Iako su prošle 23 godine, građanski rat u Libanonu i dalje je vruća tema među tamošnjim narodima. Interpretacije rata još su oprečne, a pitanje nestalih lica još uvijek nerazjašnjeno. Porodice i danas tragaju za posmrtnim ostacima 17.000 osoba, koliko ih je izgubilo živote tokom 15-ogodišnjeg rata. Upravo film „Bez sna“ (Sleepless nights) libanonske autorke Eliane Raheb otvara stare ratne rane i propituje jesu li iskljupljenje i oprost mogući. Ovo ostvarenje nedavno je gledala i sarajevska publika u okviru 8. Pravo ljudski film festivala.
Namjera je bila snimiti dokumentarac koji će sadašnjim i budućim Libanoncima pomoći da shvate ratna dešavanja od 1975. do 1990. godine. Protagonisti filma su: bivši visoki oficir u desničarskoj hrišćanskoj vojsci Assaad Chaftari, koji je odgovoran za mnoge žrtve u libanonskom građanskom ratu, i Maryam Saiidi, majka mladog komunističkog borca Mahera, nestalog 1982. godine.
„Moj sin bio je primjer hrabrog narodnog čovjeka. On je ostavio svoju gitaru, bubnjeve i knjigu jer je vjerovao da je Izrael neprijatelj i da se treba boriti protiv Izraela kako bi se izgradila država. Tvoja savjest je sahranjena, moja nije. Ja imam obavezu prema svom sinu. Ti nemaš nikakvu savjest, ti si materijalista. Šta sada trebam uraditi kako bih našla svog sina, gospodine Assaade Shaftari? Možete li mi pokazati gdje je on zakopan? Ništa drugo ne tražim od vas. Samo želim naći njegove kosti. Zašto tako zurite u mene?“ - ovo je među istaknutijim prizorima filma „Bez sna“ režiserke Eliane Raheb.
„Želio sam istinski shvatiti kako čovjek može biti toliki fašista, skoro nacista, kako može ubijati ljude, a biti lojalan identitetu ili sekti, koju i sam ne shvata. Zbog toga smo Eliane i ja odlučiti snimiti dokumentarac kako bi kreirali novi diskurs. Da biste načinili korak dalje, potrebno je povezati ljude na jedan lakši, miroljubiviji i kreativniji način, povezati zajednice koje su izvan identitetâ, nacionalnih i religijskih, koje imamo danas i zbog kojih smo u škripcu“, kaže za Radio Slobodna Evropa producent ostvarenja Nizar Hassan.
VIDEO: Trejler za film "Bez sna"
I poslije 23 godina od rata, narodi Libanona nerado govore o građanskom ratu. Hassan ističe da dok žrtve traže svoje nestale, ratni zločinci i dalje upravljaju državom.
„Ovo je ludnica. Isti oni koji su ubijali ljude i proglasili rat sada vode državu. To znači da rat nikada nije prestao. Rat će prestati jedino kada svi ti ljudi stanu pred lice pravde. Ko ih štiti? Odgovor je libanonski narod koji im ne želi reći 'ne', već ih vidi kao svoje lidere. Da li ih se narod boji? Zaista ne znam. To je pitanje savjesti, a ne straha. Mislim da je savjest Libanona malograđanska stvarnost u kojoj se niko ne želi konfrontirati drugome, pa ni sebi“, navodi on.
Za vrijeme 15-ogodišnjeg građanskog rata u Libanonu nestalo je oko 17.000 osoba. Mnoge porodice pokušavaju naći grobnice svojih najmilijih. Za producenta Nizara Hassana, koji sebe smatra anarhistom, proces pomirenja je laž.
„Ne mislim da je pomirenje išta drugo nego velika laž, ne samo u Libanonu nego i u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje. To je predstava, to je glupost. Zapravo, ljudi bi trebalo da razvijaju savjest. Mislim da pomirenje promovišu buržoazija, akademija i oni koji žele sačuvati status quo“, pojašnjava Hassan.
Film „Bez sna“ prikazan je na mnogim međunarodnim festivalima, a od oktobra i u kinima u Bejrutu. Uoči tamošnje kino distribucije bili su pritisci da se film cenzuriše. Međutim, producent Nizar Hassan nije pristajao na rezove.
„Država ne želi ni na koji način govoriti o libanonskom građanskom ratu. Mladi čuju od svojih porodica i prijatelja da je ovaj rat dio njihove stvarnosti. Ja smatram da rat još nije prestao. Rat se ponovo može desiti, možda ne sada između hrišćana i muslimana, već između sunita i šiita. Mnogi Libanonci ovo smatraju fatalnom realnošću, a ne realnošću koja se može kontrolirati i donijeti promjene. To je tužno“, zaključuje producent filma Nizar Hassan.
Namjera je bila snimiti dokumentarac koji će sadašnjim i budućim Libanoncima pomoći da shvate ratna dešavanja od 1975. do 1990. godine. Protagonisti filma su: bivši visoki oficir u desničarskoj hrišćanskoj vojsci Assaad Chaftari, koji je odgovoran za mnoge žrtve u libanonskom građanskom ratu, i Maryam Saiidi, majka mladog komunističkog borca Mahera, nestalog 1982. godine.
„Moj sin bio je primjer hrabrog narodnog čovjeka. On je ostavio svoju gitaru, bubnjeve i knjigu jer je vjerovao da je Izrael neprijatelj i da se treba boriti protiv Izraela kako bi se izgradila država. Tvoja savjest je sahranjena, moja nije. Ja imam obavezu prema svom sinu. Ti nemaš nikakvu savjest, ti si materijalista. Šta sada trebam uraditi kako bih našla svog sina, gospodine Assaade Shaftari? Možete li mi pokazati gdje je on zakopan? Ništa drugo ne tražim od vas. Samo želim naći njegove kosti. Zašto tako zurite u mene?“ - ovo je među istaknutijim prizorima filma „Bez sna“ režiserke Eliane Raheb.
„Želio sam istinski shvatiti kako čovjek može biti toliki fašista, skoro nacista, kako može ubijati ljude, a biti lojalan identitetu ili sekti, koju i sam ne shvata. Zbog toga smo Eliane i ja odlučiti snimiti dokumentarac kako bi kreirali novi diskurs. Da biste načinili korak dalje, potrebno je povezati ljude na jedan lakši, miroljubiviji i kreativniji način, povezati zajednice koje su izvan identitetâ, nacionalnih i religijskih, koje imamo danas i zbog kojih smo u škripcu“, kaže za Radio Slobodna Evropa producent ostvarenja Nizar Hassan.
VIDEO: Trejler za film "Bez sna"
I poslije 23 godina od rata, narodi Libanona nerado govore o građanskom ratu. Hassan ističe da dok žrtve traže svoje nestale, ratni zločinci i dalje upravljaju državom.
„Ovo je ludnica. Isti oni koji su ubijali ljude i proglasili rat sada vode državu. To znači da rat nikada nije prestao. Rat će prestati jedino kada svi ti ljudi stanu pred lice pravde. Ko ih štiti? Odgovor je libanonski narod koji im ne želi reći 'ne', već ih vidi kao svoje lidere. Da li ih se narod boji? Zaista ne znam. To je pitanje savjesti, a ne straha. Mislim da je savjest Libanona malograđanska stvarnost u kojoj se niko ne želi konfrontirati drugome, pa ni sebi“, navodi on.
Za vrijeme 15-ogodišnjeg građanskog rata u Libanonu nestalo je oko 17.000 osoba. Mnoge porodice pokušavaju naći grobnice svojih najmilijih. Za producenta Nizara Hassana, koji sebe smatra anarhistom, proces pomirenja je laž.
„Ne mislim da je pomirenje išta drugo nego velika laž, ne samo u Libanonu nego i u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje. To je predstava, to je glupost. Zapravo, ljudi bi trebalo da razvijaju savjest. Mislim da pomirenje promovišu buržoazija, akademija i oni koji žele sačuvati status quo“, pojašnjava Hassan.
Film „Bez sna“ prikazan je na mnogim međunarodnim festivalima, a od oktobra i u kinima u Bejrutu. Uoči tamošnje kino distribucije bili su pritisci da se film cenzuriše. Međutim, producent Nizar Hassan nije pristajao na rezove.
„Država ne želi ni na koji način govoriti o libanonskom građanskom ratu. Mladi čuju od svojih porodica i prijatelja da je ovaj rat dio njihove stvarnosti. Ja smatram da rat još nije prestao. Rat se ponovo može desiti, možda ne sada između hrišćana i muslimana, već između sunita i šiita. Mnogi Libanonci ovo smatraju fatalnom realnošću, a ne realnošću koja se može kontrolirati i donijeti promjene. To je tužno“, zaključuje producent filma Nizar Hassan.