Drugostupanjskom oslobađajućom presudom bivšem načelniku Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, dogodio se još jedan potpuni prevrat na Haškom sudu. Nakon što ga je prvostupanjsko sudsko vijeće osudilo na 27 godina zatvora zbog pomaganja Vojsci Republike Srpske i srpskoj vojsci Krajine, drugostupanjsko žalbeno vijeće ga je protekli tjedan oslobodilo – ističući da nema direktnih dokaza kako je vojna pomoć iz Srbije utjecala na zločine u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
Očekivanje haškog tužiteljstva i domaće javnosti - da će presuda Perišiću donijeti sud o umiješanosti Srbije u susjedne ratove – palo je u vodu. Predsjedavajući sudac žalbenog vijeća Theodor Meron u obrazloženju oslobađanja je naglasio - kako se nije ni sudilo državama i entitetima, nego individualno Perišiću. Bez obzira na to što je veliki broj haških suđenja potvrdio petogodišnji kontinuitet u zločinima srpskih snaga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, sudac Meron je odbacilo nalaz prvostupanjskog vijeća – da je Perišić toga bio svjestan, kao prvi čovjek Vojske Jugoslavije. Riječima sudske prevoditeljice:
„Žalbeno vijeće podsjeća da mens rea koja je potrebna da bi se neko osudio za pomaganje i podržavanje jeste znanje da ta pomoć ide u prilog činjenju krivičnih djela, uz postojanje svijesti o bitnim obilježjima tih krivičnih djela.“
Odbačeni su i nalazi prvostupanjskog vijeća koje je zaključilo – da bez pomoći Generalštaba Vojske Jugoslavije s Perišićem na čelu – ne bi bilo ni zločina širokih razmjera. Žalbeni sudac Meron je tijekom čitanja oslobađajuće presude ponavljao više puta - kako je pomoć velikog obujma slana iz Srbije za ratovanje, a ne počinjenje zločina.
„Kako je i navedeno ranije, žalbeno vijeće smatra da pomoć jedne vojske ratnim naporima druge samo po sebi nije dovoljno da se pokrene pitanje pojedinačne zapovjedne odgovornosti osoba koje pružaju pomoć, ukoliko nema dokaza da je relevantna pomoć bila konkretno usmjerena ka kriminalnim postupcima.“
Međunarodna javnost je osuđujućom presudom očekivala uspostavljanje kaznene odgovornosti za vojsku koja pomaže oružanim skupinama odgovornim za zločine van domicilne države. No žalbeni sudac Meron je više puta naglasio – kako se to ovdje nije dogodilo – jer nije bilo konkretnih dokaza za Perišićevu direktnu povezanost sa zločinima.
„Shodno tome, žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje jednog suca, nije uvjereno kako je pomoć Vojske Jugoslavije, koju je omogućavao gospodin Perišić, dokazano bila usmjerena krivičnim djelima Vojske RS-a u Sarajevu i Srebrenici.“
Prvostupanjsko vijeće je ustanovilo da je Perišić osobno naređivao oficirima koje je poslao iz 40. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije u rat u Hrvatskoj, no žalbeno vijeće je zaključilo - da ga oni nisu slušali. Tome je doprinijelo što je izvršioc raketnog napada na Zagrepčane, umjesto njega, poslušao krajinskog vođu Milana Martića.
„Tokom napada kojeg je srpska vojska Krajine izvela u Hrvatskoj, gospodin Perišić naložio je Ćeleketiću da ne granatira Zagreb. Međutim, ti nalozi nisu izvršeni. Pošto je pažljivo razmotrilo relevantne posredne dokaze, žalbeno vijeće nije se uvjerilo da je jedini razuman zaključak taj da je gospodin Perišić u vrijeme granatiranja Zagreba mogao da izdaje komandna naređenja upućena vojnicima Vojske Jugoslavije.“
Nakon ove oslobađajuće presude u drugom stupnju, kojom je poništena znatno drugačija prvostupanjska, postalo je još jasnije kako postoji velika razlika u pravnom mišljenju haškog tužiteljstva i velikog broja žalbenih sudaca. Ponajviše u vezi zapovjedne odgovornosti i sudjelovanja u takozvanom udruženom zločinačkom poduhvatu, koji u konačnoj presudi Perišiću nije ni spomenut.
*******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Očekivanje haškog tužiteljstva i domaće javnosti - da će presuda Perišiću donijeti sud o umiješanosti Srbije u susjedne ratove – palo je u vodu. Predsjedavajući sudac žalbenog vijeća Theodor Meron u obrazloženju oslobađanja je naglasio - kako se nije ni sudilo državama i entitetima, nego individualno Perišiću. Bez obzira na to što je veliki broj haških suđenja potvrdio petogodišnji kontinuitet u zločinima srpskih snaga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, sudac Meron je odbacilo nalaz prvostupanjskog vijeća – da je Perišić toga bio svjestan, kao prvi čovjek Vojske Jugoslavije. Riječima sudske prevoditeljice:
„Žalbeno vijeće podsjeća da mens rea koja je potrebna da bi se neko osudio za pomaganje i podržavanje jeste znanje da ta pomoć ide u prilog činjenju krivičnih djela, uz postojanje svijesti o bitnim obilježjima tih krivičnih djela.“
Odbačeni su i nalazi prvostupanjskog vijeća koje je zaključilo – da bez pomoći Generalštaba Vojske Jugoslavije s Perišićem na čelu – ne bi bilo ni zločina širokih razmjera. Žalbeni sudac Meron je tijekom čitanja oslobađajuće presude ponavljao više puta - kako je pomoć velikog obujma slana iz Srbije za ratovanje, a ne počinjenje zločina.
„Kako je i navedeno ranije, žalbeno vijeće smatra da pomoć jedne vojske ratnim naporima druge samo po sebi nije dovoljno da se pokrene pitanje pojedinačne zapovjedne odgovornosti osoba koje pružaju pomoć, ukoliko nema dokaza da je relevantna pomoć bila konkretno usmjerena ka kriminalnim postupcima.“
Međunarodna javnost je osuđujućom presudom očekivala uspostavljanje kaznene odgovornosti za vojsku koja pomaže oružanim skupinama odgovornim za zločine van domicilne države. No žalbeni sudac Meron je više puta naglasio – kako se to ovdje nije dogodilo – jer nije bilo konkretnih dokaza za Perišićevu direktnu povezanost sa zločinima.
„Shodno tome, žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje jednog suca, nije uvjereno kako je pomoć Vojske Jugoslavije, koju je omogućavao gospodin Perišić, dokazano bila usmjerena krivičnim djelima Vojske RS-a u Sarajevu i Srebrenici.“
Prvostupanjsko vijeće je ustanovilo da je Perišić osobno naređivao oficirima koje je poslao iz 40. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije u rat u Hrvatskoj, no žalbeno vijeće je zaključilo - da ga oni nisu slušali. Tome je doprinijelo što je izvršioc raketnog napada na Zagrepčane, umjesto njega, poslušao krajinskog vođu Milana Martića.
„Tokom napada kojeg je srpska vojska Krajine izvela u Hrvatskoj, gospodin Perišić naložio je Ćeleketiću da ne granatira Zagreb. Međutim, ti nalozi nisu izvršeni. Pošto je pažljivo razmotrilo relevantne posredne dokaze, žalbeno vijeće nije se uvjerilo da je jedini razuman zaključak taj da je gospodin Perišić u vrijeme granatiranja Zagreba mogao da izdaje komandna naređenja upućena vojnicima Vojske Jugoslavije.“
Nakon ove oslobađajuće presude u drugom stupnju, kojom je poništena znatno drugačija prvostupanjska, postalo je još jasnije kako postoji velika razlika u pravnom mišljenju haškog tužiteljstva i velikog broja žalbenih sudaca. Ponajviše u vezi zapovjedne odgovornosti i sudjelovanja u takozvanom udruženom zločinačkom poduhvatu, koji u konačnoj presudi Perišiću nije ni spomenut.
*******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.