Još uvijek nije riješeno pitanje bosanskohercegovačkih radnika bošnjačke i srpske nacionalnosti koji su nakon početka rata u Republici Hrvatskoj bespravno dobili otkaze u tamošnjim preduzećima. Radnici su ogorčeni na Hrvatsku, ali i na BiH. Nadležni u BiH kažu da u RH ne mogu naći sagovornika za rješavanje ovog problema. Bivši radnici kažu da se spremaju za podnošenje kolektivne tužbe Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, a navode da namjeravaju organizovati i proteste pred Uredom UN-a u Ženevi.
Građevinski radnik Salih Škiljo, iz opštine Doboj Jug, bio je zaposlen skoro punih 20 godina u preduzeću Hidrolektra u Zagrebu. Bez posla je ostao početkom devedesetih:
„Početkom rata 1991. poslat je u Doboj papir na biro, radnička knjižica i sve, tako da smo ostali bez posla. I to traje do današnjeg dana. Nikakva oštećenja nismo primali. Slao sam i tužbe, a sve se nešto odbija. Odnio sam tužbu, međutim, oni se pravdaju da je firma pod stečajem, da ima stečajni upravnik, da ga ne mogu naći.“
Ovaj čovjek je jedan od oko 5.000 članova Udruženja građana otpuštenih radnika iz Hrvatske UGOR, koje je prije 10 godina osnovano u Jelahu kod Tešnja. Predsjednik UO udruženja UGOR Ramiz Mervan da se od tada do danas ništa nije promijenilo u njihovu korist:
„Hrvatska uporno insistira da se ide na sudove. Međutim, ako se sad podnese tužba, sudovi kažu da je zastara opća. Ali imamo mi dokaze da sudovi Hrvatske od stotinu predmeta koji su vođeni do sada niti jedan nisu riješili u korist nas.“
Ramiz Mervan procjenjuje da je nakon početka rata u Hrvatskoj 1991. godine u toj zemlji bespravno otkaze dobilo između 50.000 i 60.000 radnika iz BiH, pretežno bošnjačke i srpske nacionalnosti:
Pored Udruženja UGOR, u BiH postoji još jedno udruženje koje okuplja više hiljada obespravljenih radnika iz Hrvatske, koje je formirano sa sjedištem u Banjoj Luci. Predsjednik tog udruženja Nikola Puzigaća kaže:
„Za nas bi bilo rješenje da sjednemo lijepo i da se dogovorimo – dajte nam toliko i toliko što ste nam dali otkaze, dajte nam toliko što niste davali plate ili penzije, dajte nam za privatizaciju. Dajte da sjednemo da znamo.“
Prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, u zgradi Parlamenta BiH u Sarajevu u maju prošle godine trebalo je da bude održana konferencija o temi „Kako doći do rješenja problema državljana BiH koji su bili zaposleni i nastanjeni u Hrvatskoj, a u periodu od 1991. do 1995. godine su otpušteni s posla?.“ Ta konferencija na koju su, pored zvaničnike iz BiH, bili pozvani predstavnici Republike Hrvatske i međunarodne zajednice do danas nije organizovana.
Pravna savjetnica udruženja UGOR Branka Inić ipak kaže da bosanskohercegovačka strana u ovom slučaju nije uradila dovoljno za svoje građane, jer ovo pitanje nije samo pravno nego i političko:
„Nije sporno da je Ministarstvo inostranih poslova pokušalo u posljednje vrijeme da vodi razgovore sa Hrvatskom u odnosu na ostvarenje njihovih prava, koja im faktički pripadaju, ali ostalo je samo na tome.“
Jedan od predstavnika i otpuštenih radnika Ramiz Mervan kaže da su ovi ljudi sada primorani da svoja potraživanja pokušaju dobiti pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu:
„Mi podnosimo kolektivnu tužbu po pet osnova. To će se sve klasirati i idemo sa tim tužbama u Strazbur direktno, bez obzira što nemamo za neke tužbe uslove jer smo morali prvo ispuniti uslove u hrvatskom pravosuđu, sve hrvatske pravosudne institucije obići, od njih dobiti odgovarajuća rješenja i onda ići u Strazbur. Ali mi imamo jako velike uslove zbog toga što hrvatsko pravosuđe ne radi svoj posao, nego nas ignoriše. Ako od 100 tužbi nijedna nije završena do kraja, onda je to dovoljan dokaz da im mi ne vjerujemo.“
Bivši radnik zagrebačke Hidrolektre s početka ove priče Salih Škiljo kaže da je ogorčen na ponašanje nadležnih u Hrvatskoj, ali i u BiH:
„Ovo je stvarno žalosno. Nikakvih otpremnina, ništa nismo dobili od tih firmi. Teško živimo - bez posla, bez primanja.“
Građevinski radnik Salih Škiljo, iz opštine Doboj Jug, bio je zaposlen skoro punih 20 godina u preduzeću Hidrolektra u Zagrebu. Bez posla je ostao početkom devedesetih:
„Početkom rata 1991. poslat je u Doboj papir na biro, radnička knjižica i sve, tako da smo ostali bez posla. I to traje do današnjeg dana. Nikakva oštećenja nismo primali. Slao sam i tužbe, a sve se nešto odbija. Odnio sam tužbu, međutim, oni se pravdaju da je firma pod stečajem, da ima stečajni upravnik, da ga ne mogu naći.“
Ovaj čovjek je jedan od oko 5.000 članova Udruženja građana otpuštenih radnika iz Hrvatske UGOR, koje je prije 10 godina osnovano u Jelahu kod Tešnja. Predsjednik UO udruženja UGOR Ramiz Mervan da se od tada do danas ništa nije promijenilo u njihovu korist:
„Hrvatska uporno insistira da se ide na sudove. Međutim, ako se sad podnese tužba, sudovi kažu da je zastara opća. Ali imamo mi dokaze da sudovi Hrvatske od stotinu predmeta koji su vođeni do sada niti jedan nisu riješili u korist nas.“
Ramiz Mervan procjenjuje da je nakon početka rata u Hrvatskoj 1991. godine u toj zemlji bespravno otkaze dobilo između 50.000 i 60.000 radnika iz BiH, pretežno bošnjačke i srpske nacionalnosti:
Ramiz Mervan
„A imamo podatke da je prosjek staža 20 godina. Ako to pomnožite, znate da je to milion godina. Sve je to bačeno u vazduh. Mi imamo možda i stotinu invalida rada prijavljenih u udruženje, koji su nastradali na radnom mjestu. Zbog toga nesretnoga rata i zbog politike koju je vodila hrvatska vlast oni su ostali bez posla i bez svih prava koja su stekli radom, boravkom i svojom invalidnošću.“Pored Udruženja UGOR, u BiH postoji još jedno udruženje koje okuplja više hiljada obespravljenih radnika iz Hrvatske, koje je formirano sa sjedištem u Banjoj Luci. Predsjednik tog udruženja Nikola Puzigaća kaže:
„Za nas bi bilo rješenje da sjednemo lijepo i da se dogovorimo – dajte nam toliko i toliko što ste nam dali otkaze, dajte nam toliko što niste davali plate ili penzije, dajte nam za privatizaciju. Dajte da sjednemo da znamo.“
Prije ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, u zgradi Parlamenta BiH u Sarajevu u maju prošle godine trebalo je da bude održana konferencija o temi „Kako doći do rješenja problema državljana BiH koji su bili zaposleni i nastanjeni u Hrvatskoj, a u periodu od 1991. do 1995. godine su otpušteni s posla?.“ Ta konferencija na koju su, pored zvaničnike iz BiH, bili pozvani predstavnici Republike Hrvatske i međunarodne zajednice do danas nije organizovana.
Pravna savjetnica udruženja UGOR Branka Inić ipak kaže da bosanskohercegovačka strana u ovom slučaju nije uradila dovoljno za svoje građane, jer ovo pitanje nije samo pravno nego i političko:
„Nije sporno da je Ministarstvo inostranih poslova pokušalo u posljednje vrijeme da vodi razgovore sa Hrvatskom u odnosu na ostvarenje njihovih prava, koja im faktički pripadaju, ali ostalo je samo na tome.“
Jedan od predstavnika i otpuštenih radnika Ramiz Mervan kaže da su ovi ljudi sada primorani da svoja potraživanja pokušaju dobiti pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu:
„Mi podnosimo kolektivnu tužbu po pet osnova. To će se sve klasirati i idemo sa tim tužbama u Strazbur direktno, bez obzira što nemamo za neke tužbe uslove jer smo morali prvo ispuniti uslove u hrvatskom pravosuđu, sve hrvatske pravosudne institucije obići, od njih dobiti odgovarajuća rješenja i onda ići u Strazbur. Ali mi imamo jako velike uslove zbog toga što hrvatsko pravosuđe ne radi svoj posao, nego nas ignoriše. Ako od 100 tužbi nijedna nije završena do kraja, onda je to dovoljan dokaz da im mi ne vjerujemo.“
Bivši radnik zagrebačke Hidrolektre s početka ove priče Salih Škiljo kaže da je ogorčen na ponašanje nadležnih u Hrvatskoj, ali i u BiH:
„Ovo je stvarno žalosno. Nikakvih otpremnina, ništa nismo dobili od tih firmi. Teško živimo - bez posla, bez primanja.“