmeta. Iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju RS to zagarantirano, vlasti u ovom entitetu i svoje zakone primjenjuju, uglavnom, selektivno.
Danijela Zirdum povratnica je u selo Dažnica kod Dervente. Naredne godine njena kćerka trebala bi krenuti u osnovnu školu. Najbliža je u Derventi, udaljena 15 kilometara od njenog sela:
„Oni povratnici koji su bliži Savi djecu voze u Slavonski Brod. Voze ih tamo u školu jer nema škole, nemaju gdje pohađati nastavu u tim seoskim sredinama. Ja nemam izbora, ja ih nemam gdje bliže slati. Moram ih Derventu voditi, a to, naravno, nije jednostavno. Sad ne mogu reći da će ona imati problema što je Hrvat, ne bi smio biti problem. Ali isto tako ovdje nema hrvatskog jezika. Ja bih voljela da moje dijete uči i taj jezik, znači nekakav univerzalan naziv. Ružna mi je ta podjela. Puno smo se dijelili i evo do čega nas je to dovelo.“
Uvođenje alternativnog nastavnog plana i programa, te udžbenika za nacionalnu grupu predmeta omogućeno je nakon potpisivanja Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika, koji je 2002. godine potpisalo 13 ministara obrazovanja.
U praksi, Privremeni spoarazum je proveden samo u pojedinim mjestima, tamo gdje postoji veliki broj djece i roditelja povratnika.
Gojko Pantić, iz udruženje Srba povratnika u dolinu Neretve, kaže kako se na područje federalnog dijela Hercegovine nije desio masovniji povratak zbog nemogućnosti zapošljavanja, ali i školovanja na maternjem jeziku:
„Srpskih povratnika ima u 27 ili u 28 sela. Djeca idu gdje je ko, zavisi da li je hrvatska ili muslimanska strana. Idu djeca, šta će? Neće sada da djeca ne završe razred. Trebalo bi naći generalno jedno rješenje za sve ovo. Onog ko to sprečava, treba kažnjavati.“
Unija za održivi povratak nedavno je predstavila svoje istraživanje provedeno u 26 opština/općina o pravu na obrazovanje u BiH kao segmentu Revidirane strategije za provedbu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Problemi na koje su naišli slični su gotvo u svim povratničkim zajednicama.
„Prosto ne znamo da li je situacija kao ranije ili se pogoršala. Radili smo anketu po kojoj smo vidjeli da zapošljavanja manjinskih povratnika u obrazovnim institucijama gotovo da nema - jedan, dva tri, na održavanju čistoće itd. Neregulisan je prevoz đaka. Strašno je kad smo vidjeli da u Goraždu djeca moraju ići sedam kilometara do škole. Ta se škola sad ukinula i oni moraju ići u susjedni grad“, navodi Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije.
Gdje je u svemu odgovornost OSCE-a, kao misije odgovorne za pitanje reforme obrazovanja? Zukićeva odgovara:
„Oni ne mogu sad sankcionisati jer zakon je dobar, usklađen sa svim evropskim standardima za zaštitu ljudskih prava prava djeteta. Istovremeno, BiH je potpisala međunarodni protokol. Znači domaće institucije su odgovorne.“
Vernes Voloder, voditelj Nansen dijalog centra u Mostaru, radi na projektima uspostavljanje boljih međunacionalnih odnosa. Za naš radio kaže:
„Nedavno smo dobili informaciju i vidjeli smo da je pored zastave samo jednog naroda ispred Srednje škole Stolac postavljena i državna zastava BiH. Možemo reći da je zaista žalosno što je trebalo proći 20 godina da se postavi državna zastava ispred jedne škole, ali sada smo konačno i to dočekali.“
Kada će biti završena reforma obrazovanja i usaglašeni zajednički školski programi u BiH niko ne zna. Brojne stručne komisije koje su činili predstavnici RS i FBiH godinama nisu uspjele postići dogovor o sadržajima udžbenika za osnovne i srednje škole. Politički analitičar Enver Kazaz zaključuje:
„Školstvo se koristi za proizvodnju nacionalnog identiteta, pri čemu je ideologija postala znanje, a religija postaje način objašnjavanja svakog oblika naučnih dostignuća. Prema tome, mi imamo mrtve škole i žive, mentalne konclogore u BiH.“