Polovinom jula, sarajevski Opštinski sud donio je prvu nepravosnažnu presudu u korist 13 porodica poginulih civila opkoljenog Sarajeva u procesu protiv Republike Srpske. Kako najavljuju u Pravobranilaštvu Republike Srpske, na ovu, kao i na sve presude u kojima taj bh. entitet bude “oštećen”, podnijeće žalbu.
Senida Karović imala je 26 godina 1993. kada je u redu za vodu, u sarajevskom naselju Drvenija, ranjena. Nakon toga amputirana joj je noga. Senida je među 3.000 civilnih žrtava rata koje su podnijele tužbu protiv Republike Srpske za nadoknadu nematerijalne štete.
U korist njih 13 donesena je prva nepravosnažna presuda protiv tog bh. entiteta, a o tome Senida Karović, koja je danas predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, kaže:
„Niko ničim ne može meni to nadoknaditi. Živim 19 godina bez svoje noge - ali meni nevjerovatno puno znači. To mi je nekakav putokaz da bih dalje nastavila da živim, to mi je nekakva vodilja da sam svjesna da je pravda na određen način zadovoljena.“
Muzafer Teskeredžić tokom granatiranja Sarajeva izgubio je oca i sestru. I on je jedan od porodica poginulih civila koji je tužio Republiku Srpsku, a navodi i razloge zbog čega:
„Nikakvim novcem se ne može platiti to, ali moralna je satisfakcija žrtvi da bude ta presuda pravosnažna, jer sve ono što je napisano na papiru, ono ostaje. Ako nema presude, onda se manipuliše. Jer na samom ročištiu druga strana je imputirala da se radilo o građanskom ratu, da se nije znalo ko je koga ubijao. Trebali su dobro razmišljati da su ubijali i ranjavali nedužne građane ovog grada. Trebali su razmišljati da ubijaju ljude.“
Nadoknada nematerijalne štete je utvrđena kriterijima Vrhovnog suda Federacije BiH i kreće se od tri i po do deset hiljada eura, što zavisi od krvnog srodstva sa žrtvom. No, kao i porodice, i Esad Hrvačić, advokat koji zastupa porodice ubijenih civila, smatra kako je najveći uspjeh prve presude protiv Republike Srpske moralno-pravna satisfakcija za žrtve.
„Svim civilnim žrtvama rata, uključujući naravno područje i RS i područje Federacije, sa presudama Haškog tribunala, s ovom sudskom praksom koju mi polako otvaramo, otvara se put za nekakvu minimalnu materijalnu satisfakciju za žrtvu, za bolove, pisihičke, duševne, materijalne, nematerijalne, koje su preživjeli usljed ranjavanja kao nedužni civili“, kaže Hrvačić.
Opštinski sud u Sarajevu, osim prve presude u korist civilnih žrtava rata, donio je oko 20-ak presuda u korist logoraša koji su bili zarobljeni na području Republike Srpske i za one koji su ubijeni u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Presude nisu pravosnažne s obzirom da je Pravobranilaštvo Republike Srpske na njih uložilo žalbu.
Istovremeno, kako navodi Šaćir Srebrenica, predsjednik Udruženja logoraša BiH, pred različitim sudovima u BiH bivši logoraši su podnijeli oko 17.000 pojedinačnih i zajedničkih tužbi, u kojima se tuže oba entiteta.
„Imamo samo jednu pravosnažnu presudu, i to protiv Federacije, dok nemamo još pravosnažne presude kad je u pitanju RS“, kaže Šaćir Srebrenica.
Tužba Tuzlaka
Postupak se vodi u Kantonalnom sudu, a kao osnov je uzeta presuda od 25 godina zatvora za generala Vojske Republike Srpske Novaka Đukića u slučaju “Tuzlanska Kapija”.
Zineta Hidanović, koja je 25. maja izgubila devetnaestogodišnjeg sina, kaže za naš program kako još nije svjedočila, ali da se nada pozitivnom ishodu postupka:
„Znamo da to neće biti baš tako lako i da neće biti tako brzo - i da našu djecu niko ne može isplatiti nikada, ali dočekaće valjda naša unučad.“
Na sve dosadašnje presude protiv Republike Srpske reagovalo je Pravobranilaštvo tog bh. entiteta. Slobodan Radulj, glavni pravobranilac, najavljuje za naš program kako će u roku od 15 dana uložiti žalbu i na presudu sarajevskog Opštinskog suda u korist 13 porodica poginulih civila opkoljenog Sarajeva.
„Također ćemo ulagati žalbe na sve presude koje budu bile protiv RS jer smatramo da se ovdje radi o pokušaju da se ratna reparacija naplati u okviru jedne države, to do sada međunarodno pravo i uopšte pravda nisu poznavali“, navodi Radulj.
Radulj ističe kako sudovi donose presude u kojima navode da je Republika Srpska bila država do Dejtona, a poslije toga nije, te da sve što se dešavalo, dešavalo se do potpisivanja Dejtonskog sporazuma:
„U okviru toga se i držimo pravnih propisa i onoga što zakon nalaže.“
„Dejtonskim sporazumom ova RS je prihvatila kontinuitet ratne RS. I druga stvar, krivična djela opsade Sarajeva su činjena od strane Vojske RS, a za to su osuđena po komandnoj odgovornosti dva generala“, kaže advokat Esad Hrvačić.
U posljedinjih godinu i po dana pred prvostepenim sudovima u Federaciji BiH je pokrenuto oko 4.000 tužbi protiv Republike Srpske za naknadu ratne nematerijalne štete, a na osnovu presuda Haškog tribunala protiv vojnog i političkog vrha Republike Srpske.
Iako je poznato kako su tužbe podignute i protiv Federacije BiH, još uvijek se ne zna o kom se broju radi. Međusobne tužbe su, dijelom, posljedica toga što država, iako je bila dužna Dejtonskim sporazumom, nije donijela propise, niti formirala fond kojim bi se obeštetile žrtve rata u Bosni i Hercegovini.
Senida Karović imala je 26 godina 1993. kada je u redu za vodu, u sarajevskom naselju Drvenija, ranjena. Nakon toga amputirana joj je noga. Senida je među 3.000 civilnih žrtava rata koje su podnijele tužbu protiv Republike Srpske za nadoknadu nematerijalne štete.
U korist njih 13 donesena je prva nepravosnažna presuda protiv tog bh. entiteta, a o tome Senida Karović, koja je danas predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, kaže:
„Niko ničim ne može meni to nadoknaditi. Živim 19 godina bez svoje noge - ali meni nevjerovatno puno znači. To mi je nekakav putokaz da bih dalje nastavila da živim, to mi je nekakva vodilja da sam svjesna da je pravda na određen način zadovoljena.“
Muzafer Teskeredžić tokom granatiranja Sarajeva izgubio je oca i sestru. I on je jedan od porodica poginulih civila koji je tužio Republiku Srpsku, a navodi i razloge zbog čega:
„Nikakvim novcem se ne može platiti to, ali moralna je satisfakcija žrtvi da bude ta presuda pravosnažna, jer sve ono što je napisano na papiru, ono ostaje. Ako nema presude, onda se manipuliše. Jer na samom ročištiu druga strana je imputirala da se radilo o građanskom ratu, da se nije znalo ko je koga ubijao. Trebali su dobro razmišljati da su ubijali i ranjavali nedužne građane ovog grada. Trebali su razmišljati da ubijaju ljude.“
Nadoknada nematerijalne štete je utvrđena kriterijima Vrhovnog suda Federacije BiH i kreće se od tri i po do deset hiljada eura, što zavisi od krvnog srodstva sa žrtvom. No, kao i porodice, i Esad Hrvačić, advokat koji zastupa porodice ubijenih civila, smatra kako je najveći uspjeh prve presude protiv Republike Srpske moralno-pravna satisfakcija za žrtve.
„Svim civilnim žrtvama rata, uključujući naravno područje i RS i područje Federacije, sa presudama Haškog tribunala, s ovom sudskom praksom koju mi polako otvaramo, otvara se put za nekakvu minimalnu materijalnu satisfakciju za žrtvu, za bolove, pisihičke, duševne, materijalne, nematerijalne, koje su preživjeli usljed ranjavanja kao nedužni civili“, kaže Hrvačić.
Opštinski sud u Sarajevu, osim prve presude u korist civilnih žrtava rata, donio je oko 20-ak presuda u korist logoraša koji su bili zarobljeni na području Republike Srpske i za one koji su ubijeni u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Presude nisu pravosnažne s obzirom da je Pravobranilaštvo Republike Srpske na njih uložilo žalbu.
Istovremeno, kako navodi Šaćir Srebrenica, predsjednik Udruženja logoraša BiH, pred različitim sudovima u BiH bivši logoraši su podnijeli oko 17.000 pojedinačnih i zajedničkih tužbi, u kojima se tuže oba entiteta.
„Imamo samo jednu pravosnažnu presudu, i to protiv Federacije, dok nemamo još pravosnažne presude kad je u pitanju RS“, kaže Šaćir Srebrenica.
Tužba Tuzlaka
Spomen obilježje poginulim na tuzlanskoj Kapiji
Pored Sarajlija i logoraša, Republiku Srpsku je tužilo i 400 Tuzlaka zbog zločina na tuzlanskoj Kapiji kada je 25. maja 1995. od posljedica granatiranja poginula 71 osoba, a ranjeno preko 130.Postupak se vodi u Kantonalnom sudu, a kao osnov je uzeta presuda od 25 godina zatvora za generala Vojske Republike Srpske Novaka Đukića u slučaju “Tuzlanska Kapija”.
Zineta Hidanović, koja je 25. maja izgubila devetnaestogodišnjeg sina, kaže za naš program kako još nije svjedočila, ali da se nada pozitivnom ishodu postupka:
„Znamo da to neće biti baš tako lako i da neće biti tako brzo - i da našu djecu niko ne može isplatiti nikada, ali dočekaće valjda naša unučad.“
Na sve dosadašnje presude protiv Republike Srpske reagovalo je Pravobranilaštvo tog bh. entiteta. Slobodan Radulj, glavni pravobranilac, najavljuje za naš program kako će u roku od 15 dana uložiti žalbu i na presudu sarajevskog Opštinskog suda u korist 13 porodica poginulih civila opkoljenog Sarajeva.
„Također ćemo ulagati žalbe na sve presude koje budu bile protiv RS jer smatramo da se ovdje radi o pokušaju da se ratna reparacija naplati u okviru jedne države, to do sada međunarodno pravo i uopšte pravda nisu poznavali“, navodi Radulj.
Radulj ističe kako sudovi donose presude u kojima navode da je Republika Srpska bila država do Dejtona, a poslije toga nije, te da sve što se dešavalo, dešavalo se do potpisivanja Dejtonskog sporazuma:
„U okviru toga se i držimo pravnih propisa i onoga što zakon nalaže.“
„Dejtonskim sporazumom ova RS je prihvatila kontinuitet ratne RS. I druga stvar, krivična djela opsade Sarajeva su činjena od strane Vojske RS, a za to su osuđena po komandnoj odgovornosti dva generala“, kaže advokat Esad Hrvačić.
U posljedinjih godinu i po dana pred prvostepenim sudovima u Federaciji BiH je pokrenuto oko 4.000 tužbi protiv Republike Srpske za naknadu ratne nematerijalne štete, a na osnovu presuda Haškog tribunala protiv vojnog i političkog vrha Republike Srpske.
Iako je poznato kako su tužbe podignute i protiv Federacije BiH, još uvijek se ne zna o kom se broju radi. Međusobne tužbe su, dijelom, posljedica toga što država, iako je bila dužna Dejtonskim sporazumom, nije donijela propise, niti formirala fond kojim bi se obeštetile žrtve rata u Bosni i Hercegovini.