Na dan kada su optužbe za genocid i u drugim opštinama vraćene u optužnicu Radovanu Karadžiću, kojem se sudi za genocid u Srebrenici, obilježena je 18. godišnjica ovog zločina.
Da je preživjela genocid u Srebrenici, beba Have i Hajrudina Muhića ovog jula bi slavila 18. rođendan. Majka Hava, koja sada živi u Francuskoj, kroz suze se sjeća 1995. godine. Fatima, kako je majka Hava željela da se zove, umrla je ubrzo nakon rođenja. Ukopana je nedaleko od oca Hajrudina, dvojice amidža i djeda:
„Da li je bilo živo, da li nije, ja ne znam, ja ga nisam vidjela. Oni su rekli da je mrtvo i odnijeli ga. Da su mi bar dali mrtvo da ga vidim. Možda bi mi bilo lakše", kaže Hava.
Druga beba, Mediha, Ismete Vejzović, uspjela je preživjeti. Na 18. godišnjicu genocida posjetila je Potočare i mezar svog oca, koji nije dočekao rođenje svoje djevojčice. Majka Ismeta kaže:
„Zadnja njegova riječ je bila - nije tad znao da ću roditi Medihu: ’Ismeta, čuvaj nam djecu i vidimo se, akobogda, u Tuzli.’“
Fadila Efendić ranije je ukopala muža i jednog sina. Ovog 11. jula ukopala je i drugog sina, Fejzu, koji je imao svega 16 godina kada je ubijen:
„Znam da moje dijete nije nanijelo nikome ni nepravdu. Išao u školu, bio dobar učenik, odličan. Vazda sam imala u podsvijesti ma što bi njega ubili, nije ni za šta kriv, tako da sam dugo, dugo živjela u neizvjesnosti i nadi. Kad su mi javili da su našli nešto malo skeleta od nogu, ne čitave noge, to je bilo šokantno", sjeća se Fadila.
Šesnaest godina imao je i Meho Kapetanović kada je odveden iz izbjegličkog kampa u Potočarima, gdje je stigao iz Višegrada. Njegova tetka Sehija, koja ga je odgojila sa suprugom Nedžadom, kaže:
„Samo moj muž i moj sin - niko drugi nije ostao živ. Znači njegova trojica amidža, otac, od brata mu sin, brat. Samo je moj muž od porodice Kapetanovića ostao. Svi su pobijeni.“
Nedžad Kapetanović, Sehijin muž, prisjeća se tog vremena:
„Bio je Milan Lukić, koji je došao specijalno iz Višegrada u Srebrenicu i našao je moga oca pošto ga je poznavao. Našao ga je i rekao da se odvoje Višegrađani posebno, da im neće ništa biti. Babo mu je povjeravo, odvojili su se neki ljudi koje je poznavao i oni koji su se odvojili nisu ni došli. A oni koji se nisu odvojili u taj autobus, oni su prešli. Oca smo našli pretprošle godine. A mali Meho je odveden nanoć prije nego što je odveden otac.“
Bračni par Kapetanović vratio se nakon rata u Višegrad, 18 godina nakon genocida i srebreničke tragedije:
„Vratio sam se u Višegrad. I tamo komšije prve, selo Rijeka, Srbi. Ja njih ne mrzim. Mi odlazimo jedni drugima, slažemo se. Ne mogu nekoga mrziti jer ne znam da li je on to uradio ili nije.“
„Da se suoče sa stvarnosti i da priznaju ono što se desilo, onda bi sve drugačije bilo. Da osude zločince i da se zna tačno ko je zločinac, onda bi i njihova savjest bila mirna. Ja ne znam kakva je njihova savjest, vjerujte.“
Teška sjećanja ne blijede, ali mora se živjeti. Fadila Efendić odlučila je ostati u Srebrenici:
„Na zemaljskoj kugli nema mjesta koje bi me moglo ispunjavati, i da bi mi moglo biti bolje nego u mojim Potočarima i u mojoj kući. Ja sam tu našla smiraj svojoj duši. I žao mi je ljudi koji nisu u Srebrenici, a iz Srebrenice su. Ne vjerujem da im je lijepo. Imaju šta lijepo pojesti i popiti. Ali zar se život svodi samo na hranu i neki provod dunjalučki?“
U Potočarima je ovog 11. jula ukopano 409 identificiranih žrtava srebreničkog genocida. Svaki tabut jedna je priča. Svaka podjednako strašna i stravična. Krik i optužnica za zločine koji se ničim ne mogu opravdati.
*************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Da je preživjela genocid u Srebrenici, beba Have i Hajrudina Muhića ovog jula bi slavila 18. rođendan. Majka Hava, koja sada živi u Francuskoj, kroz suze se sjeća 1995. godine. Fatima, kako je majka Hava željela da se zove, umrla je ubrzo nakon rođenja. Ukopana je nedaleko od oca Hajrudina, dvojice amidža i djeda:
„Da li je bilo živo, da li nije, ja ne znam, ja ga nisam vidjela. Oni su rekli da je mrtvo i odnijeli ga. Da su mi bar dali mrtvo da ga vidim. Možda bi mi bilo lakše", kaže Hava.
Druga beba, Mediha, Ismete Vejzović, uspjela je preživjeti. Na 18. godišnjicu genocida posjetila je Potočare i mezar svog oca, koji nije dočekao rođenje svoje djevojčice. Majka Ismeta kaže:
„Zadnja njegova riječ je bila - nije tad znao da ću roditi Medihu: ’Ismeta, čuvaj nam djecu i vidimo se, akobogda, u Tuzli.’“
Fadila Efendić ranije je ukopala muža i jednog sina. Ovog 11. jula ukopala je i drugog sina, Fejzu, koji je imao svega 16 godina kada je ubijen:
„Znam da moje dijete nije nanijelo nikome ni nepravdu. Išao u školu, bio dobar učenik, odličan. Vazda sam imala u podsvijesti ma što bi njega ubili, nije ni za šta kriv, tako da sam dugo, dugo živjela u neizvjesnosti i nadi. Kad su mi javili da su našli nešto malo skeleta od nogu, ne čitave noge, to je bilo šokantno", sjeća se Fadila.
Šesnaest godina imao je i Meho Kapetanović kada je odveden iz izbjegličkog kampa u Potočarima, gdje je stigao iz Višegrada. Njegova tetka Sehija, koja ga je odgojila sa suprugom Nedžadom, kaže:
„Samo moj muž i moj sin - niko drugi nije ostao živ. Znači njegova trojica amidža, otac, od brata mu sin, brat. Samo je moj muž od porodice Kapetanovića ostao. Svi su pobijeni.“
Nedžad Kapetanović, Sehijin muž, prisjeća se tog vremena:
„Bio je Milan Lukić, koji je došao specijalno iz Višegrada u Srebrenicu i našao je moga oca pošto ga je poznavao. Našao ga je i rekao da se odvoje Višegrađani posebno, da im neće ništa biti. Babo mu je povjeravo, odvojili su se neki ljudi koje je poznavao i oni koji su se odvojili nisu ni došli. A oni koji se nisu odvojili u taj autobus, oni su prešli. Oca smo našli pretprošle godine. A mali Meho je odveden nanoć prije nego što je odveden otac.“
Bračni par Kapetanović vratio se nakon rata u Višegrad, 18 godina nakon genocida i srebreničke tragedije:
„Vratio sam se u Višegrad. I tamo komšije prve, selo Rijeka, Srbi. Ja njih ne mrzim. Mi odlazimo jedni drugima, slažemo se. Ne mogu nekoga mrziti jer ne znam da li je on to uradio ili nije.“
„Da se suoče sa stvarnosti i da priznaju ono što se desilo, onda bi sve drugačije bilo. Da osude zločince i da se zna tačno ko je zločinac, onda bi i njihova savjest bila mirna. Ja ne znam kakva je njihova savjest, vjerujte.“
Teška sjećanja ne blijede, ali mora se živjeti. Fadila Efendić odlučila je ostati u Srebrenici:
„Na zemaljskoj kugli nema mjesta koje bi me moglo ispunjavati, i da bi mi moglo biti bolje nego u mojim Potočarima i u mojoj kući. Ja sam tu našla smiraj svojoj duši. I žao mi je ljudi koji nisu u Srebrenici, a iz Srebrenice su. Ne vjerujem da im je lijepo. Imaju šta lijepo pojesti i popiti. Ali zar se život svodi samo na hranu i neki provod dunjalučki?“
U Potočarima je ovog 11. jula ukopano 409 identificiranih žrtava srebreničkog genocida. Svaki tabut jedna je priča. Svaka podjednako strašna i stravična. Krik i optužnica za zločine koji se ničim ne mogu opravdati.
*************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.