Boračke kategorije u Republici Srpskoj nezadovoljne su odnosom vlasti prema njima. Nerješena stambena pitanja, nemogućnost zaposlenja, kašnjenja u isplatama boračkih davanja, samo su vrh ledenog brijega koji guši ovu populaciju koja je na granici egzistencije. Najbolji pokazatelj odnosa vlasti prema ovim kategorijama jesu šatori u banjalučkom Parku Mladen Stojanović gdje nekoliko djece poginulih boraca protestvuje tražeći svoja prava, a i Boračka organizacija Republike Srpske stalno je u sukobu sa Vladom koja ne rješava njihove probleme.
Danijela Sedlar iz Prijedora već skoro pola godine sa još petoro djece poginulih boraca vosjke Republike Srpske protestuje u sklepanom šatoru na ledini banjalučkog parka Mladen Stojanović, tražeći svoja prava. Kaže da je sramota da više od 20 godina nemaju rješeno stambeno pitanje i primorana je sa majkom i bratom da se snalazi po privatnim smještajima, iako, kao porodica poginulog borca imaju pravo na stan od države.
˝Bili smo pod istim ovakvim šatorom prije nekih 15 godina, ja, majka i brat, pa smo dobili kao alternativni smještaj, zatim skidaju nas sa liste bez ikakvog objašnjenja, bez ičega. Znači dole u Prijedoru stvarno radi ko šta hoće˝, kaže Sedlar.
Danijela priča i da godinama ne može dobiti posao u struci, iako ima diplomu više medicinske škole, pa je primorana da radi razne sezonske poslove neprijavljena i za mizerne plate. Iako pri zapošljavanju djeca poginulih boraca imaju prioritet, na konkursima se primaju politički i porodično podobni, a ona sama kaže da ne bira posao, samo traži sigurnost i život dostojan čovjeka.
˝Svi smo mi na nekom rubu egzistencije i jednostavno borba za život. Razočaranje je jedno veliko, da nas niko ni ne obilazi i da je to eto kao da smo mi došli tu pa malo kampujemo, ono čisto tako fino nam je u parku˝, sa gorčinom u grlu priča Danijela.
Boračke kategorije dale su brojne prijedloge kako da im se pomogne, pa su između ostalog predlagali i subvencionisanje svakog radnog mjesta gdje se zaposle pripadnici iz ovih kategorija, i da Zavod za zapošljavanje pravi biznis-planove, za one koji žele iskoristiti sadašnju mogućnost dobijanja osam hiljada maraka za samozapošljavanje jednokratno, koja se u praksi ranije pokazala neuspjeđnom. Njihove prijedloge uglavnom u Vladi nisu uvažavali, već su pravili jedan za drugim, akcione planove bez rezultata i trošili milione maraka na razne projekte bez rezultata.
Sam ministar rada i boračko-invlidske zaštite Milenko Savanović više je puta obećavao da će ih saslušati.
˝Napravićemo analizu koliko je to opravdano i da li ubuduće ići sa zapošljavanjem kod poslodavaca ili i dalje ostaviti poziciju samozapošljavanja u iznosu od osam hiljada maraka˝, kaže Savanović
Međutim tu ne prestaju problemi boračke populacije. Ratni vojni invalidi takođe su nezadovoljni odnosom Vlade prema njima, jer stalno kasne invalidnine. Isplata majske još nije završena, a junska dolazi na naplatu 15. juna, pa prijete blokadom zgrade entitetske Vlade, a Vojin Gušić, predsjednik Odbora ratnih vojnih invalida Boračke organizacije Republike Srpske se pita kako to da su vlastima usta puna priče kako su borci prioritet, a njih i njihovih porodica nigdje nema.
˝Znači stvaraoci Republike Srpske, invalidi i borci i porodice poginulih nisu u prioritetu i mislim da je to sramota za svaku državu s obzirom da znamo da ostala davanja i plate svim resorima, pa i Ministarstvu prosvjete i policiji, nikome ne kasne, a samo su nama kasnile invalidnine˝, kaže Gušić
Borci će tražiti i povećanje invalidnina u skladu sa porastom cijena električne energije, a ratni vojni invalidi, posebno amputirci, traže i izmjenu pravilnika o nabavci ortopedskih pomagala, koja su, kažu nekvalitetna i preskupa zbog ugrađivanja koje vrše ortopedske kuće, doktori i ljudi iz fonda,
˝Tražimo da pravo na protezu ili bilo koje ortopedsko pomagalo bude u stvari novčano pravo a onda će sam korisnik odnosno invalid koji koristi to birati gdje će nabaviti to ortopedsko pomagalo i u koju će ortopedsku ići kuću˝, pojašnjava Gušić
Pripadnici boračkih kategorija i dalje se pitaju koliko će još čekati da počnu živjeti kao normalni ljudi, jer je rat završio prije 21 godinu, a oni i dalje traže ono što im pripada, ali to izgleda niko i ne čuje.