Makljenovčanima su u posljednjem ratu (1992.-1995.) prvo opljačkane, a potom nemilosrdno porušene i popaljene kuće. Nakon povratka na srušena ognjišta stanovnici ovog usorskog sela živjeli su okruženi minskim poljima. Opstanak na rodnoj grudi zna svoj emotivni smisao, ali još uvijek kroz zamagljene horizonte nacionalnih politika mukotrpno traži potporu i prava rješenja. Ovo se navodi u knjizi „Makljenovac, put u prošlost, povratak u budućnost“, čiji je autor novinar Mirko Jeleč, koji danas živi i radi u Kanadi.
Kada se prije 15 godina vratio u svoju kuću u selu Makljenovac u opštini Usora, Marijan Krajina je, sa suprugom i dvoje djece, živio pored minskog polja koje je bilo u njihovom dvorištu. Prisjeća se da je tada bila deminirana tek dvorišna staza, duga dvadesetak i široka oko tri metara, koja se prostirala od ulaznih kućnih vrata do lokalnog makadamskog puta. U nekadašnjem minskom polju Marijan Krajina danas uzgaja voće. Kaže da se u njegovom dvorištu, kao i u selu Makljenovac, do danas mnogo toga promijenilo nabolje. Gotovo sve kuće su obnovljene. Selo je skoro u potpunosti deminirano, ali ostali su drugi problemi koje je izazvao rat u BiH, priča Marijan Krajina:
„Nekad sam radio u Mudeksu Doboj, prije rata. Sad ne radim nigdje, na birou sam za zapošljavanje 15 godina. Supruga mi je bolesna, ide na dijalizu u Tešanj. Ona ima neku mirovinu invalidsku 168 maraka. Snalazimo se. Malo se vratilo svijeta, i to sve stariji. Malo ima omladine. Sin mi studira u Minhenu. Uz studiranje, on ponešto i radi tamo dva dana sedmično, tako da on sam sebe izdržava. Kćerka mi je nezaposlena.“
Među povratnicima u Makljenovac je i Ljiljana Topalović, koja je takođe nezaposlena:
„Ko hoće raditi, nađe sebi nešto, ali za stalno posao nemam. Meni je dobro. Imam troje djece. Jedan mi je sin na fakultetu, ovi dvoje je sa mnom, jedno u srednjoj školi, drugo u osnovnoj. Muž mi penzioner, a ja po kućama idem, čistim, on održava stadion. Da ima neki stalni posao bilo bi bolje, ali ovako može se. Onaj ko hoće, može se - malo tamo, malo ovamo i snađe se ko hoće.“
U ovom selu danas živi oko 200 stanovnika, što je četiri puta manje nego 1992. godine, kaže Mirko Jeleč, predratni novinar Radio Doboja i dopisnik Radio Sarajeva, koji je porijeklom iz Makljenovca. Istoriju ovog mjesta od njegovog prvog pominjanja 1604. godine do današnjih dana Jeleč je opisao u knjizi „Makljenovac, put u prošlost - povratak u budućnost“:
„Makljenovac ima danas manje stanovnika nego što je imao u prvom popisu 1678. godine, kada je fratar Marijan Bogdanović izvršio prvi popis i kada je selo imalo 237 duša. 1992. godine od 800 Makljenovčana koji su živjeli u ovom selu, 230 je bilo zaposleno u Doboju. Danas slovom i brojem radi samo jedan. Ja sam daleko, živim u Kanadi i nisam u dubini i u suštini tog problema, ali vidim iz te daljine da je povratak izbjeglica na svoja ognjišta ostao samo jedna fraza, jedna nedorečena parola.“
Putem normalnog života
Iako se ni njihov položaj bitno ne razlikuje od povratnika u Makljenovac, u okolna sela se vratilo daleko više nekadašnjih izbjeglica i raseljenih osoba bošnjačke nacionalnosti, o čemu Mirko Jeleč kaže:
Ove navode potvrđuje i životna priča Dragana Mandira, koji je na početku bosanskohercegovačkog rata imao četiri godine. Sreli smo ga ovih dana u ovom usorskom selu gdje je rođena njegova majka. Ovaj mladić, koji danas živi i studira agronomiju u Hrvatskoj, kaže da ne razmišlja o povratku u BiH:
„Kažu da bez dobre ekonomije nema ni agronomije. U Hrvatskoj je to slabo, a tu još slabije, tako da ja se ne bih vraćao sigurno. Oni najstariji se samo vraćaju, koliko ja vidim. I moji isto razmišljaju debelo da li bi se vraćali. Možda eventualno u penziji jednog dana...“
Novinar Mirko Jeleč nada se da će izgradnjom petlje na budućem autoputu koriodora Vc, koja je planirana u Makljenovcu, biti otvorene i razvojne perspektive ovog sela, koje je Mirovnim sporazum kojim je prekinut rat u BiH podijeljeno na dva dijela, što je situaciju na terenu dovelo do apsurda:
„Vidim da je Dejtonski sporazum doveo do ogromnih nesporazuma. Prvo na primjeru ovoga sela: Dejtonski sporazum je podijelio selo na dva dijela. Jedan dio je pripao entitetu RS, drugi dio je pripao entitetu Federacije. Pa koja je to travestija kada danas u dijelu sela Kopčićima svijetli federalna struja, a preko puta svijetli srpska struja? Ili kada u istom selu imate dva pozivna broja – imate 032 i imate 053. Pa kada ljudi žele da pozovu svoga komšiju ili susjeda na kavu, njihov lokalni poziv ima međugradski status. Iz moje kanadske daljine ja se ne mogu ni smijati toj travestiji, tom apsurdu koji sputava ljude da žive normalno. Jer oni su podijeljeni jednom neodrživom granicom. U BiH dosta je bilo dioba, dosta je bilo svađa, Bosna bi trebala da se osvijesti i da krene putem normalnog života.“
************************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Kada se prije 15 godina vratio u svoju kuću u selu Makljenovac u opštini Usora, Marijan Krajina je, sa suprugom i dvoje djece, živio pored minskog polja koje je bilo u njihovom dvorištu. Prisjeća se da je tada bila deminirana tek dvorišna staza, duga dvadesetak i široka oko tri metara, koja se prostirala od ulaznih kućnih vrata do lokalnog makadamskog puta. U nekadašnjem minskom polju Marijan Krajina danas uzgaja voće. Kaže da se u njegovom dvorištu, kao i u selu Makljenovac, do danas mnogo toga promijenilo nabolje. Gotovo sve kuće su obnovljene. Selo je skoro u potpunosti deminirano, ali ostali su drugi problemi koje je izazvao rat u BiH, priča Marijan Krajina:
„Nekad sam radio u Mudeksu Doboj, prije rata. Sad ne radim nigdje, na birou sam za zapošljavanje 15 godina. Supruga mi je bolesna, ide na dijalizu u Tešanj. Ona ima neku mirovinu invalidsku 168 maraka. Snalazimo se. Malo se vratilo svijeta, i to sve stariji. Malo ima omladine. Sin mi studira u Minhenu. Uz studiranje, on ponešto i radi tamo dva dana sedmično, tako da on sam sebe izdržava. Kćerka mi je nezaposlena.“
Među povratnicima u Makljenovac je i Ljiljana Topalović, koja je takođe nezaposlena:
„Ko hoće raditi, nađe sebi nešto, ali za stalno posao nemam. Meni je dobro. Imam troje djece. Jedan mi je sin na fakultetu, ovi dvoje je sa mnom, jedno u srednjoj školi, drugo u osnovnoj. Muž mi penzioner, a ja po kućama idem, čistim, on održava stadion. Da ima neki stalni posao bilo bi bolje, ali ovako može se. Onaj ko hoće, može se - malo tamo, malo ovamo i snađe se ko hoće.“
U ovom selu danas živi oko 200 stanovnika, što je četiri puta manje nego 1992. godine, kaže Mirko Jeleč, predratni novinar Radio Doboja i dopisnik Radio Sarajeva, koji je porijeklom iz Makljenovca. Istoriju ovog mjesta od njegovog prvog pominjanja 1604. godine do današnjih dana Jeleč je opisao u knjizi „Makljenovac, put u prošlost - povratak u budućnost“:
„Makljenovac ima danas manje stanovnika nego što je imao u prvom popisu 1678. godine, kada je fratar Marijan Bogdanović izvršio prvi popis i kada je selo imalo 237 duša. 1992. godine od 800 Makljenovčana koji su živjeli u ovom selu, 230 je bilo zaposleno u Doboju. Danas slovom i brojem radi samo jedan. Ja sam daleko, živim u Kanadi i nisam u dubini i u suštini tog problema, ali vidim iz te daljine da je povratak izbjeglica na svoja ognjišta ostao samo jedna fraza, jedna nedorečena parola.“
Putem normalnog života
Iako se ni njihov položaj bitno ne razlikuje od povratnika u Makljenovac, u okolna sela se vratilo daleko više nekadašnjih izbjeglica i raseljenih osoba bošnjačke nacionalnosti, o čemu Mirko Jeleč kaže:
Makljenovac
„Makljenovčani su imali rezervnu varijantu, imali su Hrvatsku i većina njih danas živi u Hrvatskoj, ali također i u Australiji, Kanadi, Americi i drugim zemljama svijeta. Ali je očito da nisu stvorene najosnovnije perspektive za život u ovom selu. Ako ljudi nemaju doktora, ako nemaju zaposlenje, ako se ne osjećaju sigurno, onda je proklamirani povratak na svoja rodna ognjišta samo jedna puka izjava iza koje ne stoji nekakva materijalna potpora.“Ove navode potvrđuje i životna priča Dragana Mandira, koji je na početku bosanskohercegovačkog rata imao četiri godine. Sreli smo ga ovih dana u ovom usorskom selu gdje je rođena njegova majka. Ovaj mladić, koji danas živi i studira agronomiju u Hrvatskoj, kaže da ne razmišlja o povratku u BiH:
„Kažu da bez dobre ekonomije nema ni agronomije. U Hrvatskoj je to slabo, a tu još slabije, tako da ja se ne bih vraćao sigurno. Oni najstariji se samo vraćaju, koliko ja vidim. I moji isto razmišljaju debelo da li bi se vraćali. Možda eventualno u penziji jednog dana...“
Novinar Mirko Jeleč nada se da će izgradnjom petlje na budućem autoputu koriodora Vc, koja je planirana u Makljenovcu, biti otvorene i razvojne perspektive ovog sela, koje je Mirovnim sporazum kojim je prekinut rat u BiH podijeljeno na dva dijela, što je situaciju na terenu dovelo do apsurda:
„Vidim da je Dejtonski sporazum doveo do ogromnih nesporazuma. Prvo na primjeru ovoga sela: Dejtonski sporazum je podijelio selo na dva dijela. Jedan dio je pripao entitetu RS, drugi dio je pripao entitetu Federacije. Pa koja je to travestija kada danas u dijelu sela Kopčićima svijetli federalna struja, a preko puta svijetli srpska struja? Ili kada u istom selu imate dva pozivna broja – imate 032 i imate 053. Pa kada ljudi žele da pozovu svoga komšiju ili susjeda na kavu, njihov lokalni poziv ima međugradski status. Iz moje kanadske daljine ja se ne mogu ni smijati toj travestiji, tom apsurdu koji sputava ljude da žive normalno. Jer oni su podijeljeni jednom neodrživom granicom. U BiH dosta je bilo dioba, dosta je bilo svađa, Bosna bi trebala da se osvijesti i da krene putem normalnog života.“
************************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.