Na desetine je škola u BiH u kojima su devedesetih godina vršeni najmonstruozniji zločini. Mnoge od njih su bile logori, a nerijetko su zločinici škole koristili i kao mjesta u kojima su dovodili žene na silovanje. Škole uglavnom danas takva obilježja ne nose, a djeca ih ponovno pohađaju mada njihove roditelje svaki dolazak pred školu podsjeća na tragediju koja se tu činila. Bili smo u Liplju kod Zvornika, u školi koja je služila kao logor. Ispod škole pronađena je jedna od najmasovnijih grobnica.
Mjesto gdje je pronađena masovna grobnica
Liplje je jedno od najvećih povratničkih sela na području Zvornika. Djeca koja pohađaju osnovnu školu u ovom naselju ne znaju da su u njoj činjeni zločini, brojne žene i djevojke dovođene na silovanje. Hajrudin Okanović i Muharem Sinanović kažu nam da se o zločinima u ovoj školi i kući iznad škole veoma malo zna.
„Ovdje u školi su bili smješteni. Tu su dovodili ljude i iživljavali se. Pravili ta svoja zlodjela nad civilima. I u školi i ovdje ispod škole. Dovodili su ih i dole u rijeku i ubijali“, kaže Okanović.
„Ovdje je bila smještena vojska i mi smo tu morali dolaziti i predati oružje. Ovdje u školi je bio njihov centar, a gore iznad samo obezbjeđenje. Ovdje u školi se vršila tortura i još gore iznad su ih odvodili“, istaknuo je Sinanović.
Desetak metara ispod škole nalazi se jedna od najvećih masovnih grobnica, iznad škole je kuća koja je također služila kao logor. Za zločine počinjene ovdje još nitko nije procesuiran.
„Zamislite da je jedno dijete, s nepunih 14 godina za jedan ili dva dana je izgubilo i majku i oca. I odmah nakon toga i samo bude ranjeno. Užasni su to zločini koji su ovdje učinjeni. Kada smo se vratili, vjerujte, kosti su bile gole ovuda. Ja sam ih gledao“, kaže nam mještanin Liplja Sead Brkić.
Hajrudin Okanović ispred škole je izgubio oca. Ubijen je i njegovo tijelo je odneseno. Nikada ga nisu pronašli
„Na ovom igralištu ovdje ispred škole tijela su bila kao drva složena. Meni je teško kada dođem u školu jer mog babu su odveli iz kuće. Majka i sestra su ovdje dolazile u školu i tražile ga. Meni je ovdje teško dolaziti, pogotovo jer sam izgubio oca. Teško je svakome nad kim su ovdje vršeni zločini. Teško je to i objasniti.“
Tek stanovnici Liplja svakog 11. lipnja dođu na spomen obilježje koje su sami podignuli i prisjete se stradalih civila. Muharem Sinanović nam je ispričao da i tada doživljavaju brojna poniženja jer čovjek kojeg se sjećaju da je u tom logoru činio zločine često tuda prolazi
„On redovno ovuda prolazi. I to s kokardom i u onom svom vojvodskom odijelu. On je bio u tom logoru jedan od glavnih, a danas ovuda normalno prolazi. Nama je to postala svakodnevnica.“
Ipak, ovaj logor je jedini kojeg su mještani uspjeli osloboditi i spasiti 400 civila.
Osnovna škola u Liplju samo je jedna od desetina škola u kojoj su vršeni zločini, a koja nikada nije dobila nikakvo obilježje. Tek svjedoci događaja ne daju da se ta činjenica zaboravi.
I Liplje, jedno od najvećih stratišta i svjedoka vremena još uvijek čeka na pravdu. O zločinima ovdje još uvijek se iz institucija pravosuđa čuje jedino šutnja.