Devedesete godine prošlog vijeka razdvojile su brojne bračne partnere, prekinule veze - rodbinske i prijateljske, a poštanski saobraćaj bio je prekinut. Jedini vid komunikacije bile su poruke koje su pisane putem Crvenog krsta. Putem njih, ljudi su saznavali šta se dešavalo u životima njihovih najbližih, a bilo je tu i smiješnih poruka, koje je nedavno objavio Crveni krst. O tome šta su ljudi jedni drugima pisali i kako danas gledaju na te dane.
Potvrda da su najdraži živi, da misle na nas i nada da će ta turobna i strašna vremena jednom proći - to su značila pisma slana preko Crvenog krsta. Ponekad sjetna, ponekad tužna, bila su, gledajući iz današnje perspektive, pomalo i komična, no uvijek su čekana s nestrpljenjem. U podijeljenom Mostaru bila su jedina šansa da se dobije informacija „s one strane“, priča Tina:
„Tokom rata moja porodica i ja smo ostali u tzv. zapadnom dijelu Mostara, dok je većina moje rodbine, prijatelja, pa eto i momak, ostali su u istočnom dijelu grada. Mi smo pisali svakodnevno, poruke su dolazile možda jednom u desetak dana - jer, barem na početku, te poruke su bile čitane od strane pretpostavljam obje vojne formacije da se ne bi odavale kakve tajne i tome slično. Znam da smo mi često dobijali poruke iskrižane crnim mastilom i pokušavali smo da poročitamo šta je tamo pisalo. Ono što je meni bilo značajno kad sam dobila poruku u kojoj me pitaju ako nam treba hrana ili nešto, da im javimo da će nam oni poslati. To je teško shvatiti zato što u tom trenutku taj istočni dio grada je bio apsolutno zatvoren.“
U potpuno izolovanoj Srebrenici bila su jedini tračak svjetlosti, kaže Amir:
„Srebrenica je bila u potpunom okruženju, tako da smo mi vezu sa svojim najmilijima izvan zaštićene zone Srebrenica održavali putem poruka Crvenog krsta koje su bile u početku najznačajniji vid komunikacije sa njima, iako se znalo desiti da su zacrnili najvažnije dijelove na našim porukama.“
Ševketu je porodica bila u Žepi. Jedino su na ovaj način, kaže, mogli javiti da su živi:
„To je značilo sve. Značilo je da si živ, da si zdrav, da si jednostavno u nekom životu.“
Hanija i danas čuva te poruke kao vrijednu uspomenu:
„Kad god se sjetim, a vrlo često se sjetim svoga ocai svoga brata, te poruke pročitam i imam osjećaj kao da s njima pričam, kao da su živi još uvijek.“
Tuzlanka Sanela, koja danas živi u Beču, prisjeća se kako su putem poruka Crvenog krsta kontaktirali sa rodbinom u Bijeljini:
„Moja rahmetli majka je živjela u tom periodu u Bijeljini, koji je pripadao srpskoj republici, pa kao muslimanka nije imala prava ni da se javi ponekad preko radioamatera. Zahvaljujući Crvenom krstu, imali smo komunikaciju s njom. Nažalost, pisma su putovala i po osam mjeseci. Ali bilo je važno da čujemo da je živa, zdrava, da ima lijekove. Jednostavno, to pismo nam je davalo nadu da ćemo se nekad i vidjeti.“
Milenku iz Sarajeva ovaj vid komunikacije bio je jedini kontakt sa roditeljima, koji su tokom rata živjeli u Vogošći. Petnaest minuta autom, a nepremostiva daljina tokom rata i barikada:
„I onda u neko doba dolazi prva poruka Crvenog križa. Moj otac je napisao. Moja kćerka, supruga i ja počinjemo čitati – onda na kraju toga, nismo znali bismo li se smijali, naravno, prije svega bila je radost zbog kontakta, ali tipična ona muška poruka. Moj otac je ovako pisao: ’Dragi naši, Majda je sve bolje, već mi može zgotoviti ručak.’ Mi tada nismo znali šta je bilo sa mojom majkom. Ona je, ustvari, bila toliko oslabila da je pala, u parku na travi je slomila kuk. I kasnije, kada smo se sastali, kada se sve dobro završilo i kada smo pričali oko toga, zaista smo se mnogo puta smijali toj poruci.“
A preko Crvenog križa ponekad se tražila i ljubav, priča Dijana:
„Ja sam putem Crvenog krsta tražila mladića s kojim sam se zabavljala prije rata - i rat nas je rastavio. S obzirom da je živio u Mostaru, godinu dana od kada je počeo rat nisam imala nikakvih vijesti o njemu - i onda sam putem Crvenog krsta tražila mladića. Imala sam sreću jer jedna časna sestra, koja je živjela blizu nas, je išla u Crveni krst - i poslala sam poruku. Poslije tri, četiri mjeseca stigla je poruka Crvenog krsta. Ali vjerovali ili ne, ja sam samo stavila ime i prezime te osobe koju sam tražila. I da nisam vidjela rukopis na toj poruci, ja ne bih vjerovala da je to njegova poruka. Ali kad sam vidjela taj rukopis, onda mi je zaista bilo jasno. U najmanju ruku, dobiti poruku Crvenog krsta značilo je kao dobiti paket.“
Pisma su, bila ona kratka, jednostavna, šaljiva, slikovita, pomalo i komična, ipak bila puna emocija i sjete - i što je, možda, najvažnije stidljive nade da će to vrijeme jednom postati juče i da će svjedočiti o umijeću preživljavanja u preteškim vremenima.
Potvrda da su najdraži živi, da misle na nas i nada da će ta turobna i strašna vremena jednom proći - to su značila pisma slana preko Crvenog krsta. Ponekad sjetna, ponekad tužna, bila su, gledajući iz današnje perspektive, pomalo i komična, no uvijek su čekana s nestrpljenjem. U podijeljenom Mostaru bila su jedina šansa da se dobije informacija „s one strane“, priča Tina:
„Tokom rata moja porodica i ja smo ostali u tzv. zapadnom dijelu Mostara, dok je većina moje rodbine, prijatelja, pa eto i momak, ostali su u istočnom dijelu grada. Mi smo pisali svakodnevno, poruke su dolazile možda jednom u desetak dana - jer, barem na početku, te poruke su bile čitane od strane pretpostavljam obje vojne formacije da se ne bi odavale kakve tajne i tome slično. Znam da smo mi često dobijali poruke iskrižane crnim mastilom i pokušavali smo da poročitamo šta je tamo pisalo. Ono što je meni bilo značajno kad sam dobila poruku u kojoj me pitaju ako nam treba hrana ili nešto, da im javimo da će nam oni poslati. To je teško shvatiti zato što u tom trenutku taj istočni dio grada je bio apsolutno zatvoren.“
U potpuno izolovanoj Srebrenici bila su jedini tračak svjetlosti, kaže Amir:
„Srebrenica je bila u potpunom okruženju, tako da smo mi vezu sa svojim najmilijima izvan zaštićene zone Srebrenica održavali putem poruka Crvenog krsta koje su bile u početku najznačajniji vid komunikacije sa njima, iako se znalo desiti da su zacrnili najvažnije dijelove na našim porukama.“
Ševketu je porodica bila u Žepi. Jedino su na ovaj način, kaže, mogli javiti da su živi:
„To je značilo sve. Značilo je da si živ, da si zdrav, da si jednostavno u nekom životu.“
Hanija i danas čuva te poruke kao vrijednu uspomenu:
„Kad god se sjetim, a vrlo često se sjetim svoga ocai svoga brata, te poruke pročitam i imam osjećaj kao da s njima pričam, kao da su živi još uvijek.“
Tuzlanka Sanela, koja danas živi u Beču, prisjeća se kako su putem poruka Crvenog krsta kontaktirali sa rodbinom u Bijeljini:
„Moja rahmetli majka je živjela u tom periodu u Bijeljini, koji je pripadao srpskoj republici, pa kao muslimanka nije imala prava ni da se javi ponekad preko radioamatera. Zahvaljujući Crvenom krstu, imali smo komunikaciju s njom. Nažalost, pisma su putovala i po osam mjeseci. Ali bilo je važno da čujemo da je živa, zdrava, da ima lijekove. Jednostavno, to pismo nam je davalo nadu da ćemo se nekad i vidjeti.“
Milenku iz Sarajeva ovaj vid komunikacije bio je jedini kontakt sa roditeljima, koji su tokom rata živjeli u Vogošći. Petnaest minuta autom, a nepremostiva daljina tokom rata i barikada:
„I onda u neko doba dolazi prva poruka Crvenog križa. Moj otac je napisao. Moja kćerka, supruga i ja počinjemo čitati – onda na kraju toga, nismo znali bismo li se smijali, naravno, prije svega bila je radost zbog kontakta, ali tipična ona muška poruka. Moj otac je ovako pisao: ’Dragi naši, Majda je sve bolje, već mi može zgotoviti ručak.’ Mi tada nismo znali šta je bilo sa mojom majkom. Ona je, ustvari, bila toliko oslabila da je pala, u parku na travi je slomila kuk. I kasnije, kada smo se sastali, kada se sve dobro završilo i kada smo pričali oko toga, zaista smo se mnogo puta smijali toj poruci.“
A preko Crvenog križa ponekad se tražila i ljubav, priča Dijana:
„Ja sam putem Crvenog krsta tražila mladića s kojim sam se zabavljala prije rata - i rat nas je rastavio. S obzirom da je živio u Mostaru, godinu dana od kada je počeo rat nisam imala nikakvih vijesti o njemu - i onda sam putem Crvenog krsta tražila mladića. Imala sam sreću jer jedna časna sestra, koja je živjela blizu nas, je išla u Crveni krst - i poslala sam poruku. Poslije tri, četiri mjeseca stigla je poruka Crvenog krsta. Ali vjerovali ili ne, ja sam samo stavila ime i prezime te osobe koju sam tražila. I da nisam vidjela rukopis na toj poruci, ja ne bih vjerovala da je to njegova poruka. Ali kad sam vidjela taj rukopis, onda mi je zaista bilo jasno. U najmanju ruku, dobiti poruku Crvenog krsta značilo je kao dobiti paket.“
Pisma su, bila ona kratka, jednostavna, šaljiva, slikovita, pomalo i komična, ipak bila puna emocija i sjete - i što je, možda, najvažnije stidljive nade da će to vrijeme jednom postati juče i da će svjedočiti o umijeću preživljavanja u preteškim vremenima.